Zagreb – U novijoj hrvatskoj povijesti spomen–dane na stradanja hrvatskoga naroda nametnuo je velikosrpski agresor, o čemu se sve manje priča i govori u javnosti, piše Glas koncila. Štoviše, kod određenih prigoda, posebno političari i ini dužnosnici često izbjegavaju reći tko je agresor pa i na taj način zakapaju istinu.
Zaboravljaju se i oni koji su proživjeli ratne strahote. Spomene ih se tek na tren o stanovitoj obljetnici, što u njima budi još veću bol. Među tim je strahotama vukovarska tragedija koja je simbol Domovinskog rata i borbe za samostalnu državu.
Među brojnim stradalnicima do posljednjeg trenutka u vukovarskoj bolnici svoj obol dale su medicinske sestre koje su samozatajno i predano radile svoj posao. Nakon pada Vukovara 18.studenoga 1991. mnoge su prošle svoj križni put od samog izlaska do povratka, izvješćuje ovaj zagrebački tjednik. Među njima je bila i današnja glavna sestra Opće bolnice u Vukovaru Agneza Aleksijević.
“Promjene u radu Kirurškog odjela Opće bolnice Vukovar nametnuo je napad na policajce 2.svibnja 1991. u Borovu Selu”, ističe glavna sestra vukovarske bolnice. “Tijekom listopada i studenoga 1991. broj ranjenika i bolesnika stalno se povećavao, te ih je na dan pada grada u bolnici bilo 396. Ranjenike smo smjestili u hol i hodnik prizemlja, ali poslije jednoga zračnog napada na bolnicu i taj je prostor bio uništen. U tri mjeseca zaprimljeno je oko 2,5 tisuće ranjenika i izvršeno je oko tisuću operativnih zahvata.”
Ubijali su medicinske sestre i tehničare
Sjećajući se medicinskih sestara i tehničara koji su ubijeni, glavna sestra Aleksijević kaže: “Medicinska sestra Zdenka Miličević ubijena je 14.rujna 1991. u dijelu grada koji je već tada bio okupiran, a 23.listopada teško je ranjena medicinska sestra Mira Bosanac, koja je ostala 100%–tni invalid. Iz skloništa ‘Borovo–commerce’ 19.studenoga izveden je bolničar Ivan Baranjek i do danas se vodi kao nestali. Istoga dana iz Ratne bolnice Vukovar izveden je medicinski tehničar Marko Mandić i do danas se vodi nestalim. Medicinske sestre Marica Stanek i Blanka Stefanjuk ostale su na okupiranom području i radile su u bolnici, a ubijene su u veljači 1992.
U večernjim satima 19.studenoga 1991. iz bolnice je izveden medicinski tehničar Zlatko Jurčević, a 20.studenoga 1991. medicinski tehničar Ante Arić. Obojica su bili zatočenici srbijanskih logora do 12.prosinca 1991. Sanitetskim vozilima JNA odvezeno je 20.studenoga 120 nepokretnih ranjenika u vojni stacionar u Srijemsku Mitrovicu. U bolnici je ostalo 54 ranjenika koji su u Srijemsku Mitrovicu prevezeni 21.studenoga 1991. S njima su dragovoljno ostali: Ana Zdravčević i Jela Tomašević, svećenik Smiljan Berišić, zatim Vesna Belinić, Zorica Ganić. Od 130 medicinskih sestara, koje su ostale i radile u okupiranom Vukovaru, 98 sestara istjerano je iz Vukovara, a 32 sestre svojevoljno su ostale na okupiranom području. Od 98 sestara umirovljeno je 45, a 3 sestre su u međuvremenu umrle. U Vukovar se vratilo i danas radi u Domu zdravlja i Općoj bolnici 20 sestara. Ostale sestre rade u drugim gradovima ili u inozemstvu”, ističe glavna sestra Aleksijević.
“Nije bilo vremena za oplakivanje mrtvih”
Među brojnim vukovarskim stradalnicima koji su živjeli u Vukovaru prije srpske agresije te savjesno i stručno obavljali svoj posao bila je i viša medicinska sestra Jasna Žanko koja danas radi na endokrinologiji u bolnici “Sestre milosrdnice” u Zagrebu. Govoreći o svom životu, medicinska sestra Žanko ističe da je rođena u Vukovaru i tamo je normalno živjela do svoje 32. godine. A tada je srpska agresija ubijala Vukovar i život u njemu pa je i ona doživjela svoju životnu tragediju poput brojnih Vukovaraca.
“Rat je počeo bjesnjeti, granate su sve češće padale, domovi su nam se urušavali kao kule od karata”, svjedoči viša medicinska sestra Žanko. “Grmjelo je sve više i s neba, iz zraka, sa zemlje, grad je bio u plamenu, ali nismo posustajali. Bolnica je postala naš grad, život u njoj je bio organiziran, točno se znalo tko što treba raditi. Vremena da oplakujemo svoje mrtve nismo imali, rijetko tko od nas nije imao i svoju obiteljsku tragediju, da nije izgubio nekoga svoga, makar i školskog prijatelja. Pad našeg grada osjećao se u zraku, i dogodio se. Ušli su i u bolnicu, preživjeli smo noć s njima. Više nisam osjećala ništa, suze nisu mogle na oči, obuzeo me osjećaj praznine i tupila. Negdje u daljini odzvanjao mi je zvuk pjesme: O lijepi moj, divni Vukovare. Odveli su naše ranjenike, a i danas boli taj osjećaj nemoći kad medicinsko osoblje ne može pomoći ranjenima, životno ugroženim ljudima koji trebaju vašu pomoć.”
“Znali smo tko smo i kome pripadamo”
“Kao i mnogi Vukovarci, i moj suprug uključio se u obranu svoga grada. Znao je gdje je rođen, kome pripada, i tu nije bilo nikakve dvojbe. On je podrijetlom iz Sinja i poput brojnih Vukovaraca i njegovi su došli ‘trbuhom za kruhom’ poslije Drugoga svjetskog rata. Suprug je bio od početka uključen jer je, kao i mnogi Hrvati, želio svoju državu, želio je samostalnu Hrvatsku i slobodu hrvatskoga naroda. Kad je rat počeo i što je dalje odmicao, sve smo se rjeđe viđali. Suprug je provodio dane na položajima i teško je bilo dolaziti doma, zapravo nemoguće. Nismo se viđali jer je rat sve više buktao a kretanje po Vukovaru bilo je sve opasnije, pa i za život. U to vrijeme naše kćeri bile su četvrti i peti razred osnovne škole.
Točno na blagdan sv. Franje, 4.listopada, suprug mi je bio ranjen. Dovezen je u bolnicu na intenzivnu skrb. Bio je u jako teškom stanju, skoro pa otpisan. Borili smo se za njegov život i izvukli ga iz mrtvih. Kad je već bolnica bila prepunjena, transportiran je za Zagreb među ostalim ranjenicima 18.rujna 1991. Tako sam ja sam ostala bez djece, bez muža, bez obitelji. Dodatno me šokiralo kad je dr. Vesna Bosanac prenijela da je netko umro u konvoju i svi su pretpostavili da bi to mogao biti moj suprug koji je bio teško ranjen. Bila sam i ja tog uvjerenja, ali nisam željela sama sebi to priznati.
Isto tako nisam imala mira dok nisam dobila vijest što je s mojim suprugom. Iako u šturoj vijesti, saznala sam da je moj suprug živ te da se nalazi u bolnici u Zagrebu. Gdje je, nisam to znala. Uz to, moja djeca nisu bila uza me pa su mi kao majci misli stalno letjele do njih. Stalno mi se nametalo pitanje: Hoću li ja ikada vidjeti svoju djecu? Ta je želja bila tako snažna da sam ih sanjala, doticala ih u snu. Pitala sam se: Kad ću ih vidjeti i hoću li ih ikada vidjeti? Misli su mi stalno bježale i prvo što bih vidjela to su bila djeca.”
Političari i mediji stvaraju kaos
“Kad je Vukovar pao, ne znam tko je radio popis za izlazak, ali mi koji smo preživjeli tu posljednju noć došli smo nekamo u Hrvatsku. Kad sam došla u Zagreb, prvo što sam učinila, tražila sam svoga muža. Djeca nisu prepoznala svoga oca. On je imao smo 48 kilograma. Bio je strašno mršav i nije sličio onoj osobi od koje smo se mi rastali. Djeca su se uplašila i nisu htjela s njim razgovarati. Zapravo, nisu mogla prihvatiti da je to njihov otac, jer teško ranjavanje ga je promijenilo.
Svi smo živjeli u jednoj hotelskoj sobi. Suprugu je trebalo previjanje. Tada nam je ponovno trebalo učiti se živjeti zajedno i nastaviti život kao obitelj i boriti se jedni za druge, biti podrška jedni drugima. Bili smo dovoljno čvrsti da smo ostali zajedno na okupu. Na mom suprugu od ranjavanja su ostale mnoge posljedice, koje i danas ima. Hvala Bogu, izvukli smo se i koliko–toliko ostali zdrava obitelj.
Teško je zaboraviti, ali ja sam se predala radu i tako sam se izvukla. Tu su bili moja obitelj i vjera koja me održala. Mora se u nešto vjerovati. Normalno da smo se molili, i to zdušno. Čovjeku to najviše pomogne. Svako lijeganje s molitvom i ustajanje s molitvom pomagalo je puno jer je davalo novu snagu, budilo je nadu. Crpla sam snagu u vjeri. Znala sam da će se sve jednog dana to posložiti.
I danas, kad gledam, ima u Hrvatskoj još onoga što je sveto, a drugo je što mediji ili političari ostavljaju takav dojam da je sve crno. Obični, mali ljudi uvijek su isti. Oni vole svoju zemlju i svoju tradiciju. Iznad svega je vjera što je ono stvarno što čovjek mora imati da bi sebe nadograđivao. Važno je da se ne mrzi, nego da je čovjek pomiren sam sa sobom i tek onda može ići dalje. Nemam mržnje ni prema kome, ali ne smijemo ni zaboraviti svoju prošlost”, ističe glavna sestra endokrinologije bolnice “Sestre milosrdnice” u Zagrebu.
Najteži je rastanak s ranjenicima
Do posljednjeg dana pada Vukovara među medicinskim osobljem bila je i medicinska sestra Blanka Maslov, koja kaže: “Rođena sam u Vinkovcima 1962, gdje sam išla u školu. Teško je zaboraviti ratne dane u Vukovaru, zapravo nemoguće. U to vrijeme radila sam u novorođenačkom boksu, a ubrzo smo postale sve kirurške sestre.” Medicinska sestra Maslov, koja sada radi u Općoj bolnici Vukovar, ističe kako je pokušala otići u Nuštar, ali nije mogla izdržati pa se ubrzo vratila u bolnicu.
“Odlučila sam se vratiti u Vukovar pa sam preko Cerića, jer se jedino tim putem moglo doći, vozila s nekim nepoznatim ljudima. Kad smo došli do centra Bogdanovaca, bio je strašan napad. Ondje su neke žene pogođene i izgorjele u hladnjačama. Moja kći Ana mi je rekla: ‘Zašto si mi slagala?’ Kazala sam joj: ‘Mama mora ići nazad, jer kad bi svi otišli iz Vukovara, tko bi ostao.’ Teško mi je bilo zbog kćeri.”
S posebnim sjećanjem sestra Maslov govori o ranjenicima od kojih se morala nasilno rastati. “Pamtim lica, ali imena se ne sjećam. Sjećam se Roberta Majića koji je bio izranjen po cijelom tijelu. Kolegica i ja smo ga morale izgurati pod prijetnjom kad je agresorska vojska ušla. On je nestao. Sređivali smo te ranjenike za transport, mobilizirali ih. Jedan mi je rekao: ‘Sestro, kako ću doći u Zagreb, jer nemam ni za novine.’ Zvao se Tadija. Dala sam novce, a on mi kazao da ćemo se sresti u Zagrebu. Ja sam došla u Zagreb, a Tadija Tadić nikad nije došao.
Kad je pao Vukovar, bili smo zaleđeni jer je tom prilikom ušao portir Bogdan, ušetao je u uniformi. Bio je drzak, cerekao se, bacao cigarete. Prije rata bio je portir u našoj bolnici. Idući dan prozivali su ljude. Bilo je onih koji su ostali do kraja. Prvo su prozivali pokretne ranjenike. Popis im je dao netko tko je najvjerojatnije radio s nama. Ondje je bila jugoslavenska armija i rezervisti. Teško se je prisjetiti svih tih stvari, ali hvala Bogu što su moji svi živi. Zato smo sretni. Bila sam u čudnoj fazi otupljenja kad je u pitanju vjera. Malo sam to zanemarila, a onda sam shvatila da mi jedino Bog može pomoći. Zato kažem: oprostiti da, ali ne zaboraviti”, kaže Blanka Maslov.
“Zahvaljujem Bogu što smo živi”
Medicinska sestra Ružica Đurić, koja je rođena u Berku 1961, radi u Općoj bolnici Vukovar, gdje je radila i prije rata. “Od početka kolovoza do samog pada Vukovara bila sam sa svojom djecom u bolnici u skloništu. To je bilo lakše nego da su bili odvojeni od mene. I moja su djeca otišla s Crvenim križem, ali su se vratili nazad jer sam željela da budu uza me. Kad je ušla vojska, moja kći je imala naušnicu s križićem. Rekla mi je: ‘Skini mi, mama, to jer sam čula da čupaju uši tko ima križić.’ Skinula sam joj križić i stavila sebi na lančić, a ona je kroz plač rekla: ‘Mama, nemoj stavljati na vrat jer će tebi otkinuti vrat.’
Prigodom ulaska razmišljala sam što će nam učiniti. Odlučila sam stati prva da me ubiju kako ne bih vidjela što se događa s djecom. To je bila moja čvrsta odluka. Čovjek se mora uvijek za nešto držati, imati neke vrijednosti. Muž je bio ranjen i prigodom izlaska s gipsom sjedio je na podu autobusa, jer je bio ranjen 10.studenoga u Vukovaru.
Popis ranjenika sastavio je jedan doktor, pisao je tko može ležati, tko može sjediti. Svi smo mislili kako će tko gdje ležati. Bili smo svi naivci. Taj doktor još uvijek radi, pisao je dijagnozu.
Bilo je tamo i nastradalih Srba. Odnosili smo se jednako prema svima. I mene je držala molitva i vjera. Molili smo krunicu svaku večer. Kad sam izišla iz Vukovara, odvela sam muža u bolnicu i odmah sam našla crkvu da se pomolim i da se zahvalim. To je bila srijeda i otada postim sve srijede. Samo se želim zahvaliti Bogu za ono što je učinio za nas”, ističe Ružica Đurić.
Foto: Ružica Đurić, Blanka Maslov, Jasna Žanko i Agneza Aleksijević