Kada je prije gotovo dvije i pol godine Ivo Sanader napustio premijersku poziciju bez ikakvog suvisla objašnjenja svima je bilo jasno da se krupne stvari događaju na hrvatskoj političkoj sceni.
S pozicije premijera se ne odlazi u prvom dijelu drugog mandata bez ozbiljnih razloga. Što je razlog i danas se ne zna. Ali Sanader je osoba koja je iznad svega, gotov je jednoglasna ocjena svih analitičara, voljela vlast, koji je bio apsolutni vladar u svojoj stranci i očito je da su impulsi (naredba) za tu odluku morali doći sa strane, ako hoćete preciznije, iz inozemstva. Ali, kad-tad i to će se doznati.
Takav ozbiljan udarac vladajućoj stranci i koaliciji oporba nije uspjela iskoristiti. Zoran Milanović je pokazao i na tom primjeru da nije slučajno izgubio prethodne izbore koji su većinski lijevo orijentirani mediji u Hrvatskoj već proglasili unaprijed dobivenim za SDP i partnere. I kada se Sanader pokušao vratiti, kada se ukazala ponovno realna šansa za preuzimanje vlasti od strane oporbe, čelnik oporbe se danima nije oglašavao jer je valjda bio negdje na zimskom odmoru.
S odlaskom Sanadera i dolaskom Jadranke Kosor mnoge stvari su se počele mijenjati. Hrvatska je nakon duge stagnacije ubrzala pregovore s EU i završila ih prije ovog ljeta. Otvorena je borba protiv korupcije. Zapravo, u europskoj modernoj političkoj praksi sličan primjer gotovo je nemoguće naći, odnosno da su pod istragom i premijer, i dopredsjednik Vlade, direktori i ravnatelji mnogih javnih tvrtki i ustanova, visoki uglednici stranke na vlasti… Jasno je da Hrvatska poslije svih tih događaja neće biti ista. To je jedan veliki pomak koje je donijela vladavina Jadranke Kosor.
No vijest o pokretanje istrage protiv HDZ-a uoči službenog početka predizborne kampanje kao bomba je odjeknula hrvatskim medijskim prostorom 26. i 27. listopada. Protiv HDZ-a kao pravnog subjekta Uskok je pokrenuo istragu zbog stranačkih crnih fondova. U politici nema slučajnosti i jasno je da je glavni državni odvjetnik (tužitelj) Mladen Bajić ovu istragu tempirao tek nešto više od mjesec dana prije izbora. „Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić ovim je potezom kupio svoj sljedeći mandat“, prokomentirao je Ivica Šola, kolumnist Glasa Slavonije, u emisiji „Otvoreno“. Ustvrdio je kako u Hrvatskoj „mogu propasti sve stranke, no bitno je da funkcioniraju američki veleposlanik Folley i europski izaslanik Vandoren“, jer „tamo svi idu na poklonstvo“. I to je, nažalost Hrvatske, točna konstatacija.
Europska praksa
Tako se zbiva paradoksalna stvar: u mandatu Vlade koja je Hrvatsku uvela u NATO, koja je Hrvatsku uvela u Europsku Uniju, koja je širom otvorila vrata borbi protiv korupcije, događa se da se ta stranka nalazi u apsolutno nezavidnoj poziciji. Govori se o situacija koja prijeti pravim brodolomom za HDZ, a neki spominju i njegov nestanak.
Mnogi će reći da je to realnost i kazna za korupciju koja se zbivala u toj stranci. Iako se voli govoriti o tome da nema kolektivne krivice, u ovom slučaju se zbiva upravo suprotno – svi su krivi, pa i oni koji su otvorili vrata borbi protiv korupcije. A uši i oči para činjenica da je opće poznata stvar da su na sličan način financirane i mnoge druge stranke i pojedinci u Hrvatskoj, ali da se protiv njih ne vode istrage, niti o tome većina medija piše? Treba se upitati zašto je to tako? Uopće se nećemo zadržavati na činjenici da bi istrage trebale biti tajne, ali da one redovito klize u medije gdje se onda bespoštedno eksplatiraju iz dana u dan. Onaj tko je kriv neka odgovara, neka snosi odgovornost. Neka bude kažnjen i sankcioniran. Je li sve to zapravo potrebno da bi oporbeni SDP sigurno došao na vlast? Jesu li sve druge stranke imune na nezakonito prikupljen novac ili nezakonite radnje? Ako jesu, onda stvarno taj HDZ treba zabraniti, a ako nisu, onda se tu tek ogleda sva dvoličnost i ispraznost riječi i fraza koje pune naslovnice?
Kakva je praksa u tim slučajevima u Europi? Hrvatski mediji tim se gotovo uopće nisu bavili ili vrlo površno i s mnogo netočnosti i nepreciznosti. O europskim iskustvima s takvim temama progovorila je njemačka zastupnica u Europskom parlamentu Doris Pack. Ona smatra da činjenica da se jedna stranka, a u ovom slučaju HDZ, nalazi pred sudom zbog financiranja stranke, nije ništa novo u svim demokratskim državama. U Njemačkoj se to dogodilo većini političkih stranaka, kaže Pack i zbog toga cijeli slučaj je povezan sa zakonima o financiranju stranaka. Takvi zakoni moraju postojati i moraju točno odrediti pravila financiranja kojih se stranke moraju pridržavati. Ona je izrazila uvjerenje da „aktualni slučaj s HDZ-om nije jedini“. Njemačka zastupnica je izjavila za DW da „ne može zamisliti da su se druge stranke u Hrvatskoj bitno drukčije ponašale od HDZ-a“. Upravo zbog toga ona ukazuje da se „cijeli slučaj ne bi trebalo razglašavati na sva zvona“. Pack traži pridržavanje pravila i zakona o financiranju stranaka. „Ako se stranke toga ne pridržavaju, tada moraju vratiti novac.“ To se u Njemačkoj dogodilo vrlo često. Pack smatra da „buka koja je nastala oko ovog slučaja je vrlo snažna predizborna galama“.
A dva slična primjera, s „crnim torbama“ donosimo iz Njemačke i Francuske. Kako je to sve tamo prošlo? Vrlo različito od hrvatskog scenarija.
Njemačka i Francuska
U Njemačkoj je tako utvrđeno da se CDU u Kohlovo vrijeme financirao novcima iz crnih fondova, pa to nije naštetilo Angeli Merkel da pobijedi na izborima 2005. „Kohlova djevojčica“, tako su aktualnu njemačku kancelarku početkom devedesetih prozvali tamošnji mediji (s obzirom da ju je u visoku politiku i to kao nepoznatu istočnonjemačku fizičarku, uveo legendarni Helmut Kohl) sve je to preokrenula u svoju korist. Merkel je devedesetih znala da joj politička karijera ovisi o moćnom mentoru te se riječ kritike usmjerena prema tada već pomalo ostarjelom Kohlu od nje nije mogla čuti. No, nakon što je nakon četiri mandata poražen na izborima 1998. od strane socijaldemokrata Gerharda Schroedera, CDU je potresao veliki skandal s ilegalnim novčanim donacijama (prodaja tenkova S. Arabiji i preuzimanje bivših istočnonjemačkih benzinskih stanica od strane francuske naftne kompanije Elf Acquitaine – od svega toga je dio sredstava završio na računima CDU-a). U
U središtu skandala bio je Helmut Kohl, koji se odbijao očitovati o cijeloj priči, ustvrdivši da će imena spornih donatora odnijeti sa sobom u grob. Angela Merkel je tada prva shvatila da je uklanjanje Helmuta Kohla jedini spas za CDU, te je u Frankfurter Allgemeine Zeitung objavila komentar u kojem se razračunava s ostavštinom svojeg nekadašnjeg mentora. Tim tekstom Merkel je zapravo skočila i na čelo CDU-a, a potom 2005. godine je preuzela i kancelarsku poziciju. No, Helmuta Kohla su Nijemci vrlo srdačno pozdravili na 20. obljetnici ujedinjenja zemlje, a crne fondove nitko nije spominjao.
Drugi primjer je još svježiji i dolazi nam iz Francuske. U eksplozivnom svjedočenju, samo sedam mjeseci prije tamošnjih predsjedničkih izbora, francusko-libanonski odvjetnik Robert Bourgi je u rujnu za francusku radio postaju potvrdio da je Chiracu i de Villepinu predao oko 20 milijuna dolara od šefova država bivših afričkih kolonija. Radi se, objasnio je, o donacijama za kampanju koje su ponekad bile skrivene u afričkim bubnjevima i nagurane u kovčege. „Dvojac“ u koje je Bourgi uperio prst najavio je tužbu protiv nekadašnjeg savjetnika. „Nikad nije bio ostavljen nijedan dokaz i nijedan trag za te ilegalne isplate“, kazao je Bourgi. Kazao je kako se prva primopredaja novca u prisustvu de Villepina odigrala 1995., a riječ je o novcu koji je Chiracu poslao tadašnji zairski predsjednik Mobutu Sese Seko. U narednih deset godina iz Afrike je stigao niz takvih kofera. Predsjednici Gabona, Senegala, Burkine Faso, Konga i Obale Bjelokosti posjetili su de Villepinov ured u vrijeme njegove kampanje 2002. i svi su mu dali torbe s novcem, tvrdi Bourgi.
Afera Bourgi mogla bi također naškoditi i aktualnom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju, jer bivši Chiracov savjetnik za Afriku Michel de Bonncorse u svojoj upravo objavljenoj knjizi piše da je Bourgi novac od afričkih čelnika donosio i Sarkozyju. Bourgi to poriče i tvrdi da je dotok novca iz Afrike prestao sa Sarkozyjevim dolaskom na vlast, ali mnogi koji su bili bliski tim krugovima tvrde da to „nije baš vjerojatno“.
Francuske stranke bile su umiješane u više skandala od 90-ih zbog kršenja strogih zakona o financiranju političkih kampanja. Bourgi tvrdi da praksa „isisavanja“ novca od afričkih saveznika, dio pokroviteljske mreže poznate kao „Francafrique“, seže u 60-e godine prošlog stoljeća, od Georgesa Pompidoua, Valeryja Giscarda d’Estainga, Francoisa Mitteranda do Jacquesa Chiraca, tj. tijekom mandata četvorice od šest predsjednika od 1958. Sve je to potrajalo tjedan-dva i francuski mediji su se okrenuli drugim temama iako bi realno bilo očekivati velike istrage i naslovnice kroz najmanje sedam mjeseci do sljedećih izbora. No to se nije dogodilo.
Očito, velike države, stare demokracije, njihovi mediji imaju sasvim drugačiji pristup tom problemu. Primjeri Njemačke i Francuske su potvrda za to. Jer bez presuda i pojedinaca koji su krivi za pojedina djela, a sve u kontekstu šireg nacionalnog interesa, očito se tamo ništa ne događa, a pogotovo se cijele stranke ne proglašavaju kriminalnim organizacijama.
Ipak, bez obzira što će se zbiti u idućim mjesecima, jasno je da je četiri najveća hrvatska nacionalna postignuća ostvario upravo HDZ: bio je na čelu pokreta za neovisnost Hrvatske, uveo je RH u NATO i EU i pokrenuo borbu protiv korupcije. Za svoje očite pogreške najvjerojatnije će odgovornost morati snositi 4. prosinca. Bilo bi dobro kada bi hrvatska javnost mogla trezveno prosuditi o svemu što se zbivalo u posljednje dvije i pol godine, kada bi institucije na temelju dokaza osudile sve odgovorne koji su počinili kaznena djela i kada bi mediji objektivnije sagledali sva zbivanja u tom periodu, a ne bili samo slijepi navijači jedne opcije. „Skandali spadaju u demokraciju“, napisao je jedan švicarski novinar. I to je očito tako. Neki od toga odlično žive, a drugi preko njih ostvaruju svoje dugoročne ciljeve.
Brane Vrbić