Međunarodni dan pismenosti (International Literacy Day) UNESCO-ova je inicijativa, čiji je cilj svake godine podsjetiti međunarodnu zajednicu na status pismenosti i obrazovanja odraslih na globalnoj razini. Ideja o obilježavanju Međunarodnog dana pismenosti pojavila se u rujnu 1965. godine u Teheranu, na Svjetskoj konferenciji ministara obrazovanja, o temi iskorjenjivanja nepismenosti.
Na konferenciji je predstavljena inicijativa za proglašavanjem jednog dana u godini Međunarodnim danom pismenosti, kako bi se na taj dan slavilo, ali i upozoravalo na važnost pismenosti na međunarodnoj razini. Kao dan obilježavanja odabran je 8. rujna, a UNESCO je s obilježavanjem Međunarodnog dana pismenosti počeo već sljedeće, 1966. godine.
Osim što pripada kategoriji prava čovjeka, pismenost je i temeljni kapital te preduvjet osobnog razvoja pojedinca, ali i ekonomije te gospodarstva određene države. U prilog tome ide i činjenica da je u najslabije razvijenim zemljama – najniža stopa pismenosti, primjer toga su države poput Burkina Faso (12,8%), Niger (14,4%) i Mali (19%).
Prema procjenama UNESCO-a, u svijetu postoji 781 milijun odraslih nepismenih osoba, od kojih su većina žene (podaci iz 2014. godine), a posebno je zabrinjavajuće što velik broj mladih između 15. i 24. godine života nema razvijene osnovne vještine čitanja i pisanja.
Novo shvaćanje pismenosti 21.stoljeća uz tradicionalni pojam pismenosti – vještine pisanja, čitanja i (ponegdje) računanja – podrazumijeva i osposobljenost za čitanje s razumijevanjem, vještine komuniciranja, znanje stranih jezika i korištenja suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije, koje omogućuju kvalitetno razumijevanje prirodnih i društvenih zbivanja, osposobljenost za rješavanje problema, vještine i spremnosti za timski rad, prihvaćanje drugih i drugačijih te osposobljenost za trajno učenje.
Zašto baš pismenost?
Zato što je pismenost ljudsko pravo, implicitno sadržano u pravu na obrazovanje. Ono je prepoznato kao pravo u nizu međunarodnih konvencija te uključeno u tekstove ključnih međunarodnih deklaracija. Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. godine priznato je pravo na obrazovanje, a time i pravo na pismenost. Dvije su, međutim, deklaracije otišle još dalje tako je u Deklaraciji iz Persepolisa (1975.) rečeno: Pismenost nije sama sebi svrha. Ona je temeljno ljudsko pravo, a Hamburška deklaracija (1997.) naglašava kako je pismenost, koja u širem smislu obuhvaća znanje i vještine koje su potrebne svima u svijetu brzih promjena, osnovno (…) ljudsko pravo.
Pismenost je, dakle, važna sama po sebi?
Da, ali ne isključivo. Pismenost je prepoznata ne samo kao pravo po sebi, nego i kao mehanizam za ostvarivanje drugih ljudskih prava. No ona sa sobom nosi i brojne druge prednosti: donosi korist pojedincu, utječući na njegovo samopouzdanje, osnažujući ga za individualnu i kolektivnu akciju, oslobađajući njegovu kreativnost i osposobljavajući ga za kritičku refleksiju stvarnosti. Također, političke i kulturne koristi te koristi u područjima poput obrazovanja, očuvanja zdravlja, reprodukcije i ravnopravnosti spolova vezane su za podizanje razine pismenosti, a određena je i veza između pismenosti i ekonomskog rasta.
ZNAČI, PISMENOST JE ISKLJUČIVO POZITIVAN KONCEPT?
Ne nužno. Studije pokazuju da je pismenost značajan i snažan instrument koji se može upotrijebiti za postizanje brojnih društveno vrijednih ciljeva ali svaki je instrument moguće i zlorabiti.
Ali vratimo se na početak što pismenost uopće podrazumijeva?
Iako se pismenost često shvaća kao samorazumljiv pojam, riječ je o kompleksnom i dinamičnom konceptu. Teorije pismenosti razvile su se od onih usredotočenih isključivo na promjene u pojedincu do kompleksnijih pogleda koji zahvaćaju i šire društvene kontekste (pismena okolina i pismeno društvo) koji potiču i omogućavaju aktivnosti i praksu pismenosti. U skladu s ovim razvojem, razvilo se i shvaćanje pismenosti u međunarodnoj zajednici kreatora politika od shvaćanja pismenosti kao jednostavnog procesa stjecanja osnovnih kognitivnih vještina, preko korištenja ovih vještina na načine koji pridonose socioekonomskom razvoju, do razvijanja kapaciteta za društvenu svijest i kritičku refleksiju kao podlogu za osobne i društvene promjene.
Postoji, dakle, nekoliko različitih shvaćanja pismenosti?
Točno.
Četiri su temeljna shvaćanja pismenosti danas:
– pismenost kao autonoman set vještina
– pismenost kao primijenjena, prakticirana i situirana
– pismenost kao proces učenja
– pismenost kao tekst
Zanimljiv je i pristup postmoderne teorije, koja pismenost promatra kao instrument moći i ugnjetavanja koji legitimira dominantne diskurse i ugrožava jezike, kulture i lokalno znanje, odnosno kao alat kreiranja mišljenja.
Međunarodno primjenjiva definicija pismenosti, dakle, ne postoji?
Ovisi na koji način promatramo. U razdoblju 1960-ih i 1970-ih godina u međunarodnoj zajednici prevladalo je shvaćanje pismenosti kao nužnog uvjeta za ekonomski rast i nacionalni razvoj. Takvo shvaćanje razvila je 1978. godine Opća skupština UNESCO-a u definiciji funkcionalne pismenosti koja je i danas u upotrebi. Prema ovoj definiciji, osoba je funkcionalno pismena ako se može uključiti u sve aktivnosti u kojima je pismenost potrebna za efektivno funkcioniranje njezine grupe i zajednice te kako bi joj omogućila da se nastavi služiti čitanjem, pisanjem i računanjem za svoj vlastiti razvoj i razvoj zajednice. Naravno, ta definicija nije niti zadnja niti jedina – međunarodne koncepcije pismenosti konstantno se razvijaju od sredine 20. stoljeća, često reflektirajući dominantne smjerove u akademskim istraživanjima. I sama definicija funkcionalne pismenosti pojavila se nakon prevladavanja interpretacije pismenosti kao autonomne vještine, a u novije vrijeme međunarodna zajednica kreatora politika, na čelu s UNESCO-om, sve više prihvaća shvaćanja o postojanju više različitih pismenosti (što otvara novo pitanje: koje su pismenosti osnovne?), pismenosti kao kontinuuma te pismenih zajednica i društava.
Izvor: Centar za cjeloživotno obrazovanje/Jutarnji list