Sarajevo – Pincom. info je objavio intervju s pomoćnim vrhbosanskim nadbiskupom Perom Sudara. Ovaj razgovor prenosimo i na našem portalu.
Komisija “Justitia et Pax” (“Pravda i Mir”) Biskupske konferencije BiH, kojoj je na čelu, pomoćni biskup vrhbosanski msgr dr. Pero Sudar uputila je prije nekoliko mjeseci poziv na pripremu za izbore, u kojoj su građani pozvani da odgovorno pristupe i sudjeluju u izbornom procesu.U tom pozivu također su prilično jasno detektirani brojni problemi koji opterećuju naše društvo, od različitih oblika obespravljenosti, do široko rasprostranjenog uvjerenja sa se demokratskim sredstvima malo što može promijeniti. Danas, kada su ti lokalni izbori okončani i manje–više se znaju njihovi rezultati biskupa Sudara Pincom.info pitao je misli li da ima nade da stvari krenu nabolje u odnosu na prilično sumornu sliku trenutnog stanja kakva je opisana u spomenutom pozivu?
Nade ima dok je čovjek čovjek! I nemamo pravo odreći se nade jer bez nje život nije moguć. I što je još važnije, odričući se nade koja je utemeljena i na pouzdanju u Božju providnost, izručili bismo se slijepomu fatalizmu začaranoga kruga zla koji i ljudska nastojanja čini besmislenim. A nastojanje oko dobra i oko boljega svijeta nikada nije i ne može biti besmisleno! S druge strane, povjerenje u Božju providnost ne umanjuje nego povećava potrebu i obvezu odgovornoga i zauzetoga nastojanja životne okolnosti i međuljudske odnose učiniti ljudskijima. Dakle, nade ima ali ona je i u našim rukama. Jesu li građani Bosne i Hercegovine na zadnjim izborima imali mehanizme i načine ostvarenja nade i bolje budućnosti povjerili pravim ljudima, ostaje vidjeti. Međutim, očito je da se nije dogodilo ništa novo ni na općoj ni na “hrvatskoj” političkoj sceni. Ostaje pitanje je li se, u zadatim političkim okvirima i pri shvaćanju političke moći kakvu već stoljećima baštinimo , nešto novo i moglo dogoditi, je li iskorak, uopće, moguć?
Ako dopustite, zadržao bih se još malo na ocjenama Komisije “Justitia et pax” iz svibnja ove godine. Tada ste naveli da pripadnici hrvatskoga naroda u najvećem broju općina u BiH bivaju sve više svođeni na status manjine ali bez prava koja bi i manjinama pripadala. Također je cijenjeno da ovo stanje jednoga od konstitutivnih naroda, na štetu Bosne i Hercegovine, prihvaćaju i podržavaju i određeni predstavnici međunarodne zajednice. Stojite li još uvijek pri ovim ocjenama?
–Najmanji bi problem bio, zapravo ga ne bi ni bilo, kada bi se radilo samo o našoj ocjeni o obespravljenome položaju hrvatskoga naroda koji prihvaća i podržava, bojim se, većina predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Međutim, to je do te mjere očito da to više nitko i ne krije. Dapače, sve su očitiji zahtjevi da se hrvatskome narodu i teoretski zaniječe konstitutivnost koja je u mehanizmima i tijelima odlučivanja već odavna zanijekana. To je tako vidljivo u javnim istupima kako domaćih tako međunarodnih političara. Sve rasprave su svedene na položaj i interese bošnjačkoga i srpskoga naroda. Kako to izgleda u svakodnevnici, znaju oni koji kušaju ostvariti neko svoje pravo u gore spomenutim općinama. Ja vjerujem da u praksi nije bolje ni pripadnicima manjinskih naroda u sredinama gdje su Hrvati u većini, što nije u interesu hrvatskoga naroda. Međutim, o tome barem netko govori i kuša, na političkoj ravni promijeniti. Primjera je bezbroj. Eto, najnovijega s prijedlogom da u Sarajevu, gdje politički ne značimo više ništa, dobijemo gradonačelnika u zamjenu za Mostar, gdje još nešto značimo. Nazovi hrvatski odgovor na tu “ponudu” pokazuje istinitost izreke da pojedinci i zajednice samo rijetko propadaju bez vlastite krivnje.
Izborni proces obilježio je i spor o pravu oko 2.000 Hrvata iz Posavine da glasuju putem pošte. U pozivu o kojem smo govorili izražena je bojazan se da su sama pravila izbornoga zakona konačno priznanje etničkoga čišćenja i odustajanje od Aneksa VII o pravu prognanih i izbjeglih na povratak a time i od Daytonskoga sporazuma u cjelini? Je li slučaj s posavskim Hrvatima potvrdio ovu ocjenu?
Slučaj je, najprije, potvrdio opravdanost našega poziva i upozorenja da birači učine sve što je neophodno da bi mogli glasovati. A tek onda je potvrda svemu što je uslijedilo. Paradoksalno je da je Dayton a s njim i Aneks VII, u svojim sržnim odrednicama koje su otvarale mogućnost opstanka i konsolidacije pravne države, derogiran naknadnim odlukama visokih predstavnika. S njima je hrvatski narod praktično izgubio svoju konstitutivnost. Nažalost, na sve te promjene je uvijek po netko, u ime toga naroda, pristajao.
U propovijedi koju ste nedavno održali slaveći Svetu misu za domovinu u kraljevskom gradu Bobovcu, kazali ste, među ostalim, da je Daytonski sporazum, nažalost, omogućio podjelu BiH između dva naroda, te da su tu Hrvati ostali uskraćeni i to ne može biti perspektiva za napredak BiH. Založili ste se da Hrvati svi ostali dobiju ono što im po pravu pripada. Što bi onda trebalo učiniti u procesu ustavnih promjena koji se najavljuje?
Nisam u propovijedi govorio o Daytonskome sporazumu niti o politici jer to nikada ne činim. U razgovoru s novinarima nakon Mise ustvrdio sam da je trinaestogodišnjom provedbom Daytonskoga sporazuma podjela Bosne i Hercegovine na dva etniteta pretvorena u podjelu ove između dva naroda. To se konačno dogodilo Petrischtevim manevarskom odlukom o “konstitutivnosti” sve tri naroda na području cijele države. Tom odlukom je, zapravo, Federacija, u kojoj su prema Washingtonskome i Daytonskome sporazumu Bošnjaci i Hrvati imati potvrdu svoje konstitutivnosti, predana u ruke Bošnjacima a Republiku Srpsku ostavljena Srbima kako je bilo i do tada. To sam tvrdio već tada a na Bobovcu sam ponovio. Cilj “travanjskih ustavnih promjena”, uz ostalo, je bio da ta administrativno nametnuta podjela dobije i parlamentarnu formu. Tragično je da je bilo ljudi koji su o tome trebali odlučivati a nisu razumjeli o čemu se radi.
Konačno i na sreću, sve je očitije i tvorcima ove čudne Bosne i Hercegovine, a svaka nepravda je čudna, da ovako politički ustrojena država ne može funkcionirati. Biskupska konferencija je dala svoje viđenje mogućega uređenja Bosne i Hercegovine. To rješenje je omalovaženo jer k’o biva nije to posao Crkve. Pa to znamo i mi. I dali smo ga samo zato da se vidi da su pravedna rješenja moguća ali da moćnicima nije do pravde u ovoj zemlji. A, čini se, nije zato jer Kosovo nije bilo moguće riješiti kako je riješeno bez stvaranja i ponude novoga.
Ustavne promjene su potrebne i donijet će rješenje za ovu zemlju i njezino napaćeno stanovništvo samo, ako i ukoliko se budu vodile načelom pravičnosti. Nje u Bosni i Hercegovini ne može biti bez poštivanja temeljnih ljudskih prava i jednakih prava njezinih konstitutivnih naroda. Koje god rješenje bude poštivalo ta dva temelja, ima izgleda. Dayton i njegova provedba nisu poštivali ni jedno!
U spomenutoj propovijedi na Bobovcu kazali ste da su to mjesto i kraljica Katarina najbolji pokazatelj da se svoja domovina nikad ne zaboravlja i da to mjesto treba biti prostor ujedinjavanja i inspiriranja, pa će tek tada svim narodima u BiH biti lakše razumjeti jedni druge. No, čini se da se događa upravo suprotno, da se i Bobovac, i kraljica Katarina, zapravo čitava srednjovjekovna povijest Bosne (zlo)rabi u dnevnopolitičke svrhe. Kako to komentirate?
Koliko god bremeniti tragičnošću Bobovac i kraljica Katarina iz naše prošlosti dovikuju o neraskidivosti veza koji veže narode ove zemlje. Narodi koji ne uviđaju i ne uvažavaju zajedništvo vlastitoga stradanja u prošlosti, drže otvorenima vrata stradanju u sadašnjosti i budućnosti! A narodi Bosne i Hercegovine su previše i prečesto stradavali a da bi im itko, tko po ljudsku misli i osjeća, smio nuditi nove patnje i sučeljavanja. Upravo zbog toga ova zemlja, a to znači ni jedan njezin dio, ne može ni na koji način biti vlasništvo niti svojatana od jednoga naroda. Nažalost, kreatori Daytona i njegovi “implementatori” to nisu uvažili. Jasno, u zlu je, kako vidimo, moguće sve. To pokazuje i plejada kvaziznanstvenika i akademika. Tumačenja povijesti mogu biti razna. Ali činjenica je da povijest ostaje jedna i svima nama zajednička. Kao što je činjenica da njezino iskrivljivanje nije u interesu ni naroda u ime kojih se to čini.
Od dijela intelektualaca među bh. Hrvatima Katolička crkva se također kritizira za sadašnji položaj hrvatskog naroda u BiH, i to zbog navodnog insistiranja na ideji crkveno–nacionalnog jedinstva i čistoj nacionalnoj kulturi, pri čemu se, kako tvrde, gubi važan bosanskohercegovački element te kulture. Vjerujem da posve drugačije gledate na ovo pitanje?
Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, predstavljena u Biskupskoj konferenciji, bi mogla imati jednu moguću krivnju kada je u pitanju današnji položaj hrvatskoga naroda. A ta krivnja bi bila u zauzimanju za koncept višenacionalne, višekulturne i viševjerske obilježenosti ove zemlje. Nepriznavanje i neprihvaćanje ove prožetosti značilo je, to je rat tragično pokazao, “nužnost” progona ljudi i nijekanje svih ljudskih prava i gaženja Božjih zapovijedi. Teško pitanje je, je li današnji položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini prokazuje i pokazuje naivnost ovakva stava i opredjeljenja? Možda! Međutim, ako se domaći ratnici ni svjetski moćnici nisu osvrtali na ove općeljudske i općecivilizacijske stavove Katoličke crkve, kako bi se osvrtali na neljudske i bezbožne, da ih Crkva, ne daj Bože, zagovarala. I da je Crkva, slijedeći neke ideje, pristala na nasilnu etničku podjelu zemlje i da su je moćnici podržali, bi li i nakon toga ostala Crkvom Kristovom? To pitanje joj je moralo biti važnije od svih drugih i morala su mu biti podređena sva druga jer od odgovora na njega zavisi njezina sposobnost služiti istinskome interesu čovjeka a s njim i kroz njega i hrvatskome narodu.
Daleko bi me odvelo raščlanjivanje pitanja na kojima su se neki ljudi iz Crkve razišli s nekim hrvatskim intelektualcima. Ali želim reći da zbog toga iskreno žalim i da je to, po mome mišljenju, uvelike doprinijelo današnjemu nezavidnome položaju hrvatskoga naroda. Tim više što motivi razlaza nisu iz domena općega dobra. Motivi i korijeni su , bojim se, daleko dublji.
Ne vjerujem da intelektualcima može smetati inzistiranje na zajedništvu, ako je zajedništvo u službi općega dobra. A dobro hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini ne isključuje nego podrazumijeva istinsko dobro druga dva naroda i svih drugih građana. Čistoća hrvatske nacionalne kulture u Bosni i Hercegovini podrazumijeva njezin bosanskohercegovački element i to je potvrđuje. Ali i vjernost tom bosanskohercegovačkom elementu podrazumijeva čistoću nacionalne hrvatske kulture. Bilo bi utješno da je to bio predmet spora. Ali bez obzira na motive i povode, krajnje je vrijeme da si svi kojima je stalo do dobra ove Zemlje i opstanka Hrvata u njoj postave ozbiljno pitanje o kakvoći njihova doprinosa opstanku utemeljene nade. Više je nego jasno da prepuštanje svih odluka samo i isključivo političarima ne vodi dobru.
Dopustite mi da na kraju postavim pitanje o slučaju Queer festivala koji je izazvao dosta pozornosti u bh. javnosti i gdje se mjesna Crkva također našla na meti kritika sarajevskog tiska zbog načina reakcije. Naime, jasno je da Crkva s jedne strane nije mogla podržati javno promicanje homoseksualne orijentacije, no s druge strane nije li osuda nasilja trebala biti snažnija? Uostalom, nije li nam sam Gospodin Isus Krist svojim primjerom pokazao da nemamo pravo “kamenovati” čak i one koje smatramo teškim grješnicima, te da pravo na osudu nije u ljudskim, već u Božjim rukama?
U potpunosti se slažem s Vama da nitko nema pravo braniti svoje stavove nasiljem. Pogotovo to ne može činiti u ime vjere. Ljudska sloboda je veličanstven i, život potvrđuje, opasan dar. Međutim, Bog je tim darom, iz njemu znanih razloga, želio obdariti čovjeka. To je Crkva davno shvatila a i većina ljudi u Crkvi prihvatila. Zato njezina nauka pravi razliku između grješnika i grijeha. Grijeh osuđuje a grješniku, ako se kaje, oprašta. Ako se ne kaje, čeka i moli za njegovo obraćenje.
Ne znam kakvu je tko osudu sa strane Crkve očekivao. Je li je Crkvu netko i kako pitao za mišljenje? I koga se traži da govori i reagira u ime Crkve? To je bolno pitanje odnosa medija i Crkve u Bosni i Hercegovini. U tome kontekstu, želio bih naglasiti da sam, primjerice, ovo što sam rekao Vama u ovome razgovoru rekao u svoje ime, a ne u ime Crkve. Da bi to bio govor Crkve, tražile bi se neke pretpostavke. U ime Crkve u Bosni i Hercegovini službeno govori Biskupska konferencija, njezin predsjednik i članovi kada snagom službe govore u njezino ime. I oni koje ona bilo trajno bio za pojedini slučaj službeno imenuje. Nije mi poznato da je netko tako govorio o svemu što se događalo u vezi sa Queer festivalom u Sarajevu. Ne znam, zbog koje reakcije se “mjesna Crkva”, kako kažete, našla na meti kritika.
Razgovarao: Alenko Zornija, Pincom.info