Zagreb – Mostar – Louise Arbour, prethodnica Carle del Ponte na dužnosti glavne tužiteljice Haaškoga suda, a danas čelnica svojedobno u našim krajevima dosta popularne i utjecajne Međunarodne krizne skupine (ICG), prošloga je tjedna uzburkala javnost u Bosni i Hercegovini svojim pismom čelnicima Europske unije u kome izražava zabrinutost stanjem u BiH.
U podužem tekstu Arbour se osvrnula na brojne događaje i procese koji generiraju stanje u BiH, a koje mnogi smatraju najtežom krizom od Daytona do danas, te se našla na meti brojnih kritika. Neki od kritičara ustvrdili su da se Louise Arbour “ponaša kao odvjetnik SNSD–a i Milorada Dodika”, a američki analitičar Daniel Serwer da “stavovi ICG–a predstavljaju papagajsko ponavljanje politike RS–a od početka 2009. godine i uzrokuju golemu štetu BiH”.
Arbour te optužbe odbacuje, ističe da je u pismu jasno rečeno kako je Dodikova “retorika potpuno neprihvatljiva” te da bi je, s obzirom na to što je “radila u svom životu kada je Balkan u pitanju”, zapanjile tvrdnje da navija za Dodika.
U dva intervjua koja je dala medijima u BiH ponovila je stavove iznesene u pismu, u posljednjem od njih, koji je dala sarajevskom Dnevnom avazu, među ostalim kaže: “OHR treba poništiti odluku kojom suspendira stavove Središnjeg izbornog povjerenstva i otvoriti vrata da se problemi riješe kroz institucije. FBiH treba poništiti izbor predsjedništva tog entiteta i konstituirati novu vlast kako treba, u skladu s domaćim propisima, a RS treba ukinuti odluku o referendumu.”
“Jasno mi je da mi imamo ambiciozne zahtjeve”, kaže Arbour i nastavlja, “ali radi se o zahtjevu da svi priznaju kako su pogriješili. To bi dovelo do smanjenja tenzija. Sada imamo suprotan trend. Svi su angažirani u đavoljem kolu, krive jedni druge, prkose i izazivaju… Time kriza samo raste. A to nije rješenje.”
U petak, baš na dan kada je taj intervju objavljen, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, nakon sastanka s visokom povjerenicom Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton u Banjoj Luci, objavio je da će odluka o referendumu biti povučena, obrazlažući taj zaokret obećanjem visoke povjerenice da će EU formirati povjerenstvo za restrukturiranje pravosudnih institucija u BiH.
Ako se Dodikova izjava pretoči u odgovarajuću skupštinsku odluku, dakle ako RS doista odustane o provođenju referenduma koji je trebao dovesti u pitanje opstanak Tužiteljstva BiH i Suda BiH, onda će se “oči javnosti” ponovno okrenuti drugom velikom problemu s kojim se suočava BiH – formiranju izvršne vlasti na državnoj razini.
Od općih izbora prošlo je gotovo sedam i pol mjeseci, održani su 3.listopada prošle godine, a BiH ne samo što nema vladu, tj. Vijeće ministara, nego su još otvorene sve opcije za slaganje vladajuće većine. Od većine koju bi činile vladajuće većine iz dvaju entiteta, koju Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP–a BiH, stranke koja se smatra relativnim pobjednikom izbora iako u državnom parlamentu ima isti broj zastupnika kao i SNSD Milorada Dodika, smatra najlogičnijom, preko one koju bi činila vladajuća većina iz Federacije BiH te SDS, PDP i SNSD–ov disident Nikola Špirić iz Republike Srpske, pa do široke koalicije za koju se, barem deklarativno, zalaže bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović. U prvoj varijanti izvan vladajuće većine, dakle u oporbi, ostale bi dvije stranke koje su osvojile većinu hrvatskih glasova, u drugom bi im se u oporbenim klupama pridružio i Dodikov SNSD, a treća bi predstavljala formulu SB+2H+2S (po dvije najjače bošnjačke, hrvatske i srpske stranke) koju Zlatko Lagumdžija od početka smatra neprihvatljivom.
U međuvremenu, dok se prikuplja energija za konačnu odluku, Valentin Inzko potvrdio je odluku o stavljaju izvan snage mišljenja Središnjeg izbornog povjerenstva, koje je – podsjetimo – bilo zaključilo da je federalna vlast konstituirana protuzakonito, a bošnjačke su stranke još jednom, ovog puta u Srednjobosanskoj županiji, formirale vlast bez legitimnih predstavnika hrvatskoga naroda. Ako bi se sudilo mjerilima Louise Arbour, ispada da je Milorad Dodik jedini povukao potez prema smanjenju tenzija, a svi su ostali i dalje “angažirani u đavoljem kolu”.
Ako se trend nastavi, ako se prema modelu kakav je primijenjen u Srednjobosanskoj županiji i uz OHR–ovu pomoć u Federaciji BiH uspostavi i središnja vlast, onda će to biti ozbiljan, ako ne i odlučujući korak prema, kako to običavaju reći čelnici vodećih hrvatskih stranaka u BiH, dekonstituciji hrvatskoga naroda. Odnosno prema svođenju Hrvata na status nacionalne manjine koja će politički utjecaj ostvarivati u tri ili četiri županije s hrvatskom većinom iako su formalno–pravno, prema važećim ustavima BiH i dvaju entiteta, konstitutivni narod na cijelom teritoriju BiH.