Život pod crkvenim zvonom

Zagreb – Oduvijek su hladni crkveni zidovi skrivali mnoge tajne, koje su znali samo njihovi čuvari. Jednu takvu “tajnu” od znatiželjnih pogleda “čuvali” su i selezijanci u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji. Skrivali su je sve do jučer, kada su nam otvorili vrata svojih odaja i otkrili da se u njihovu 60 godina starom zvoniku “kriju” – studenti, izvješćuje Jutarnji list.

I dok se u unutrašnjosti većine zvonika mogu sresti samo golubovi, u zvoniku iz ove priče stalni stanovnici su 14 studenata iz svih krajeva Hrvatske, ali i iz Bosne i Hercegovine. U šest sati ujutro svaki dan zvona na crkvi Marije Pomoćnice zovu vjernike na jutarnju misu, a u to se vrijeme bude i “tornjaši”, kako sami sebe zovu stanari crkvenog tornja.

Cijeli se toranj trese kada se zvono počne paliti. Misliš da je potres. Ali na sve smo se to već navikli. Evo, moj brat više ni ne čuje zvonjavu – opisuje nam život pod crkvenim zvonom “tornjaš” s petog kata, Dino Demeter iz Sirača pokraj Daruvara. Kad je prvi put došao u taj nesvakidašnji studentski dom, zbog zvonjave je, kaže, mislio da mu se aktivirao alarm na mobitelu. No ubrzo je shvatio da zvona pozivaju na zornicu. Dino sa svojim mlađim bratom Krunom živi u 28 četvornih metara prave studentske sobe. Svaki od sedam katova ima svoj apartman s dva kreveta, osobnim računalom, kupaonicom i zavidnim pogledom. Sobe na parnim katovima imaju po dva prozora, a one na neparnima imaju ih čak pet.

Ovdje nam je bolje nego u studentskom domu. Imamo svoj mir, sobe su veće, a plaćamo samo simboličnih 150 kuna mjesečno kojima pomažemo crkvi da pokrije režije – kaže Dino, student Građevinskog fakulteta.

Dvojica Žepčaka u tornju

Za studentski dom “Don Ivan Bosco”, kako se službeno zove, samo rijetki znaju. Onamo se ne dolazi standardnom procedurom. Smještaj mogu dobiti mladići slabijeg imovinskog statusa iz brojnijih obitelji, dobrih ocjena u srednjoj školi, a uglavnom su katolici. Godišnje prime, kažu u Župi, i 50–ak molbi, no smještaj dobiju samo jedan ili dvojica, ovisno o tome koliko “stanara” te godine završi studij.

Ima ondje studenata iz Splita, Šibenika, Slavonskog Broda, Slatine, Sinja, Daruvara… Dva su iz Žepča. Svi oni ondje će biti do kraja studija, a jedini je kriterij da su dobri studenti i da redovito idu na predavanja.

Jedan je takav student, brucoš na Građevini, i 19–godišnji Mate Delić iz Košuta pokraj Sinja. Njemu, kaže, alarm ne treba. Osluškujući zvuk crkvenog zvona koje odzvanja Knežijom, redovito se svako jutro u šest sati budi spreman za svoje studentske obveze.

Ma, sve je to stvar navike. Meni zvono dobro dođe jer sam se tada i inače budio. Nekima je možda malo čudno što živimo u zvoniku, ali nama je ovdje super. Sviram gitaru, klarinet i saksofon, pomažem župniku u crkvi i to me ispunjava – rekao je Mate i dodao da nema vremena za izlaske, a i da je tek došao u Zagreb pa nije ni stigao iskusiti kako je to kada zvono budi u šest ujutro, a večer prije se tulumarilo.

Inače, crkva Marije Pomoćnice sagrađena je 1937. godine, a tadašnji kardinal Alojzije Stepinac zemljište je darovao salezijancima kako bi ondje mogli pomagati mladima, što im je i osnovno poslanje. Za vrijeme komunističke vlasti, zemljište, koje se protezalo sve do rijeke Save, oduzeto je Crkvi, a tek nakon osamostaljenja Hrvatske vraćen im je samo dio. Crkveni toranj, pak, sagrađen je tek 60–ih godina prošlog stoljeća.

Tadašnji je župnik više od 200 puta morao ići u Općinu kako bi dobio dozvolu za gradnju tornja. Službenicima je toliko valjda bio dosadan, da su na kraju popustili i dali mu dozvolu. Doduše, toranj je trebao biti i viši, ali dopustili su da bude visok samo kao osmerokatnica preko puta – ispričao nam je Luka Hudinčec koji u Crkvi volontira već 10 godina i organizira projekte za mlade.

Župnik Marije Pomoćnice, don Pejo Orkić, dodao je da su troškove preuređenja doma snosili sami te da su iskustva prijašnjih “tornjaša” bila toliko pozitivna, da su gotovo svi poslije nastavili pomagati radu Župe.

Pomognu nam u ličenju, zamjeni inventara, a neki koji nađu poslove i financijski se uključe u naš rad. Nastojimo ih što više uključiti u naše aktivnosti i to nam je najveća nagrada za naš trud – rekao je don Pejo Orkić.

Odgovori