Nova hrvatska vlast koju predvodi predsjednik Vlade Zoran Milanović odlučila je već vidljivu nesposobnost da bilo što značajnije učini na polju gospodarstva, izuzev nametanja običnom hrvatskom čovjeku svih mogućih harača s oznakom „trajno“ (a da mediji gotov ni glas nisu digli, za razliku od privremenih mjera prošle Vlade), sav svoj trud uložiti u svjetonazorski obračun s neistomišljenicima.
Istina, u svom govoru u pobjedničkoj izbornoj noći budući premijer je to i najavio kroz rečenicu da svjetonazorski pogled pobjedničke koalicije ništa ne može dovesti u pitanje. Rasprave o zakonu o umjetno potpomognutoj oplodnji; o tome kada počinje čovjekov život; pripajanju Ureda za pronalaženje, uređivanje i obilježavanje grobova komunističkih žrtava Ministarstvu branitelja (o čemu je oštro upozorenje došlo i iz Europskog parlamenta uz naglasak da se taj Ured ne podčinjava izvršnoj vlasti); vjeronauku kao suvišnom predmetu kojeg treba smjestiti kao zadnji sat; mogućnosti revizije ugovora s Vatikanom; ozakonjenju istospolnih zajednica; a kao kruna svega došlo je brisanje pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu. Nova Vlada je očito jedino imala jasan stav oko nametanja svog svjetonazora.
No možda odluka o Bleiburgu, koji je simbol najveće povijesne tragedije i svih zločina titoističkog komunističkog režima nad Hrvatima, najbolje odražava smjer sadašnje hrvatske Vlade. Čini se da su uprte ogromne snage da se jedan zločinački poredak, kakav je bio komunistički režim, amnestira od većine zločina. Mi ni danas ne znamo koliki je broj žrtava Križnog puta. Najčešće se govori oko 200.000 ubijenih Hrvata od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, BiH, do zadnjih ishodišta Križnog puta na jugu Srbije i Makedoniji. Poljaci kojih je više od 38 milijuna svojom nacionalnom tragedijom smatraju ubojstvo od strane SSSR-a 20.000 njihovih vojnika, uglavnom časnika i intelektualaca u Katynskoj šumi. Za 4,5 milijuna Hrvata ni stotine tisuća žrtava izraženih kroz simboliku jednog mjesta, poruka je ove vlasti, ne predstavlja ništa. U tom svjetlu se mogu iščitavati i pokušaji sadašnje vlasti o pripajanju Ureda za pronalaženje, uređivanje i obilježavanje grobova komunističkih žrtava Ministarstvu branitelja. Očito, netko se broji preciznih brojki koji bi se mogle dobiti kada bi ured završio svoj posao.
Bolje je neka sve ostane na pretpostavkama, nego da se znaju precizni podaci. Zar nije minimalno povijesno-civilizacijski doseg ustvrditi točan broj žrtava Križnog puta? Da se ne može ni umanjivati ni preuveličavati. Nije tako davno bilo kada se u udžbenicima povijesti učilo da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ili čak i 1,5 milijun žrtava. Nažalost, u mnogim tiskovinama u Srbiji ti se podaci, osobito onaj od 700.000 do 1.000.000 žrtava, i danas ponavljaju. Zar je potrebno ponavljati kakav je to bio opasan okidač za mržnju u proteklom ratu? Istina jedino oslobađa.
Zadnji izvršni sekretar KP Općine Centar u Zagrebu „dokinuo“ Bleiburg
Početkom svibnja u Zagrebu je održan šesti veliki javni prosvjed građanske inicijative Krug za trg s kojega ponovno upućen zahtjev gradskim vlastima za preimenovanjem toga trga. Sa skupa, u čijoj je organizaciji prvi put sudjelovao i Hrvatski helsinški odbor, od vlasti je zatraženo da na djelu pokaže svoju demokratičnost te ukloni sve simbole komunizma i titoizma koji su, istaknuto je, zatirali ljudsko dostojanstvo i njegovali kult nacionalnog poricanja.
Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak je govoreći na tom skupu vrlo jasno podcrtao tko su najveći pobornici u pokušaja ahistorijskog, već i sada osuđenog na propast, novokomunističkog službenog brisanja Bleiburga iz hrvatske današnjice. Upozorio je kako bez osude komunizma neće biti moguća prava demokratska revolucija i suobličavanje Hrvatske europskim standardima. Posebno se osvrnuo na one koji su, kako je rekao, „do zadnjeg dana ostali vjerni komunističkom pokretu, živjeli u udobnim sinekurama i od progona političkih neistomišljenika, a danas ponovno žele prekrajati povijest i dirati u hrvatske svetinje“. Njih, istaknuo je, upozoravamo da maknu ruke od hrvatskog povijesnog sjećanja.
Za odustajanje Hrvatskog sabora od pokroviteljstva obilježavanja bleiburške tragedije rekao je da se tom odlukom „pljunulo na bleiburške žrtve“ te ustvrdio kako „vlast koja ne osjeća dušu naroda nije narodna vlast“. Njegovu primjedbu da je tu odluku potpisao Boris Šprem, zadnji izvršni sekretar Komunističke partije Općine Centar u Zagrebu, okupljeni prosvjednici su dočekali zvižducima upućenima Špremu.
Ivo Banac, član Izvršnog odbora HHO-a, pozvao je na sučeljavanje hrvatskog društva sa svim ostacima titoizma, upozorivši da „Hrvatska neće biti slobodna i svoja dok se to ne učini, koliko god to predsjedniku i premijeru bilo neugodno“. Tražimo, istaknuo je Banac, da se preimenuje ovaj trg koji sada „nosi ime Tita, simbola svih poraza nekoliko hrvatskih generacija, koji je svojim direktivama omogućio Bleiburg i križne putove, potpisao stotine jama evidentiranih u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, i čije je ime resilo jedini logor jugoslavenske diktature – Goli otok“.
U gostovanju na HTV-u na dan komemoracije u Bleiburgu Ivo Banac je kazao da je ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom velika pogreška Zorana Milanovića. Kada kažete Bleiburg, to je simbol za sva stradanja na Križnom putu, kao što je sasvim jasno kada kažete Auschwitz, pa ne morate nabrajati sve okolne logore ili uopće spominjati holokaust. Tražiti eventualno neko drugo mjesto za odavanje počasti potpuno je promašeno jer tisuće je stratišta uz Križni put. Jednostavno rečeno, štetan i nepotreban potez s dubokom ideološkom pozadinom.
Opravdavati zločine je zločin
No premijer Milanović ima drugačiji stav. Već je isti dan poručio hrvatskoj javnosti: „To što se čulo u Bleiburgu nije govor tolerancije i razuma. Čini mi se da tamo neki prije svega komemoriraju vojsku NDH koja se u Drugom svjetskom ratu borila zajedno s Trećim Reichom“. Rame uz rame mu je stao bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista poručivši već u podne tog dana, i prije Milanovića, da je skup na Bleiburškom polju bio zapravo odavanje počasti tzv. NDH i njezino rehabilitiranje, uz sarkastičan dodatak, kao „izraza vjekovnih težnji hrvatskoga naroda“.
Milanovićeva poruka da će otići u Tezno kod Maribora, gdje će doći i predsjednik Josipović te predsjednik Sabora Šprem jer su ondje u velikom broju ubijeni mladi ljudi i to bez suđenja, samo govori o čvrstoj namjeri da se iz hrvatske svijesti ponovno pokušava izbrisati povijesno značenje riječi Bleiburg. Posjet Teznom, smisla bi imao samo ako će se spomenuti trojac tih dana obići i tisuće svih ostalih stratišta Križnog puta, ili bar stotine onih najveći i pred svakim se pokloniti. Jer povijest ne može krojiti i njena simbolička mjesta utvrđivati mlađahni pravnik na čelu hrvatske Vlade, ni zadnji izvršni sekretar KP u zagrebačkoj općini Centar niti sveučilišni profesor stasao i odgojen u komunističkom društvu kojemu se uvijek priviđaju ustaške zmije dok mu oči ne bode veličanje krvave prošlosti komunističke nemani u Hrvatskoj ili rehabilitacija četničkih aždaja u Srbiji. I ostaje onda pitanje zašto su prethodnih godina Milanović i Josipović posjetili uopće Bleiburg? Radi „peglanja“ svog profila i politikantskih bodova u očima većine hrvatske javnosti?
Zaista, potrebno je ozbiljno sučeljavanje hrvatskog društva sa svim ostacima titoizma. Obračun s NDH i njenim zločinima je bio i težak i bolan, a trajao je desetljećima. No zločini komunizma se i danas pokušavaju prikriti i relativizirati i to kroz lukavu prizmu njihova umanjivanja, zamotavanje u plašt antifašizma i brisanja iz povijesti mjesta koji su simbol stravičnih zločina te ideologije.
Jednu stvar ne smijemo zaboraviti i potrebno ju je uvijek naglašavati, i u zgodno i u nezgodno vrijeme. Opravdavati zločine je zločin. Svatko neka prosudi tko to danas čini u Hrvatskoj!
Brane Vrbić