Zagreb – Predsjednik Ivo Josipović prvog je srpnja u Bruxelles uputio pozivnicu predsjedniku Europske komisije Joséu Manuelu Barrosu. Želi da Barroso dođe u Dubrovnik 27. kolovoza na koncert Beogradske filharmonije pod dirigentskom palicom Zubina Mehte. Koncertom se otvara festival Juliana Rachlina i prijatelja, a izvodit će Bacha. Budući da je Mehta vjerojatno najveći svjetski dirigent, riječ je o kulturnoj poslastici. I problema ne bi bilo s koncertom da naš predsjednik ne zove Barrosa da uveliča politički, a ne umjetnički događaj.
“Ovo je prvi uopće poslijeratni posjet Beogradske filharmonije u Dubrovniku, koji je u bivšoj Jugoslaviji služio kao vrhunska vrijednost kulturnog okupljanja. U nesretnom kontekstu rata koji je teško pogodio grad Dubrovnik, ovaj događaj označava svojevrsni povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik. U uvjetima pomirbe, to ima veliko simboličko značenje. Pozvan je i predsjednik Srbije Tadić. Vaša nazočnost pojačat će simbolizam pomirenja i orijentacije obiju država prema zajedničkoj budućnosti u Europi”, piše Josipović u pozivnici.
Upada u oči da Josipović, spominjući Jugoslaviju i Srbiju, ne navodi nigdje Hrvatsku, a kada spominje Dubrovnik, ratna razaranja tumači rječnikom koji odgovara onomu kao da je grad pogodio potres, a ne srpska artiljerija. Beogradska filharmonija je naravno dobrodošla u umjetnički Dubrovnik, no problem je kada Josipović stalno, slijedeći Tadićevu politiku, forsira “ekspresno pomirenje”. U kojemu srbijanska politika dobiva bezuvjetni oprost, a hrvatska – nije jasno što!?
Jasno je da, nakon što je s Tadićem “riješio” najveću hrvatsku ranu – Vukovar, uz obostrano “izvini”, Josipović na isti način “rješava” i drugi simbol Domovinskog rata – opustošeni Dubrovnik. Reći u pozivnici da je “u nesretnom kontekstu rata grad ozbiljno pogođen” znači skrivati činjenice. Za razliku od crnogorske politike koja se opetovano (i u parlamentu i u medijima) ispričala za razaranje Dubrovnika, srbijanska politika od toga nije napravila ništa.
Pustila je na slobodu i terminatora iz Trebinja Vučurevića. Naprotiv, i nakon Vukovara Tadićeva Srbija nije vratila umjetnine ukradene iz RH, a prije tri mjeseca Matica srpska objavila je dubrovačke književne klasike te Gundulića i Boškovića “opet” svrstala među Srbe. U uvjetima nastavka takve kulturne i nacionalne otimačine, “povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik” sigurno će zadobiti i neželjenu politizaciju. Na koju Josipović ne obraća pažnju.
Čak 45 posto Srba i dalje misli da je Dubrovnik bio srpski
Beogradski centar za ljudska prava još je prije godinu dana, pod patronatom EU, proveo istraživanje koje je obznanilo nevjerojatne činjenice. Tako 40 posto ispitanih Srba ne zna tko je bombardirao Dubrovnik, daljnjih 14 posto smatra da granatiranja nije ni bilo, tek 20 posto kaže da je odgovorna JNA. Čak 45 posto ispitanih smatra da je Dubrovnik bio srpski, a posebno šokira da to smatra čak 55 posto visokoobrazovanih Srba.