Posljednji pokušaj mirne reintegracije okupiranoga hrvatskog teritorija dogodio se dan uoči Oluje, u četvrtak 3. kolovoza 1995., na pregovorima hrvatskoga i srpskog izaslanstva u Ženevi. Pregovorima je predsjedao Norvežanin Thorvald Stoltenberg, koji je u to vrijeme bio posebni predstavnik glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda.
Stoltenberg je znao da je Hrvatska spremna za vojnu akciju, ali nije bio svjestan da je predsjednik Franjo Tuđman izgubio strpljenje te da više ne pristaje na jalove pregovore i beskrajna odugovlačenja. Srpski pregovarači, koje je vodio general Mile Novaković, također su znali da Hrvatska vojska priprema operaciju, ali nisu znali da će udariti na cijeloj fronti i da će se to dogoditi već sutradan, piše Večernji list.
Hrvatskom pregovaračkom timu pak, koji je vodio Ivić Pašalić i u kojem su još bili general Petar Stipetić, Smiljan Reljić i Vesna Škare-Ožbolt, bilo je potpuno jasno da je došlo vrijeme za integraciju tzv. Republike Srpske Krajine u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, ali ni oni nisu znali da ih od početka Oluje dijele samo sati. U to vrijeme srpske snage u BiH već su bile počinile genocid u Srebrenici, a slična katastrofa prijetila je i Bihaću. Stoga su združene hrvatske postrojbe pokrenule operaciju Ljeto-95 kojom su ušle u Glamoč i Bosansko Grahovo te došle nadomak Kninu. Sve je bilo spremno za Oluju. Trebalo je još samo provjeriti je li vodstvo RSK za mirno rješenje. Taj zadatak Tuđman je povjerio Iviću Pašaliću, svome mlađahnom savjetniku za unutarnju politiku.
Stoltenbergova taktika
„Odlazak na te pregovore u svojstvu voditelja izaslanstva bio je najteži i najodgovorniji posao koji sam obavio u osam godina rada s predsjednikom Tuđmanom“, prisjeća se Pašalić, koji je tada imao nepunih 35 godina.
U prvom tjednu kolovoza, kaže, s obitelji je bio na kraćem radnom odmoru na Brijunima te ga je Tuđmanov nalog iznenadio. „Kad mi je rekao da ću voditi hrvatsko izaslanstvo na pregovorima s pobunjenim Srbima, bio sam zatečen jer to nije bio moj uobičajeni posao, pa sam predložio da to učini netko drugi. No predsjednik je izričito rekao da to trebam biti ja te više nije bilo rasprave“, priča nam Pašalić. U Ženevi Stoltenberg se odlučio za zanimljivu pregovaračku taktiku: najprije bi razgovarao s jednom delegacijom, pa onda s drugom i tako cijeli dan. Očito je slutio da bi izravni pregovori mogli završiti neuspjehom pa ih je želio izbjeći.
„U više navrata“, kaže Pašalić, „tražio sam izravne razgovore sa srpskom delegacijom, no to je bilo odbijeno. Umjesto toga Stoltenberg mi je predlagao da prekinemo pregovore pa da mi odemo u Zagreb na dodatne konzultacije s predsjednikom Tuđmanom. Očito je smatrao da sam premlad i da bi bilo pametno da se dodatno konzultiram. Na to sam mu rekao da imam puni mandat i ovlast predsjednika Tuđmana za vođenje pregovora i da nemam nikakve potrebe za dodatnim konzultacijama.“
Hrvatski zahtjevi bili su jasni: neodgodiva mirna reintegracija okupiranih područja, predaja oružja hrvatskim vlastima uz jamstvo svih građanskih i ljudskih prava tamošnjem stanovništvu, primjena Ustava RH na okupiranim područjima i odredaba Ustavnog zakona o pravima srpske etničke zajednice… Plan Z4, kaže Pašalić, uopće nije bio tema razgovora jer su ga Srbi odbili početkom godine i Tuđman o njemu više nije želio razgovarati.
„Sažeto, naša poruka i pitanje predstavnicima pobunjenih Srba bili su: jeste li spremni bezuvjetno prihvatiti mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske uz jamčenje svih građanskih i manjinskih prava? Odgovor ‘da’ ili ‘ne’ morao sam imati taj dan“, otkriva nam Pašalić sadržaj ultimatuma.
Martić Prijiću: Nemoj trtariti
Odgovor je stigao kasno poslijepodne kad su obje delegacije napokon sjele za zajednički pregovarački stol. „Iznio sam naše prijedloge, a onda je Mile Novaković počeo komentirati da je to ucjena i slično. Ponovno sam upitao: ‘Znači li to da odbijate naš prijedlog?’ Nakon što je vrlo jasno rečeno da odbijaju naš prijedlog, rekao sam da su za nas pregovori završeni. Izišli smo iz dvorane za sastanak, dao sam izjavu za medije i žurno smo se odvezli u naše veleposlanstvo“, opisuje Pašalić dramatične trenutke koji će pokrenuti Oluju.
Događaji su nakon toga tekli vrlo brzo. Pašalić je iz hrvatskoga veleposlanstva nazvao Tuđmana i izvijestio ga da su srpski predstavnici odbili hrvatske zahtjeve, a on mu je samo rekao da se hitno vrate u Zagreb. Bilo je to oko 18 sati. U to vrijeme Tuđman je već bio sazvao sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost (VONS). Čekala se samo vijest iz Ženeve.
„Čim smo se vratili, predsjednik nas je primio te sam ga dodatno informirao o tijeku i rezultatima pregovora, a on nam je rekao da je održana sjednica VONS-a te da je donio odluku o vojno-redarstvenoj operaciji i oslobađanju okupiranih teritorija“, svjedoči Pašalić.
Srpski general Mile Novaković, koji je umro 2015. u izbjeglištvu u Srbiji, u svojim je memoarima, očekivano, iznio posve drukčiji pogled na ženevske pregovore. Stoltenberg mu je navodno preporučio da se ne izjašnjavaju o hrvatskim zahtjevima, nego da kažu kako su za mirno rješenje te da prihvate prijedlog međunarodnih posrednika da se sljedeći pregovori održe 10. kolovoza. Ni on ni Stoltenberg nisu shvaćali da su ti pregovori bili posljednja prilika za miran završetak rata u Hrvatskoj.
Nije to shvaćao ni predsjednik RSK Milan Martić, koji je taj dan odbio sve hrvatske zahtjeve. Telefonom mu ih je iz Ženeve prenio član srpskoga izaslanstva Ilija Prijić, tadašnji ministar policije RSK. U razgovoru koji su prisluškivale hrvatske obavještajne službe Martić je Prijiću poručio: „Nemoj da tu trtariš, stojimo dobro. Oni da mogu nešto napraviti, oni bi napravili.“
Oluja je počela sutradan u 5 sati…
RPŽ/Večernji list