Dok mediji stvaraju paniku oko koronavirusa, hrvatsku javnost i oboljele, kojih je zasad pet, umiruje stručna ravnateljica Klinike za infektivne bolesti ‘Fran Mihaljević’ dr. Alemka Markotić.
Radi se o jednoj od najvećih hrvatskih stručnjaka na području infektologije i kliničke imunologije, ali i članici suradnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te priznatoj znanstvenici sa sedam nacionalnih i devet međunarodnih nagrada.
Tko je dr. Markotić?
Rođena je u Zagrebu, ali je veći dio djetinjstva i mladosti provela u Zavidovićima, bosanskom gradiću smještenom između Doboja i Zenice, na rijekama Bosni, Krivaji i Gostoviću.
“Doktorica Alemka potječe iz fine hrvatske i katoličke obitelji. Oca sam joj dobro poznavao, bio je pravnik. On je umro, a majka Ljilja se nakon toga odselila u Zagreb i tamo živi zajedno s kćeri. Alemka je jedinica, nema braće i sestara, tako da su njih dvije prilično povezane. Zavidoviće nije zaboravila, tu je za svaki blagdan ili na godišnjem odmoru”, rekao je za Slobodnu Dalmaciju zavidovićki župnik, don Stipo Knežević.
Radila je u opkoljenom Sarajevu kao liječnica
I njegov brat, također svećenik, msgr. Tomo Knežević poznaje uglednu doktoricu. Još prije rata vodio je Caritas sarajevske nadbiskupije i tada je upoznao mladu specijalizanticu iz bolnice na Koševu. Naime, u razdoblju od 1992. do 1994. godine, boravila je i radila u opkoljenom Sarajevu kao liječnica opće prakse te u Caritasovoj ratnoj ljekarni i ambulanti. Bila je i asistent na Medicinskom fakultetu.
“Morali smo se snaći, jer narodu koji se našao u okruženju trebalo je svega, pa i liječničke skrbi. U podrumu rezidencije tadašnjeg nadbiskupa, a današnjeg kardinala Vinka Puljića, otvorili smo prvo ambulantu, a na čelu joj je bio dr. Slavko Golemac. I jedan dan meni, tog proljeća 1992. godine, dolazi naša časna sestra i šalje poruku mlade liječnice da na sarajevskoj klinici “ima još njih katolika”. Ja sam joj poručio da ih ja ne mogu tražiti po bolnici, već da ona dođe ovdje. Došla je za dva dana, iznijela viziju što i kako misli raditi, i odmah smo se dogovorili da počne”, prisjeća se don Tomo.
Za dr. Markotić kaže da je nesretnim ljudima u ratnom kaosu bila sve – “i liječnica, i medicinska sestra, i psihoterapeut… Pokazivala je neviđenu energiju i hrabrost, ništa joj nije bilo teško.”
Dr. Markotić: “Tijekom rata me nosila vjera”
“Provela sam dvije godine rata u okupiranom Sarajevu, odakle sam izašla 5. veljače 1994. Jednoga dana otac moje kolegice i moj kolega s posla stradali su od iste granate. Gospodin je poginuo, a kolega je dugo liječen. A taj dan su u medijima govorili o brojkama umrlih i ranjenih. Upitala sam se tko je taj sljedeći broj. Zato i kod plasiranja brojki zaraženih od koronavirusa moramo uvijek imati na umu to da iza njih stoje pojedinačni ljudi, nečiji očevi, majke, djeca, braća, sestre”, rekla je Markotić u nedavnom razgovoru za Jutarnji list.
Drugom prilikom pak otkrila je da joj je u tom periodu od velike pomoći bila vjera. “U Sarajevu me doista nosila. Jednostavno, ne znam kako bih se bez nje usudila izaći na ulicu na kojoj su me svaki dan gađali snajperima, gdje su oko mene padale granate i gdje smo preživjeli i glad i hladnoću. To ne bi bilo moguće da nisam vjernik”, kazala je i javno zahvalila Bogu na iskustvu koje ne bi voljela ponoviti – ali zbog kojeg je stekla određenu zrelost i određeno povjerenje u Boga, “kad mu predaš život i on ti ga vrati”.
Dr. Markotić: “Ja u svom svakodnevnom životu doživljavam Boga stalno”
Deklarira se praktična vjernica te je u razgovoru slikovito opisala svoj posjet Jeruzalemu, u kojem se susrela s kolegom znanstvenikom.
“Iznenadio se jer sam izrazila želju jedno poslijepodne obići mjesta po kojima je hodao Isus i Marija. Rekla sam da sam vjernik i da mi je poseban užitak biti u Jeruzalemu. On je Židov, ali nevjernik. Čudio se kako možeš biti vjernik, a znanstvenik, na što sam mu uzvratila: ‘Kako ti možeš biti nevjernik, a znanstvenik?”
U intervjuu za Hrvatsku katoličku mrežu također je posvjedočila svoju vjeru:
„Ne samo da sam čula kako ‘Gospodin piše ravno i po krivim crtama’, nego sam doživjela i doživljavam i dalje… Uvijek znam reći pacijentu: pola je u vama, pola je u meni, a ostalo u dragom Bogu.”
Čak je dr. Alemka Markotić i zahvalna Bogu na ratnom iskustvu koje ne bi voljela ponoviti ali stekla je određenu zrelost, određeno povjerenje u Boga, kad mu predaš život i on ti ga vrati natrag.
„To je nešto veliko. Ja u svom svakodnevnom životu doživljavam Boga stalno. Ne možete to nekome objasniti koji nije otvoren. Možete objasniti ljudima koji su otvoreni, koji možda ne vjeruju ali žele čuti. Ljudi koji su teški i ne žele u ništa drugačije vjerovati od onoga što oni ne odobre, ili ne misle, teško im je objasniti, međutim bio je i Savao koji je na kraju postao sveti Pavao.”
Kolege imaju samo riječi hvale: “Jako stručna doktorica”
“Uvijek korektna i jako stručna osoba, posebno na području virusnih patogena. Surađivali smo na studiju u Splitu, u kojem sam predavao na kolegiju koji je ona vodila. Premda nas dijeli generacijska razlika, o njoj imam samo riječi hvale”, kazao je za tportal Nikola Bradarić, nekadašnji voditelj Zaraznog odjela u splitskoj bolnici, koji se danas nalazi u mirovini.
Već godinama sa znanstvenicima iz brojnih prestižnih međunarodnih institucija surađuje u istraživanjima opasnih patogena, kao i na drugim projektima. Predaje na fakultetima, objavila je stotinjak recenziranih radova, održavala stručna predavanja od Amerike do Turske, u Kini organizirala tečaj o biološkoj sigurnosti.
U ‘Franu Mihaljeviću’ osnovala je Centar za emergentne i reemergentne zarazne bolesti, intenzivno je sudjelovala u osnivanju i kreiranju prvog hrvatskog BSL-3 laboratorija za dijagnostiku opasnih uzročnika, a 2014. godine osnovala je Hrvatsko društvo za biosigurnost i biozaštitu. Deset godina radila je u Imunološkom zavodu i bila odgovorna za kvalitetu virusnih cjepiva. Pod njenim mentorstvom objavljeno je šest doktorskih disertacija, a nove se pripremaju.
Prije tri godine, kao ravnateljica klinike potpisala je sporazum o suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem. Bolnica je tako postala nastavna faza za netom pokrenuti studij sestrinstva, a studenti ondje mogu obavljati praksu dok će liječnici istovremeno održavati teorijsku i praktičnu nastavu. Mediji su zabilježili da je tom prilikom u prostorijama Klinike za infektivne bolesti održana misa, ‘prva od njezina osnutka 1893. godine’.
RPŽ/Narod/SD/HKM