Sarajevo – Filmski redatelj Emir Kusturica, koji je svoje najvažnije i najuspješnije filmove vezao za Sarajevo, pokušava obnoviti komunikaciju s ljudima u svom rodnom gradu, no taj pokušaj nailazi na različita reagiranja uz podsjećanja na sve kontroverze koje su pratile njegov odnos prema ratu u Bosni i Hrecegovini.
»Vucibatina i mrcina«, »zlonamjerni falsifikator«, »lažov«, samo su neki od epiteta kojima su Kusturicu u srijedu »počastile« neke od osoba poznatih u javnom životu Sarajeva koje su reagirale na njegov pismo objavljeno u »Oslobođenju« dan ranije.
U tom »Pismu facebooku«, kako ga je naslovio sam autor, Kusturica formalno reagira na priče i komentare o njemu, koje se u različitim povodima da vidjeti na najpoznatijoj društvenoj mreži.
Nazivajući facebook »septičkom jamom koju je stvorila tehnologija«, Kusturica se zapravo očitovao o objedama na njegov račun što su se pojavile nakon njegova navodnog komentara vezanog za ovotjedno obilježavanje dvadesete obljetnica početka opsade Sarajeva u ratu od 1992. do 1995. godine kada je ubijeno više od jedanaest tisuća Sarajlija.
Povod za polemike bio je komentar o podrijetlu crvenih stolaca poredanih 6. travnja na glavnoj sarajevskoj prometnici u znak sjećanja na sve nevino stradale tijekom opsade.
Stolci su zapravo proizvedeni u Srbiji, a s nekih od njih nije bila skinuta ni etiketa koja je to dokazivala, što je izazvalo različita reagiranja.
Jedno od njih svelo se i na navodni Kusturicin komentar »kupujmo domaće« odnosno na krajnje neprimjereno izrugivanje podsjećanju na tužnu obljetnicu.
»Ta rečenica zvuči kao da je dizajnirana u pijanoj bosanskoj glavi bez potrebe da se ulazi u etničko podrijetlo te pijane glave«, napisao je očevidno ogorčeni Kusturica »Oslobođenju«, tvrdeći kako ništa sličnoga nije napisao ni na facebooku niti bilo gdje drugdje kako mu se to stavlja na teret.
Tvrdi kako je to tek novi dokaz po kojemu je stalno izložen uvredama temeljenim na nepostojećim tvrdnjama i izjavama poput onih da je nekoć Sarajevo neprimjereno uspoređivao s jednim dijelom ljudskog tijela ili da je umanjivao brojku žrtava i silovanih žena tijekom rata u BiH.
»Utoliko i ovo pismo koje sada pišem nije pisano da bi došlo do ruku onih koji bi meni, eventualno, otvorili vrata mog rodnog grada… To će se dogoditi kada presuši septička jama u koju se slijevaju informacije iz kontroliranih kanala i izvora«, napisao je Kusturica, naznačivši tako kako ga nije prošla želja za dolaskom u Sarajevo s kojim verbalno ratuje još od 1992. godine.
Dodao je kako mu je stalo da se zna da se nije konfrontirao s bošnjačkim narodom nego »s političkom pojavom obitelji Izetbegović i njihovim islamskim fundamentalizmom« te s »ostatkom Titovih omladinaca poput Zlatka Lagumdžije i njegovih socijaldemokrata koji su ljevičari baš koliko je i Pentagon prokubanski prijentiran«.
Glumac Emir Hadžihafizbegović kaže kako je jasno da postoje dvojica Kusturica, jedan Emir, »redatelj dvaju sjajnih filmova i endemski Sarajlija«, i drugi, Nemanja, »nesretnik i gubitnik s Mokre gore, vucibatina i mrcina«.
»Da zna Kusta šta mu radi Nemanja, davno bi mu došao glave«, kazao je Hadžihafizbegović u svom stilu poručivši Kusturici da se odrekne svog drugog ja i takav dođe u Sarajevo.
Glavni urednik tjednika »Slobodna Bosna« Senad Avdić bez dlake na jeziku Kusturicu naziva lažovom tvrdeći kako je taj bivši Sarajlija u jednom intervjuu iz 2009. godine doista neprimjereno usporedio s jednim dijelom ljudskog tijela, a pri tom podsjeća i na Kusturičine epske izlete koji su se svodili na veličanje ratnih zločinaca.
»Meni je drago što je (Kusturica) imao potrebu obratiti se svojim sugrađanima, no mi nismo krivi što je on davao takve izjave«, kaže Avdić.
Redatelj Dino Mustafić tvrdi pak kako svatko ima pravo misliti što god želi o gradu u kojemu je rođen, no drži da su Kusturičini komentari često bili ispod svake civilizacijske razine, puni falsifikata, neistina i krajnje zlonamjernosti.
»Kad je ovaj grad bio bombardiran Kusturica se pravio, poput mnogih koji su služili Miloševićevom režimu, da nije znao o čemu je riječ«, kaže Mustafić.
RPŽ/V