Vatikan – Benedikt XVI. je ovogodišnju poruku iskoristio kao prigodu da bi upozorio na »bratsko ispravljanje« (ili bratsku opomenu). »Važno je povratiti tu dimenziju kršćanske ljubavi.
Ne smije se šutjeti pred zlom. Mislim ovdje na stav onih kršćana koji se, iz ljudskih obzira ili zbog puke lagodnosti, prilagođavaju općem mentalitetu, umjesto da upozore svoju braću na načine razmišljanja i djelovanja koji se protive istini i ne slijede put dobra«, poručio je Papa.
»Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela.« Taj je redak iz Poslanice Hebrejima (10, 24) papa Benedikt XVI. odabrao za motiv i naslov ovogodišnje korizmene poruke želeći podsjetiti vjernike da, u tipično korizmenom nastojanju oko »obnove našeg hoda u vjeri, bilo osobnog bilo zajedničkog«, ne zaborave na uzajamnost, brigu jednih za druge, za materijalne i duhovne potrebe bližnjih. Kršćansko življenje i nije drugo doli hod s Bogom i braćom – u zajedništvu Crkve – prema konačnom susretu s Bogom, hod koji katolička tradicija naziva svetošću. Dužni smo jedni druge podržavati u svetosti. I tako bi se mogla sažeti ovogodišnja Papina korizmena poruka.
U uvodnome dijelu Benedikt XVI. podsjeća upravo na taj opći obzor kršćanskoga življenja. Naime, tekst iz kojeg je preuzet navedeni redak iz Poslanice Hebrejima potiče njegove čitatelje da se »pouzdaju u Isusa Krista kao velikoga svećenika koji nam je pribavio oproštenje i pristup Bogu«. Kratak odlomak sadrži riječi koje su ključne za život kršćanina: »punina vjere«, »nada« te »ljubav i dobra djela«, kao i poticaj da ne »propuštamo svojih sastanaka« (euharistija i molitva), sve u eshatološkoj perspektivi »približavanja Dana«.
Braća po čovještvu i braća po vjeri
Nadahnuće za najveći dio poruke Papa pronalazi upravo u prvoj riječi izabranoga retka, u grčkome glagolu »katanoein« koji je na hrvatski preveden kao »pazite«. Taj glagol »poziva nas da svratimo pogled na drugoga, prije svega na Isusa, te da budemo pozorni jedni na druge, da ne budemo daleki i ravnodušni prema sudbini braće. Često, naprotiv, prevladava suprotni stav: ravnodušnost, nezanimanje, koji se rađaju iz sebičnosti, pod izlikom poštivanja ‘privatnosti’… I danas Bog od nas traži da budemo ‘čuvari’ svoje braće, da uspostavimo odnose prožete uzajamnom skrbi, pozornošću na dobro drugoga, na njegovo cjelovito dobro«, poručio je Sveti Otac.
»Velika zapovijed ljubavi prema bližnjemu«, nastavio je, »potiče svijest o odgovornosti prema onome koji je, kao i ja, Božje stvorenje. To što smo braća po čovještvu a i, u mnogo slučajeva, u vjeri, mora nas dovoditi do toga da u drugome uistinu vidimo ‘alter ego’ (drugo ja), koje Gospodin beskrajno ljubi. Ako gajimo taj bratski pogled, tada će posve prirodno iz našega srca izbijati solidarnost, pravednost, kao i milosrđe i suosjećanje.« Tu se Benedikt XVI. osvrnuo na svojega prethodnika papu Pavla VI, koji je u enciklici »Populorum progressio«, ustvrdivši da je svijet »bolestan«, naglasio da je najdublji uzrok te bolesti »nedostatak bratstva među ljudima i među narodima«.
Opasnost od »duhovne anestezije«
Biti pažljiv prema drugome znači »željeti dobro za njega ili za nju, pod svim vidovima, tjelesnom, moralnom i materijalnom«. »Suvremena kultura čini se da je pomutila osjećaj za dobro i za zlo, te je potrebno snažno naglašavati da dobro postoji i da pobjeđuje, jer je Bog ‘dobar i dobrostiv’ (Ps 119). Dobro je ono što rađa, štiti i promiče život, bratstvo i zajedništvo. Odgovornost prema bližnjemu stoga znači željeti i činiti dobro drugome, priželjkujući da se i on otvori logici dobra«, poručio je Benedikt XVI.
»Sveto pismo«, nastavio je, »upozorava na opasnost od okorjeloga srca i od neke vrste ‘duhovne anestezije’ koja čini slijepim za patnje drugih.« Primjer za to daju svećenik i levit u Isusovoj prispodobi o milosrdnom Samaritancu, koji su prošli pokraj nesretnika, te bogataš koji nije čuo vapaje siromaha Lazara. »Što sprečava taj ljudski pogled ljubavi prema bratu?« upitao se Papa. I dao odgovor: »Često su to materijalno bogatstvo i sitost, ali i stavljanje vlastitih interesa i vlastitih briga ispred svega.« Međutim, »nikada ne smijemo biti nesposobni za milosrđe prema onome tko pati. Nikada naše srce ne smije biti toliko zaokupljeno vlastitim stvarima i problemima da bi bilo gluho za vapaj siromaha. S druge strane, upravo se poniznost srca i osobno iskustvo patnje mogu pokazati kao izvor unutarnjeg buđenja suosjećanja i empatije… U tom se svjetlu razumije blaženstvo ‘ožalošćenih’, tj. onih koji su u stanju izaći iz sebe i ganuti se nad boli druge osobe. Susret s drugim i otvaranje srca njegovoj potrebi čas su spasenja i blaženstva.«
»Ne smije tako biti u kršćanskoj zajednici!«
Briga za drugoga podrazumijeva i »skrb za njegovo duhovno dobro«, a Benedikt XVI. je ovogodišnju korizmenu poruku iskoristio kao prigodu da bi upozorio na jedan osobiti vid te skrbi koji je, »čini mi se, pao u zaborav«. Riječ je o »bratskom ispravljanju (ili bratskoj opomeni, »corectio fraterna«) s obzirom na vječno spasenje«. »Danas su ljudi, općenito govoreći, podosta osjetljivi na govor o skrbi i ljubavi u odnosu na tjelesno i materijalno dobro drugih, ali se gotovo potpuno šuti o duhovnoj odgovornosti prema braći«, poručio je Papa. Iznijevši biblijska mjesta na kojima se govori o bratskoj opomeni te uputivši na kršćansku tradiciju koja ju je smjestila među duhovna djela milosrđa, Sveti Otac je poručio: »Važno je povratiti tu dimenziju kršćanske ljubavi. Ne smije se šutjeti pred zlom. Mislim ovdje na stav onih kršćana koji se, iz ljudskih obzira ili zbog puke lagodnosti, prilagođavaju općem mentalitetu, umjesto da upozore svoju braću na načine razmišljanja i djelovanja koji se protive istini i ne slijede put dobra. Kršćanski ukor, međutim, nikada nije nadahnut duhom osude i okrivljivanja; uvijek je pokretan ljubavlju i milosrđem te izvire iz istinske brige za dobro brata.«
Stoga je Papa još jednom naglasio: »U našemu svijetu prožetome individualizmom, nužno je ponovno otkriti važnost bratskog ispravljanja, da bismo zajednički hodili prema svetosti… Takvo ‘čuvanje’ drugih u suprotnosti je s mentalitetom koji, svodeći život na puku zemaljsku dimenziju, ne promatra ga u eshatološkoj perspektivi te prihvaća svako moralno opredjeljenje uime individualne slobode. Društvo kakvo je ovo sadašnje može postati gluho kako na tjelesne patnje tako i na duhovne i moralne zahtjeve života.« No »ne mije tako biti u kršćanskoj zajednici«!
Poziv na »zajednički hod prema svetosti«
Naime, »Gospodinovi učenici« su »sjedinjeni s Kristom po euharistiji« te »žive u zajedništvu koje ih veže jedne uz druge kao udove istoga tijela«. »To znači da mi drugi pripada, da se njegov život i njegovo spasenje tiču mojega života i mojega spasenja… naš je život vezan uz život drugih, bilo u dobru bilo u zlu«, naglasio je Papa. Zato »i grijeh i djela ljubavi imaju društvenu dimenziju«, koja se očituje kako u pokori čitave zajednice i njezinoj molitvi za oproštenje grijeha pojedinca, tako i u njezinoj radosti nad junačkim pojedinačnim svjedočanstvima ljubavi.
Naposljetku, u pozivu Poslanice Hebrejima »da se potičemo na ljubav i dobra djela« Papa prepoznaje poziv na »zajednički hod u svetosti«, na »trajni hod u duhovnome životu, na težnju za sve većim karizmama i za sve uzvišenijom i plodnijom ljubavlju«. »Nažalost, uvijek je prisutna napast mlakosti, utrnuća Duha, nespremnost da ‘poslujemo talentima’ koji su nam darovani za dobro naše i dobro drugih. Svi smo primili duhovna i materijalna bogatstva koja su korisna za ispunjenje Božjega plana, za dobro Crkve i za osobno spasenje«, poručio je Benedikt XVI. I završio pozivom: »Draga braćo i sestre, prihvatimo uvijek aktualni poziv da težimo ‘visokom mjerilu kršćanskog života’«
RPŽ/GK