Na kraju je Cristiano Ronaldo uspio pronosati trofej europskog prvaka po Stade de Franceu, iako finale nije proteklo niti blizu onako kako je to htio najbolji igrač Portugala. Njegova ekipa, koja je završila treća u skupini našla je način da pobijedi Francusku čak i nakon što je njihov kapetan morao napustiti teren u prvom poluvremenu. Tada smo na licu Ronalda mogli vidjeti izraz neopisive tuge, potpuno suprotno izgledu njegovog lica nakon 120 minuta igre i pogleda na uplakane Francuze.
Je li jedan igrač ikada prošao kroz takav vrtlog emocija u velikom finalu? Rasplakan je bio Ronaldo kada je napuštao teren zbog ozljede koljena u prvom poluvremenu. Očajnički je želio nastaviti i kada je konačno shvatio da bi za njegovu ekipu i njega bilo bolje da izađe, nije mogao spriječiti suze. Finale je ostalo bez jednog od glavnih aktera i bilo je veliko pitanje vjeruju li Portugalci da mogu bez Ronalda.
Nakon Ronaldovog izlaska, oni su zaista i zaigrali kao ekipa suočena sa etiketom reprezentacije koja se previše oslanja na jednog čovjeka. Dali su sve od sebe da zadrže Francuze izvan svog šesnaesterca za vrijeme dugih dijelova igre u kojima su bili podvrgnuti pritisku domaćina. Njihova želja za pobjedom je rasla kako su minute odmicale i Ederov pogodak u drugom produžetku donio im je pobjedu u ovom testu izdržljivosti. Njihov niz od 10 uzastopnih poraza od Francuske, još od 1978., je završen i Ronaldo se sa umotanom nogom i šepajući popeo uz stepenice i podigao trofej. Nakon trenutka neutješne tuge, došao je trenutak sveobuhvatne sreće.
Ovo je najveća pobjeda Portugala ikada, prvi veliki trofej je na njihovim policama, a način na koji su osvojili prvenstvo odlazi u povijest Eura. Jedna pobjeda u 90 minuta i 5 neriješenih ishoda uspjeli su doći do krajnjeg cilja i dati Ronaldu nešto što će Messi teško ikada osvojiti, naslov kontinentalnog prvaka. Taktika kojom se služio Portugal nije im donijela mnogo pristalica, no nitko ne može osporiti njihovu upornost i mentalnu snagu koju pokazuju u svim tim produžetcima koje su odigrali kao i u finalu kada su ostali bez trostrukog dobitnika Zlatne lopte.
Fernando Santos, Portugalov stari, namrgođeni menadžer sastavio je jaku i izdržljivu ekipu. Njihov golman, Rui Patricio je imao sjajnu noć, a Francuska je, nakon što je Gignac poslao Pepea na pod i pogodio stativu u 92. minuti, vrlo rijetko dolazila pred njegov gol. Gignac je tada propustio posljednji vlak za pobjedu i propustio priliku da postane junak finalne utakmice. Utakmica je ipak otišla u produžetke u kojima je Francuska ostala bez ideje.
Portugalci također moraju biti svjesni da su imali sreće kada je Antoine Griezmann zapucao svoju najbolju priliku, udarac glavom sa 5 metara otišao je iznad grede. U nekim trenutcima činilo se da niti oni sami ne vjeruju da bez Ronalda mogu pobijediti i taj osjećaj je velikim dijelom ugušio utakmicu i učinio ju poprilično nezanimljivom. Ipak, od 70. minute, nešto se promijenilo i Portugalci su počeli igrati hrabrije. Raphael je pogodio gredu iz slobodnog udarca u produžetku, nakon igranja rukom Edera a ne Koscielnija. Napokon, lopta je došla do Edera, 30 metara od gola. No, prije nego opišemo njegov pogodak, evo kako je za njega završila sezona. Završio je na posudbi u Lilleu, nakon kratkog perioda u Swanseaju. U Swansea je došao iz Brage, za 5 milijuna eura, a jedan domaći list ga je opisao kao „jedan od najvećih transfer promašaja u povijesti kluba“. Njegov udarac je bio pun snage i preciznosti i nije bilo šanse da Lloris stigne u taj desni donji kut u koji je na kraju lopta odsjela. Svi Portugalci su u tom trenutku bili na nogama i u terenu!
Za Francusku je to bio tužan način da završe turnir na kojemu su igrali dobro, a posljednje dvije utakmice odlično. Istina je i da u finalu igrači Didiera Deschampsa nisu pokazali dovoljno inteligencije i kreativnosti u završnici. Olivier Giroud je bio isfrustriran portugalskom obranom, Griezmann je izblijedio nakon ohrabrujućeg početka i činilo se čudnim što je Deschamps izveo Payeta u 57. minuti kada je igrač West Hama zaista dobro igrao. Možda su se Francuzi prepali pred samim ciljem, možda im je težina i značaj uspjeha bio preteško breme na leđima? Možda je i činjenica da su imali dan odmora manje od Portugala došla do izražaja u tim zadnjim minutama kada i najmanje razlike dolaze na vidjelo? Što god bilo istina, činjenica je da su imali veliku priliku pobijediti ekipu koja se već desetljeće oslanja na Ronalda bez Ronalda i da u tome nisu uspjeli.
Završeno je najmasovnije Europsko prvenstvo ikada, prvenstvo sa kojim, generalno gledajući možemo biti zadovoljni. Pali su mnogi rekordi, imali smo 3 nevjerojatne priče, Island je prevazišao očekivanja i svoje mogućnosti, Wales je došao do polufinala iako su njegovi igrači zakazivali svadbe na dan utakmice četvrtfinala, a Portugal nije bio u užem krugu favorita i kao iznenađenje su osvojili turnir. Pamtit ćemo ovaj Euro po Antoineu Griezmannu, najboljem strijelcu i igraču koji je pokazao da zaslužuje stati uz bok velikim europskim napadačima, pamtit ćemo ga i po propuštenoj velikoj prilici Hrvatske, jer da je jedan od onih Vidinih udaraca pronašao put do mreže, možda bi sada Modrić držao trofej u rukama. Ne možemo zaboraviti niti najluđu seriju jedanaesteraca na Euru ikada sa Zazinim igranjem kola prije pucanja i Pelleovim frajerskim pokazivanjem gdje će lopta ići pa slanjem iste pola metra pokraj vratnice. Spuštena je zavjesa na Platinijevo prvenstvo, prvenstvo čovjeka kojemu je u međuvremenu zabranjeno bavljenje nogometom, no sa sportske strane bilo je to dobro, nepredvidljivo i uzbudljivo prvenstvo na kojemu je Portugal na nevjerojatan način došao do svoje prve titule europskog prvaka! A cijelo Europsko prvenstvo ste mogli pratiti na HOME TV-u.