Iza nas je za Vukovar, za Hrvatsku, za Hrvate, za sve ljude dobre volje, najduža noć u godini, noć koja je prije 25 godina bila obilježena strepnjom, neizvjesnošću, ali nadom i prkosom.
Noć koja je dočekala svoju zoru, noć koja ipak jednim dijelom još uvijek traje, mnogi roditelji, mnogi članovi obitelji, mnogi prijatelji, Hrvatska u cjelini, i dalje traže ratnike svjetla koji su nakon 18. studenog 1991. nestali mraku i zlu koje je iza sebe ostavila paklena sila slomljena na obalama Dunava.
Prije 25 godine noć 17. na 18. studeni, za Vukovar, za Škabrnju, bila je sasvim sigurno najmračnija noć u povijesti. Slavonija, plodna, rodna, bogata, hrvatska, kroz drevnu i dugu povijest suočavala se s brojim zlom, sinovi ravnice, graničari s Dunava, naučili na sve nedaće koje čovjek može prirediti jedan drugome, no, ono što ih je snašlo prije točno 25 godina bilo je zlo samo po sebi, iskonsko, neopisivo.
Te noći, posljednje vukovarske noći, posljednje noći za stanovnike i heroje Škabrnje, za djecu, nevinu djecu, nesvjesnu zla koji nadire, očekivalo se najgore, najgore se, nažalost i dogodilo, velikosrpske agresor slomio je herojsku obranu Vukovara i Škabrnje, nakon čega je počeo krvavi pir nezapamćen još od vremena Drugog rata ili bolje rečeno pokolja na Bleiburgu i križnim putovima diljem komunističke Jugoslavije. Nezapamćen u suvremenoj povijesti čovječanstva.
I po noći, koja je izgledala kao da nikad neće svanuti, najmračnijoj noći hrvatske povijesti, hladnoj, maglovitoj, tmurnoj, tužnoj, sablasnoj, jesenskoj, ratnici svjetla, heroji Vukovara, koliko god izgledi bili protiv njih, pronašli su svoj put do vječnog počivališta i konačne slave u krilu Gospodina. Svjetlo je trijumfiralo nad tamom, kako to uvijek biva, jer i nakon najmračnije noći jutro prije ili poslije sviće.
Ratnici svjetla, naši roditelji, naša braća, naši prijatelji, naši heroji, ostavili su kosti u vukovarskom blatu, u temeljima hrvatske, demokratske i nezavisne države. Te 1991. pobjeda zla bila je privremena, nažalost, zbog toga ništa manje nije boljela, i danas, toliko godina poslije, boli. Sjećamo se, pamtimo, opraštamo, kao ljudi, kao kršćani, kao vjernici, ali ne zaboravljamo. Nema pravo zaborava.
Noć koja je ipak dočekala svoju zoru, svoj kraj, svoje svanuće, ostala je iza nas, noć koja se ne zaborravlja, noć koja je morala doći kako bi svanuo dan koji će Hrvati vječno pamtiti, dan koji će čovjek dugo pamtiti, bez obzira koliko nas uvjeravali, ponekad ne vjerujući ni sami u ono što govore, što nam tvrde kako nas vode u budućnost, kako im je prošlost teret, uteg, prema obećanom i zasad nedostižnom blagostanju, bez vukovarske svjetlosti nema hrvatske budućnosti. U hrvatsku budućnost utkan je u svaki jezivi krik s Ovčare. Iz vukovarskog jecaja rođena je sloboda.
Hrvatski sportaši, prije svega hrvatske navijačke skupine, odaju počast gradu heroju, odaju počast onima koji su njima otvorili put. Da nije bilo herojstva Vukovara nikad Vatreni ne bi bili treći na svijetu, da ratnici svjetla nisu stali na put tami nikad Hrvatska ne bi osvojila niti jednu olimpijsku medalju. To je i sportašima, a ako nije, trebalo bi biti, to je navijačima, to je svima jasno. Navijačima koji svakim transparentom, grafitom, svakom gestom koja ne slavi nasilje, ali slavi pobjedu nad mrakom, dokazuju privrženost Vukovaru, jer ratnici svjetla bili su i navijači brojnih hrvatskih klubova, dečki u tenisicama, sa srcem lava, dječačkim osmjehom i krunicom oko vrata… Što su oni 1991. imali osim vjere, a kad su imali vjeru imali su puno. Bijeli križ pored Dunava danas “opomenu šalje.”
Nažalost, koliko god ih uvjeravali, koliko god se trudili, svijet dobrim dijelom ne razumije, ne želi razumjeti, vukovarsku priču, otimaju transparente hrvatskim navijačima na stadionima kojima se poziva na posebni, zasluženi pijetet prema Vukovaru, vukovarskoj žrtvi. Oduzimaju iz neznanja, iz straha, jer tako žele sakriti istinu od sebe samih, od svoje djece. Svijet je mogao zaustaviti mrak koji je prodirao kroz slavonsku ravnicu te jeseni 1991., nije to učinio, šutio je. Oduzimanjem transparenata samo pokazuju da se nečista savjest teško nosi sa stvarnošću. Ponekad je najteže učiniti ono što je naizgled najlakše, priznati istinu, “ima samo jedna istina.”
I na kraju, za sva vremena, reći ćemo vam još jednu stvar – zapamtite Vukovar