Zagreb – Sučeljavanje komunikologinje i profesorice dr. Judith Reisman i profesora dr. Aleksandra Štulhofera na temu ‘Zdravstveni odgoj u školama, dva pogleda’ održano je u hotelu Westin pred dvadesetak odabranih ljudi koji su u drugom dijelu mogli postavljati pitanja.
Organizatori su ovoga puta učinili sve što treba kako bi se izbjegli incidenti i rasprava je, pod vodstvom moderatorice profesorice socijalne psihologije Dinke Ćorkalo, protekla mirno i s uvažavanjem kako sugovornika, tako i pojedinaca koji su postavljali pitanja, prenosi Dnevno.hr.
Reisman je iznosila činjenice koje govore da su Kinseyeva istraživanja u temelju seksualnog obrazovanja većine zapadnih zemalja, što su Štulhofer i dio publike pokušali osporiti tvrdnjama da je seksualni odgoj započeo prije Kinseya u Europi, te da Kinseyeva istraživanja o seksualnosti kod djece nisu jedina, kako tvrdi Reisman. Kraj rasprave obilježio je don Damir Stojić rekavši da je Štulhofer kao znanstvenik surađivao sa znanstvenikom Phila Sanfordom sa sveučilišta Columbia, koji je deklarirani pedofil na što je Štulhofer odgovorio kako to nije znao. Judith Reisman nadovezala se kako je ona to znala, te da je Štulhofer mogao nju pitati, jer je Sanford sam priznao da je pedofil, te da sveučilištu Colubia ne služi na čast što je imala takvog profesora.
Cijelo sučeljavanje pogledajte na http://www.youtube.com/watch?v=CM5uHZyFA7A
To je kao da kažemo da ćemo prihvatiti i lažna istraživanja dr. Mengelea
Nisam očekivala da ćete o mojoj stručnosti puno znati, ali dopustite da kažem što god o sebi. Ja sam izvanredni profesor prava u Sjevernoj Virginiji i istraživač za ministarstvo pravosuđa za područje djece, kriminala i nasilja. Bila sam glavni istraživač pornografskih časopisa vezano za dječju pornografiju dvije godine. Radilo se o materijalima koji su povezani s Kinseyem. To je jedna strana priča. Bavim se etikom i socijalnom biologijom, a dosad sam objavila četiri – pet knjiga. Ovdje sam zbog činjenice da je Kinseyevo istraživanje uklopljeno u seksualni odgoj u Hrvatskoj. Kako se ja time bavim, iznimno mi je drago da sam mogla doći u RH i progovoriti o tome. Kada sam došla ovdje, vidjela sam da ovaj program nije ni bio izložen nekoj javnoj debati. To je nešto što nisam znala, stoga želim iskoristiti priliku i postaviti nekoliko pitanja o tome’, kazala je Reisman.
U uvodnom izlaganju Judith Reisman naglasila još jednom razloge svog dolaska u Hrvatsku, što je većina domaćih medija prešućivala – da je u Hrvatsku došla zbog činjenice da se istraživanje kontroverznog seksologa Alfreda Kinseya uklopilo u hrvatski seksualni odgoj te zbog činjenice da je novinarka HRT-a Karolina Vidović Krišto izgubila radno mjesto zato što je koristila materijal filma o Kinseyu i bila je usredotočena i slobodu govora i omogućivanje dijaloga o ovom pitanju. ‘Branim pravo profesionalaca da se obraćaju ljudima u Hrvatskoj i skrenu im pozornost na obje strane ove priče. Kada sam došla u Hrvatsku, vidjela sam da ovaj program nije bio izložen pravoj debati i da je odobren prije nego što je provedena rasprava između studenata, javnosti, crkve i drugih. To je nešto što nisam znala prije te ću zamoliti Sašu da odgovori na prvo pitanje: Koja je svrha i namjena kurikuluma o spolnom odgoju?
Reisman je potom ponovila zbog čega smatra da su Kinseyeva istraživanja. ‘Riječ je o čovjeku koji je seksualno uznemiravao djecu i koji govori da su djeca spolna bića od samog rođenja, iako nema drugih znanstvenih podataka koji bi to mogli potkrijepiti. Kao Židovku, brine me istraživanje Kinseya i njegovi zaključci o 26 orgazama u 24 sata kod četverogodišnjeg djeteta. To je postalo dogmom mog istraživanja što se proširilo diljem svijeta. To je za mene kao da kažemo da ćemo prihvatiti i lažna istraživanja dr. Mengelea’, naglasila je. Podsjetila je na pozitivnu hrvatsku statistiku prema kojoj je Hrvatska, zajedno s Poljskom i Grčkom na dnu što se tiče spolno prenosivih bolesti i maloljetničkih trudnoća i abortusa, za razliku od prominentnih europskih zemalja i SAD-a. ‘To znači da vi radite nešto dobro i da djecu podučavate na odgovarajući način, a da ono što se događa u SAD-u i drugim zemljama, da ne rade dobro. Dakle govoriti o fleskibilnosti spolova za djecu je dosta zbunjujuće’, zaključila je Reisman svoje uvodno izlaganje.
Odgovarajući na pitanje Štulhofer je rekao da je prva stvar da postoji nešto što postoji medijska seksualizacija djetinstva. Tu čak nije riječ o pornografiji, nego o teen magazinima, tv serijama i filmovima, koje osobito loše djeluju na djevojčice. Zašto. Zato što se stvara poveznica između onoga što znači biti uspješan i popularan sa seksipilom. Uspješna i popularna djevojčica više nemora biti duhovita, ne mora biti marljiva niti dobar prijatelj, nego treba biti zavodnica. Onda za posljedicu imate slike s facebooka gdje se djevojčice prikazuju poput zvijezda.
Djeci i roditeljima potrebna je pomoć
Naglasio je kako se nada da se svi slažu je da u takvom svijetu koji nije zao, nego naprosto kompleksan, u kojm postoji niz rizika, većini roditelja, kao djeci i mladima, potrebna pomoć. Škola i svi mi koji radimo u obrazovanju imamo zadatak da nešto učinimo.
Pitao je Reisman što ona predlaže, je li tzv. apstinencijski program nešto što bi ona podržala. Apstinencijski programi, podsjetio je, počivaju na ideji da je jedina prava zaštita od rizika seksualnosti je odgoditi seksualne odnose do ulaska u brak i onda ostati u braku s tim jednim partnerom do kraja života. Taj put ja ne zastupam, naglasio je. ‘Drugi put je cjelovita seksualna edukacija, koja je sadržana u kurikulumu četvrtog modula. On sadrži seksualne standarde za Europu koje je 2010. godine izdala Svjetska zdravstvena organizacija. Ono što oni predlažu poklapa s našim kurikuklumom, osim onoga što kažu da seksualna edukacija treba početi od početka života. To je problematično iz više razloga’, rekao je Štulhover.
Prema njegovom mišljenju mladi ljudi imaju pravo na informacije prilagođene njihovom uzrastu. Informacije koje su vezane uz rizike koje treba minimizirati. Drugo je usvajanje vještina koje će pomoći da očuvaju svoje zdravlje. To nisu samo vještine komunikacije, poznavanja uporabe zaštite, nego i vještine odgađanja seksualnih odnosa. Kurikulum vrlo jasno upozorava na rizike preranog ulaska u seksualne aktivnosti. Zatim govori o vještinama postizanja autonomije i samopoštovanja jer je jasno da osobe koje imaju nisko samopoštovanje su rizične jer nemaju što čuvati, rekao je Štulhofer naglasivši kako je sampoštovanje ključ za zdrav život.
Završna dimenzija cjelovitog seksualnog odgoja je razumjeti medijske poruke. Svaki roditelj želi da svako dijete ima svoju autonomiju, da zna što želi a što ne želi. Druga stvar je poštovanje prema različitosti. Jer neki su zbunjeni i ne znaju što su. Želimo omogućiti da svi rastu slobodnoj okolini bez zlostavljanja, naglasio je Štulhofer.
Spomenuo je i zbog čega mu se priča o Kinseyu, na kojoj inzistira Reisman, čini nevažna: Otkuda dolazi cjelovita seksualna edukacija. To je zapravo europska tradicija koja je započela prije nego što je Kinsey umro u Švesdkoj s jednom posve drugom idejom, koja je započela početkom 20. stoljeća u Nizozemskoj. Tamo su osnovani centri koj pomažu ženama da planiraju obitelj. To 1955. postaje prvi program na svijetu o seksualnoj edukaciji koji kreće u Švedskoj. Iz toga nastaje europska tradicija i većina njih nastoji odgađati, i pružiti im vještine odgovornog ponašanja.
Ako nešto nije pokvareno, to ne treba ni popravljati
U Americi su donedavno dominirali apstinencijski programi kao odgovor na 60. godine. Meni se čini da je naša tradicija zdravija. U toj našoj tradiciji nasljeđe Alfreda Kinseya kakvo god ono bilo, a dio toga je kontroverzno, nema nikakve veze s tim. I zato mi se čini da moramo razgovarati o onom što doista je u korikulumu i kakvu to korist ili štetu može donijetu mladim ljudim, ali povlačiti nešto što je što je u Americi počelo prije nego sam se rodio nije korisno i nema veze s ovim o čemu pričamo, zaključio je u svom uvodnom izlaganju dr. Štulhofer.
Reisman je odgovorila da se slaže da treba slijediti vlastitu tradiciju, ali je upozorila Štulhofera se nije osvrnuo na zlostavljanje djece pod Kinseyevom kontrolom. Nitko se nije ogradio od toga i rekao kako je uopće moguće da netko koga su ti ljudi obrazovali može majke i očeve širom svijeta kako o spolnosti govoriti vlastitoj djeci. Dakle, možemo reći da ako nešto nije pokvareno ne treba ni popravljati, rekla je Reisman.
Štulhofer je odgovorio nabrajajući podatke koji dokazuju da naša tradicija nije dovoljna, jer se svijet promijnenio i rizici su puno veći. Podsjetio je na svoj boravak u Kinsey Institutu, gdje ga je dr. Bancroft upzororio da je došao proučavati seksualnu edukaciju u Americi.
Što se tiče tvrdnji Reisman o Kinseyu, Štulhofer je naglasio kako najkritičnija i najbolja biografija o Kinseyu koju je sama citirala, završava riječima Jamesa Jonesa kako ne postoji nikakav dokaz da je Kinsey zlostavljao djecu ili da je nekoga instruirao kako da to čini. Dok se ne pokažu dokazi to nije stvar koja je relevantna za moj radi ili za ovu zemlju’.
Potom je upitao Reisman kako objašnjava statistike prema kojima je seksualno nasilje nad djecom u razdoblju između 1992. i 2010. palo za više od četrdeset posto. To su podaci koji su kontra vašim tezama. Kako objašnjavate te statistike?
‘Ja sam to objasnila u nekim publikacijama. Što se tiče silovanja jasni su podaci policije. Statistike . koje spominjete nisu točne jer je policiji naloženo da briše tu vrstu zločina i ja sam to dokumentirala. Drugo: što se tiče pada seksualnog zlostavljanja djece, i tu imam određenih sumnnji. Studije koje se provode nisu pouzdane. jer smo uključeni u rasprave koje su ideologizirane i oslanjaju se na određena gledišta. Što se tiče Švedske, razgovarala sam s voditeljem za odgoj i obrazovanje i rado bih prenijela što mi je rečeno, ali pitanje je trebamo li djecu podučavati kako da masturbiraju, treba li to stajati u tom modulu. Tu ima puno prostora za rad i propitivanje pouzdanosti podataka koje su nam podasstrli istraživači. Jer pedeset godina se ljudi na oslanjaju na Kinseya.
Na pitanje da pojasni svoje stavove i što zapravo zagovara da nema seksualne edukacije ili neki drugi program i što joj se u hrvatskom kurikulumu ne sviđa i što je sporno Reisman je rekla da je najveći problem to što je on obavezan. ‘Obveznost je problematična. Mi u SAD-u ne propisujemo to niti zadajemo kao obvezu. To dajemo na odlučivanje ljudima’.
Timothy Tate upitao je Štulhofera da li on kao i Kinsey vjeruje da odrasli i djeca mogu imati legitiman seksualni odnos.
– Nema sumnje da je odgovor ‘ne’, odgovorio je Štulhofer.
U raspravu o sponom odgoju mora biti uključeno čitavno hrvatsko društvo
Rekli ste da nema istraživanja koja pokazuju da su djeca seksualna bića od rođenja, no ona postoje, glasilo je sljedeća konstatacija iz publike na koju je Reisman odgovorila protupitanjem: ‘Tko je proveo ta istraživanja. Tko je proveo eksperimente. Ja nisam vidjela da postoji takvo istraživanje, to bi bilo protuzakonito. Kako identificiramo djecu i novorođenčad. Ako trljaju svoje genitalije, znači li to da masturbiraju’, odgovorila je Reisman.
Reisman je u jednom trenutku pokazala knjigu ‘Seksualnost i rod u postkomunističkim društvima’, čiji su autori Aleksandar Štulhofer i Phil Sanford rekavši kako je poznato da je Sanford pedofil , što je i sam priznao.
Kraj sučeljavanja ‘začinio’ je studentski kapelan don Damir Stojić koji je optužio Štulhofera da je suautor s čovjekom koji promiče pedofiliju. ‘Jeste li to znali i smatrate li da ste kompetentni uopće nešto nuditi djeci ako ste bili suautor s čovjekom koji otvoreno podržava pedofiliju?’
‘Ja doista ne znam što je kolega Sanford pisao i gdje je pisao prije nego što sam ga upoznao. Kada sam ga upoznao radio je na sveučilištu Columbia u New Yorku. Ono što smo učinili, zajedno smo uredili knjigu koja govori o seksualnosti nakon pada Berlinskog zida. Vjerujte mi, to je bila naša tema. Da li je pedofil ili ne, ja to ne znam. I znam da vi to znate da nisam osoba koja bi radila sa sumnjivcima. Mislim da se toliko poznamo’, rekao je Štulhofer.
U zaključnoj riječi dr. Judith Reisman rekla je kako je Kinsey Institut prije nekoliko godina objavio knjigu koja je nedavno prevedna na kineski jezik ‘Kinsey – čovjek koji je promijenio svijet’. ‘Kinsey institut još se smatra globalnim središtem znanja u ovim pitanjima. A gospodin Sanford priznao je da je pedofil, što Saša (Štulhofer) nije znao. Ja sam to znala, mogli ste me pitati. On predaje na Columbiji nije na čast Columbiji. Ili se Columbia s tim slaže ili je bila neinformirana. To je moja završna riječ i komentar o seksualnom odgoju’. ‘Moj rezime svega je da očito ima puno toga što bi trebalo znati. Vraćam se na ono tko bi trebao govoriti djeci o seksu i spolnosti – liječnici i stručnjaci za ljudsku spolnost, oni trebaju biti uključeni kao i čitavno hrvatsko društvo, sve vjerske zajednice, svi neka budu uključeni u raspravu. Ali to se djeci ne može nametati od strane birokrata kojim misle da puno znaju, ali ne znamo koliko mislimo da znamo’.
Štulhofer je zaključio kako se boji da na sučeljavanju nije puno rečeno o onome što je bila tema i ono što zanima hrvatsku javnost. ‘Čini mi se da je važno je da ljudi koji stoje iza ovog kurikuluma pokušavaju učiniti nešto što može pomoći. Da je to kontroverzno u nekim aspektima, sasvim je jasno. Treba nastaviti debatirati, to mi je također jasno. Ja sam rekao što mislim o pravu roditelja da isključe svoju djecu s pojedinih satova. To je moje privatno mišljenje, ali mislim da bi roditelji trebali pročitati točno što će biti na tom satu. Meni se čini da će to za većinu djece i većinu njihovih roditelja biti pozitivan korak naprijed.
RPŽ/Dnevno.hr