Još prije mjesec, dva dana “procurila” je vijest da dužnost visokog predstavnika međunarodne zajednice i specijalnog predstavnika EU u BiH uskoro napušta Miroslav Lajčak. Službena potvrda stigla je ovih dana. Slovački diplomat saopćio da napušta svoju dužnost u BiH. Tako se po kratkoći trajanja svog mandata svrstao uz dosada najkraći mandat Christiana Schwarz–Schillinga te tek nešto duži Carla Bildta.
Lajčak će ostati upamćeni i po činjenici da nije želio koristiti, poput svojih prethodnika, “gubernatorsko–diktatorske” bonske ovlasti. Mnogi su mu to, prije svega bošnjački političari, uzimali za zlo. Politički analitičari su upozoravali da o “terapiji” za BiH nema suglasnosti u vodećim zemljama međunarodne zajednice (Vijeću za provedbu mira, EU–a i SAD–a) te da su Lajčaku zbog toga ruke bile vezane.
Brzinom i (ipak) realtivnom nenadanošću objave odluke o svom odlasku slovački diplomat se svrstao u krug i svih ostalih visokih predstavnika koji su, percepcija je javnosti, jedva čekali da dignu sidro iz “luke” nazvane “luđačka košulja”.
BiH ne može napredovati kroz sankcije međunarodne zajednice
Lajčak je bio karijerni diplomat koji nakon funkcije veleposlanika svoje zemlje u Beogradu i nadgledanja referenduma o neovisnosti Crne Gore u ruke dobio “prevruć krumpir” koji mu očito u daljnjoj diplomatskoj karijeri nije mogao pomoći.
Mora mu se priznati da je više cijenio demokratske metode od svojih prethodnika, da je znao otrpjeti i brojne uvrede na svoj račun koje su stizale sa svih strana, da se pokušao približiti stanovnicima ove zemlje kroz kolumne i blogove, ali isto tako da nije imao jasno određen smjer kamo i kako BiH treba ići dalje. Paradoksalno će zazvučati da je razlog tomu, uz podijeljena razmišljanja međunarodne zajednice o budućnosti BiH, upravo činjenica da je razumio, uz jezik, i povijest ovih krajeva i naroda, njihovu različitost i svu promašenost Daytona.
Svoje široke bonske ovlasti, kako smo to već kazali, i nije koristio. No, oni koji pozornije prate politička zbivanja sjetit će se da je u studenome 2007. godine prije proglašenja neovisnosti Kosova, kada su srpski zastupnici htjeli napustiti državne organe BiH, Lajčak donio uredbu po kojoj bi se mogle donositi odluke i u slučaju bojkota od strane srpskih dužnosnika. Bila je to bitna odluka da BiH ne utone u potpunu političku nestabilnost.
“Mora nam biti jasno da BiH ne može napredovati kroz sankcije međunarodne zajednice”, kazao je Lajčak prije neki dan. Ova opaska mu se u svojoj konačnici mora priznati kao točna. Govorili su je i drugi visoki predstavnici prije njega, ali svojim ponašanjem su jasno stavljali na znanje da takvo što ne misle. Dodao je da traži od građana BiH da napokon preuzmu svoj dio odgovornosti i zatraže od političara da obavljaju svoj posao. No njegovu vjerodostojnost su pokopale sljedeće riječi:
“Nastavi li se ovako stagnirati, postoji realna opasnost da potkraj 2009. godine BiH bude jedina zemlja u regiji koja nije ostvarila nikakav napredak… Ja to ne mogu i neću dopustiti”, ustvrdio je Lajčak. I samo deset dana nakon toga poručio je da napušta mjesto visokoga predstavnika. Dakle, i u trenutku dok je to govorio gotovo sigurno je znao da odlazi iz BiH. Hoće li možda u idućem razdoblju dok će koordinirati funkciju visokog predstavnika, povući spektakulrane poteze koji bi opravdali ovu zadnju izjavu teško je očekivati. U svjetlu cijele te retorike može se dijelom sagledati i Lačakova podrška Prudskom sporazumu jer je očajnički trebao bilo kakvo rješenje koje prihvaća bar dio domaćih političara.
Kada pokušamo sagledati Lajčakovo djelovanje u kontekstu hrvatskog pitanja u BiH, možemo samo reći da je nastavio gdje su stali njegovi prethodnici. Taj gorući problem, odnosno očitu neravnopravnost Hrvata, samo je ignorirao.
Općenito, na spomnen visokih predstavnika u BiH gotovo svi u BiH odmahuju glavom i ne smatraju da su donijeli išta dobrog ovoj zemlji. Pitanje je što se na krivim temeljima Daytona dobrog i moglo učiniti.
Po ćemu ih pamtimo
Šveđanin Carl Bildt je upravljao upravo utemeljenom daytonskom BiH od prosinca 1995. do lipnja 1997. godine. Vrijeme je to kada se tek postavljao institucinalni okvir mirovnog sporazuma. U BiH će ostati upamćen po tome da su se mediji više bavili njegovim privatnim životom nego njegovim političkim djelovanjem. Španjolac Carlos Westendorp je Bildtovu ulogu preuzeo u lipnju 1997. i na toj funkciji ostao do srpnja 1999. godine. Čini se da je javnost u BiH Westendorpa najbrže zaboravila.
No, zato Wolfganga Petritscha sasvim sigurno nije. Osobito ga nisu zaborravili Hrvati. Za vrijeme mandata ovog austrijskog političara od kolovoza 1999. do svibnja 2002. godine izravnim djelovanjem Federacija BiH je kroz promjene Ustava prepuštena (u političkom i financijskom smislu) u ruke bošnjačkih političara, a Hrvati su u potpunosti razvlašteni. Njegova vladavina je živa pokopala bh. Hrvate. Među bošnjačkim političarima sasvim sigurno je upravo on “najbolji” visoki predstavnik. Rezerve prema njemu su stizale i sa srpske strane.
Petritscha je zamijenio Paddy Ashdown. Ovaj birtanski lord, kojeg su mnogi nazivali i “špijunom salveticom”, od lipnja 2002. do siječnja 2006. godine bio je najdugotrajniji visoki predstavnik. O njegovoj ulozi su podijeljena mišljenja, ali se općenito uzima da je on više provodio politiku Velike Britanije nego međunarodne zajednice. I kod njega je hrvatsko pitanje bilo smješteno duboko u pozadini i ne odveć bitno za budućnost ove zemlje. Ashdown se cijelo vrijeme “klatio” između Sarajeva i Banja Luke pokušavajući iznjedriti konačno rješenje bh. pitanja kroz dogovor bošnjačkih i srpskih političara.
Pokušaj da BiH kroz njegovu upravu dobije i novi ustav, kao krunu već spomenutih nastojanja, nastavio je njegov nasljednik, političar umornog izgleda i istog takvog djelovanja Nijemac Christian Schwarz–Schilling. No travanjski paket ustavnih promjena doživio je neslavni kolaps. Na funkciji visokog predstavnika Schwarz–Schilling bio je u razdoblju od siječnja 2006. do lipnja 2007. godine. Njega je naslijedio Miroslav Lajček koji će ostati upamćen i po činjenici da je prvi visoki predstavnik koji se samoinicijativno odlučio povući se s te funkcije.
Lajčakov odlazak otvorit će i neka stara pitanja. Već dulje od dvije godine se raspravlja i o mogućnosti da se ured OHR–a zatvori. Za to su srpski političari, dok su bošnjački i hrvatski protiv. Politčki analitičari ističu da ovako koncipirane BiH bez Ureda visokog predstavnika ne može uopće funkcionirati.
O budućnosti OHR–a (Ureda visokog predstavnika) i Lajčakovu nasljednika (odnosno njegovim ovlastima), odlučit će Upravni odbor Vijeća za provedubu mira koji svoj sastanak treba održati krajem ožujka.
A u bh. javnosti se već dva dana nakon objavljivanja odluke o povlačenju slovačkog diplomate spominje nekoliko imena njegovih mogućih nasljednika: austrijski član Europskog parlamenta Hannes Swoboda (koji je to odmah demantirao), bivši premijer Irske Bertie Ahern; Christopher Patten, bivši evropski povjerenik za vanjske poslove, ali se spominje i prvi zamjenik visokog predstavnika Amerikanac Raffi Gregorian. Prošlog tjedna tom popisu je dodano i nekoliko imena talijanskih diplomata. Da će to biti “sedma sreća” gotov nitko u BiH ne vjeruje.