Ideja o gradnji “broda svih brodova” dogovorena je u Londonu 1907. godine kada su se uz popodnevni čaj J. B. Ismay, predsjednik “White Star Linea”, i James Pirrie dogovorili da će sagraditi tri prekooceanska broda kakve svijet još nije vidio. Ambicija im nije nedostajalo, kao ni novca, pa je dvije godine poslije počela gradnja broda čije će ime ostati zapisano u tragičnom kontekstu za sva vremena.
Jedan se brod zvao Titanic, a ostala dva koja su također trebala zadiviti svijet imala su ipak malo duži vijek trajanja, ali ne i puno sretniji završetak. Prvi dodir s morem Titanic je imao 31.svibnja 1911. godine. Porinuti brod oduzimao je dah svima koji su ga vidjeli. Legenda je ubrzo stvorena, brod je etiketiran kao “nepotopiv”, a današnjim rječnikom reklo bi se da je PR odradio odličan posao. Te je godine priča o brodu koji ne može potonuti i bez interneta i TV–a obišla svijet.
Bio je to u svoje vrijeme najveći transatlantik, dug 300 metara, težak 46 tisuća bruto registarskih tona. Stručnjaci su ga smatrali neuništivim i nepotopivim. Ukratko, bio je najveći, najljepši i najbrži brod na svijetu. Ovo posljednje trebalo je tek dokazati.
Jedna od najvećih pomorskih katastrofa dogodila se noću između 14. i 15.travnja 1912. u vodama sjevernog Atlantika, blizu kanadskog otoka Newfoundlanda.
Titanic se nasukao na ledeni brijeg i za manje od tri sata otišao na dno. U nastojanju da osvoji Plavu vrpcu Atlantika na svom prvom putovanju u New York kapetan je namjerno krenuo kraćim kursom, sjevernijim od propisanog, i time zanemario opasnost od sudara s ledenim bregovima. Dogodilo se ono što nitko nije očekivao. U sudaru čelika i leda popustio je Titanicov trup. Kroz golemu pukotinu nezaustavljivo je prodirala voda. Nastala je panika i opća pometnja. Titanicovih posljednjih pola sata bili su trenuci strašne agonije putnika koji su shvatili da su izgubljeni.
Čamaca za spašavanje nije bilo dovoljno, nastao je metež u kojem su prednost pri napuštanju broda imali bogati putnici iz prve klase. Na kasnijem suđenju ustanovljeno je da su se kapetan i posada držali krajnje kukavički i neljudski. Spašavajući vlastite živote oni su u polupraznim čamcima napuštali mjesto tragedije odbijajući pomoći nesretnicima koji su se borili za život u ledenim valovima. Drugi čamci su bili prepuni, prevrtali su se i tonuli. Brodovi koji su kasnije stigli spasili su rijetke preživjele koji su se nakratko održali na površini. Na kraju te nesreće, od 2207 putnika i članova posade katastrofu je preživjelo samo 707.
Prema riječima Slavice Vukas, rođene Tubak,najstarije Žepčanke koja danas živi u Rijeci i ima 101 godinu, na Titanicu je poginuo i jedna Žepčak, brat njezine strine, koja se prezivala Jeleš.
Titanic je ušao u legendu, ali nažalost ne na onaj način na koji su zamišljali James Pirrie i J. B. Ismay dok su dogovarali posao stoljeća.