Nikada kraća kampanja i nikada izvjesniji rezultat, kratko bi mogli opisati parlamentarne izbore u Republici Hrvatskoj održane početkom prosinca.
Mnogi će reći da su izbori već bili odlučeni pokretanjem postupaka protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i još nekoliko članova vladajuće stranke, a i najmanju sumnju u njihov ishod je razriješio državni odvjetnik (nama možda bliži izraz državni tužitelj) Mladen Bajić podizanjem optužnice protiv HDZ-a tek nekoliko tjedana prije samih izbora.
O programi nitko nije ni razmišljao. Ovi izbori će ostati upamćeni kao oni gdje je bivša oporba šutjela „kao zalivena“ o gospodarskim i svim drugim nakanama kad preuzmu vlast, bojeći se „greške u koracima“, a do tada vladajući HDZ malo tko je slušao. Jedini sadržaj dvotjedne kampanje su bili podizanje optužnica i transkripti sa saslušanja članova vladajuće stranke te izviješća o teškoj gospodarskoj situacija u zemlji. U drugi je plan pao i ulazak Hrvatske u EU i otvaranje borbe protiv korupcije.
Izborna noć 4. prosinca donijela je samo potvrdu svega toga. Nakon gotovo dva desetljeća u oporbi, izuzev mandata od 2000. do 20003., lijeva opcija stranaka je osvojila vlast. Kurkuriku koalicija predvođena SDP-om, zajedno sa još HNS-om, IDS-om i HSU-om premoćno je osvojila izbore, glasili su svi novinski naslovi. Gledajući samo konačne rezultate izbora to doista izgleda tako.
Četvrtina glasova za neupitnu vlast
Hrvatski sabor će u ovom sazivu imati 151 zastupnika. Lijeva Kukuriku koalicija je osvojila komotnu većinu od 80 zastupnika, HDZ je osvojio 47 mjesta, Glavašev HDSSB 6, pred ove izbore oformljeni Hrvatski laburisti (najveće iznenađenje ovih izbora) 6 mandata, nezavisna lista svećenika Ivana Grubišić (koji je svom pozivu pretpostavio „božansku politiku“) 2 mjesta, HSS i HSP Anto Starčević po 1 mjesto. Tu je naravno i 8 pripadnika nacionalnih manjina, od toga troje srpske.
Kada pogledamo rezultate izbora iz 2007. godine kada je HDZ imao 66, SDP 56, koalicija HSS-HSLS 8, HNS 7, HDSSB 3, IDS 3, HSP 1, HSU 1 i nacionalne manjine 8 zastupnika (ukupno su se tada birala 153 zastupnika) jasno je tko su najveći dobitnici i najveći gubitnici ovih izbora. Dobitnici su stranke Kukuriku koalicije (SDP, HNS, IDS i HSU), ideološki njima vrlo bliski Laburisti te jaka slavonska regionalna stranka HDSSB. Za rezultat HDZ će neki reći da je možda najlošiji u povijesti, drugi da je na razini onog iz 2000 godine, a treći da ih je i iznenadio jer su očekivali i puno veći pad. No definitivni gubitnici su HSP i HSLS koji su nestali iz Hrvatskog sabora. Te dvije stranke su na neki način simboli političke povijesti Hrvatske. HSP je stranka s najdužom političkom tradicijom, a HSLS je prva stranka u „preddemokratskoj“ Hrvatskoj nastala 1989. godine. Od pravaških opcija u Sabor se probila samo Ruža Tomašić, „naša Šerka“ kako joj vole reći u žepčakom kraju jer je rođena u Mladoševici, nedaleko od ovog grada. Raznorazne pravaške stranke su osvojile oko 160.000 glasova i osvojile samo jedan mandat. Da su išli udruženo samo dvije najveće (HSP i HSP dr. Anto Starčević s oko 136.000 glasova) osvojile bi minimalno 8, a možda i preko 10 mandata. Gotovo sve mandate bi, zbog D Hondta, uzeli Kukuriku koaliciji. Svi zajedno bi bili i još uspješniji i sasvim sigurno treća snaga u Hrvatskoj. Ovako su ostali samo na jednom mandatu. HSS je doživio težak poraz, ali kakvu-takvu nadu za budućnost ove 107 godina stare stranke ostavlja jedan jedini zastupnik. Da su HSS i HSLS išli zajedno, izbjegli bi ovakav krah i sasvim sigurno bili dosta blizu rezultatu ove koalicije s prošlih izbora. Ali političke mudrosti za ovaj potez očito nije bilo.
Izborni sustav i metoda preračunavanja glasova (D’Hondt) te izborne jedinice i ovaj put su kreirali sliku, kao i na ranijim izborima, koja puno toga i skriva. Tako pobjeda Kukuriku koalicije nije ni najmanje briljantna kako se to govori u prvim izviješćima. Prema podacima Državnoga izbornoga povjerenstva RH u 10 izbornih jedinica na teritoriju Hrvatske pravo glasa imalo je 3.841.272 građana, a na izbore nije izašlo čak preko 1.46 milijuna građana. Glasovalo je nešto manje od 2,4 milijuna birača. Ako gotovo milijun i pol birače, odnosno oko 38%-39%, odluči „preskočiti“ izbore to znači da su ili zadovoljni stanjem u zemlji ili razočarani i ne vide mogućnost bilo kakvog boljitka. Na primjeru Hrvatske jasno je da je u pitanju ovaj drugi razlog.
Ako od onih koji su glasovali propadne oko 600.000 glasova ili oko 25% (istina ti glasovi odlaze onim najvećim strankama za koje ti glasači očito ni u snu nisu htjeli glasovati) jer stranke za koje su oni glasovali nisu prešle izborni prag od 5% (istina 2 stranke su prešle taj prag, ali zbog D’Hondta nisu osvojile zastupnike) onda se broj onih koji ili nisu izašli na glasovanje ili su im glasovi propali diže na čak na oko 54%. Preostalih oko 46% glasova onda treba podijeliti na stranke koje su ušle u Sabor. Gledano u postocima, manje od 41% birača izašlih na izbore dalo je svoj glas izbornim pobjednicima, ali kad se taj broj usporedi s ukupnim brojem birača onda je očito kako Milanovićeva koalicija ima potporu svega oko 25% hrvatskih državljana s pravom glasa.
Kada se sve to preračuna u mandate onda je vidljivo kako je Kukuriku koalicija osvojila 80 mandata od ukupno 143 mjesta u Saboru, bez manjinskih predstavnika, što je gotovo 56 %. Pa ako se uzme i 151 zastupničko mjesta taj postotak je gotovo 53%. Kad se povuče crta može se kazati kako je s tek oko jedne četvrtine glasova osvojena je stabilna većina u Hrvatskom saboru. Očito je da pored svih ovih pokazatelja hrvatski izborni zakon treba promjene koje bi donijele objektivniju sliku raspoloženja birača i time i puno reprezentativniji Sabor. No izborno zakonodavstvo je i tehnika kojom se političke stranke itekako vole „igrati“.
Dobro planirane koalicije često mogu manjini donijeti apsolutnu vlast. Strankama na ljevici je bilo jasne što im se zbilo prije 4 godine zbog nemogućnosti dogovora o koaliranju. Izgubile su izbore. Podsjetimo, Kukuriku koalicija je na parlamentarni izborima 2011. osvojila vlast sa 126.170 glasova manje nego što su dobile četiri stranke iz koalicije koje su samostalno izašle na izbore 2007. Za Kukuriku – SDP, HNS, HSU i IDS – na ovim je izborima u cijeloj Hrvatskoj ukupno glasovalo 958.318 birača, dok je prije četiri godine za te četiri stranke glasovalo više od milijun građana (1,084.488). Kukuriku koalicija, da je osnovana prije četiri godine, više bi tada potukla HDZ nego na ovim izborima. Naime, Kukuriku je sada dobio oko 41% glasova na nacionalnoj razini, a te su četiri stranke iz sadašnje koalicije 2007. osvojile gotovo četiri posto više glasova (44,6%). HDZ je na ovim izborima izgubio čak 286.098 glasova u odnosu na 2007. Na nacionalnoj razini za HDZ je sada glasovalo 548.199 građana, dok su na prošlim izborima dobili povjerenje 834.297 birača. Sada je HDZ osvojio 23,09% glasova, dok je prije četiri godine taj broj bio 34,34%.
„Nestanak“ dijaspore
Promjenama Ustava RH iz prošle godine dijaspori je dano da može u Hrvatski sabor „poslati“ tri zastupnika. Interes za glasovanje je bio mizeran. U BiH se glasovalo u 4 grade, a potencijalni birači su trebali preći i po 250 km u jednom danu da bi obavili glasovanje. Zapravo, to je bio očit potez da se hrvatski građani koji žive izvan RH udalje od glasovanja. Gledajući činjenice ozbiljno je narušena zajamčena jednakost svih glasača jer je potencijalnih 411.758 birača moglo izabrati tek 3 zastupnika i to glasujući na samo na 124 mjesta. I onda ne čudi da je na izbore u dijaspori izašlo 21.114 glasača, jadnih 5,13% u odnosu na skoro 91.000 iz 2007. godine. Od toga u BiH 16.912 (6,42%) od mogućih 263.435. Uz sve to svakako treba istaknuti i potpuno nejednake uvjete glasovanja: minimalni broj glasačkih mjesta, ogromna udaljenost glasačkih mjesta od potencijalnih glasača, a ponovno je prekršena i nova odredba o glasovanje isključivo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima jer se u Sarajevu i Mostaru glasovalo u po jednoj školi, a u Tuzli u kulturnom centru…
Pojedinci i stranke su zbog svega toga podnijele i pritužbu Ustavnom sudu RH, a on se pilatovski proglasio nenadležnim za to. Ako se već krši jedno od temeljnih političkih prava, ono na jednaku mogućnost svakom državljaninu RH da bira i bude biran, a očito je da se to zbiva s Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, pitanje je o čemu bi to onda uopće trebao odlučivati Ustavni sud? Ili, ako se već išlo u te promjene izbornog zakona zašto onda nije u potpunosti ukinuto pravo glasa dijaspori. Bilo bi poštenije. Ustavni sud bi se i u slučaju tužbi i po tom pitanju vjerojatno proglasio nenadležnim?!
Ovako, svi Hrvati izvan Hrvatske se nastoje u svakom pogledu udaljiti od svoje matične domovine. Zna se tko to želi od političkih stranka u Hrvatskoj, ali ništa manju krivnju ne snose ni oni koji su to dopustili.
Najzanimljivijeg pitanja za nas Hrvate u BiH, odnosa budućih hrvatskih vlasti prema sunarodnjacima u BiH, se nećemo doticati. Dajmo vremena novoj vlasti da vidimo što će se na tom planu događati. Nadamo se samo ne repriza potpunog odvraćanje pogleda i apsolutnog ne činjenje ništa kao u periodu 2000.-2003. kada su se zbila najveće promjene Daytonskog mirovnog sporazuma na štetu Hrvata.
Brane Vrbić