Prudski sporazum i Banjolučka izjava glavna su tema već tjednima u BiH. Polagano se i u javnosti stvaraju tabori za i protiv. Čelnici tri najjače stranke u hrvatskom, bošnjačkom i srpskom narodu poručili su iz Pruda, za mnoge pomalo i iznenađujuće, da su krenuli u promjenu ustava i ustrojstva države BiH. Nedugo potom, poslije banjolučkog kruga razgovora, rečeno je da će se BiH sastojati od četiri teritorijalne jedinice uz opasku da se radi o jedinicama s diskontinuitetom teritorije. To su činjenice koje su najjače odjeknule u bh. javnosti poslije ova dva susreta.
Za skore razgovore u Mostaru najavljuju se utvrđivanje ovlasti centralne i srednje razine vlasti, rasprave o zakonodavnim, pravosudnim i što je iznimno bitno financijsko–monetarnim pitanjima u budućoj BiH.
Ono što je također karakteriziralo ovaj period su sasvim sigurno i potpuno suprotne izjave u svezi dosadašnjih dogovora i zaključaka koje su u medijima iznosili predsjednik HDZ–a BiH Dragan Čović, predsjednik SDA Sulejman Tihić i SNSD–a Milorad Dodik. Čović govori o hrvatskoj federalnoj jedinici, ali i zadiranju u granice RS–a; Dodik poručuje da je to apsolutno netočna interpretacija, da su granice RS–a neupitne i da će zbog takvih Čovićevih izjava prestati podržavati ideju o hrvatskoj federalnoj jedinici; a Tihić podnosi salvu napada iz bošnjačkih unitarističkih krugova koji nisu zadovoljni njegovim izjavama o multikulturalnoj budućnosti te četiri teritorijalne jedinice koje se doživljavaju kao pokušaj odcjepljenja iz čvrstog stiska bošnjake politike hrvatskih dijelova BiH uz konačno parlamentarno priznanje RS–a.
Čitajući između redaka
No što je to što možemo iščitati promatrajući izvana ove događaje? Prva je činjenica da međunarodna zajednica stoji iza ovog najnovijeg pokušaja da se nađe rješenje za BiH. Posljednjih dana to su potvrdili i sami sudionici ovih razgovora. Bez pristanka SAD–a, Velike Britanije, Francuske, Rusije, Njemačke i EU–a ovaj krug pregovora ne bi se ni dogodio. Ako se vratimo u prošlo ljeto sjetit ćemo se izjava mnogih zvučnih imena (Paddyja Ashdowna, Wolfganga Petritscha, raznih američkih stručnjaka za Balkan) koji su poručivali da je daytonska tvorevina pred raspadom i da se nešto mora učiniti. Slučajno ili ne, već odavno su zamukli prigovori američke i britanskog veleposlanstva o novom uređenju BiH i mogućoj teritorijalnoj jedinici koja bi zadovoljila interese Hrvata.
Prije godinu i pol takve izjave su nailazile na istominutni i oštar negativan odgovor iz jednog od ova dva veleposlanstva. I u Europi i u SAD–u se sve češće postavljalo pitanje može li uopće opstati država koju većina stanovnika ne doživljava kao svoju zemlju, već kao teški teret i prisilu. Ozbiljno Gallupovo ispitivanje prošle je godine potvrdilo tu tezu koja je svima u ovoj zemlji poznata stvar.
U financijskom smislu BiH jedva proživljava, a proračuni, osobito FBiH, jedva mogu pokriti najosnovnija rashode. Do kolikog je apsurda dovedena situacija, recimo u Federaciji, govori podatak da je u prošloj godini pravo na socijalnu pomoć imalo u raznim oblicima milijun ljudi, dakle polovica stanovništva. Posljedica je to potpuno nerezonskih izbornih obećanja i usvojenih zakonskih odluka bošnjačkih političara u beskrupuloznom kupovanju glasačke naklonosti.
Druga je činjenica da je međunarodna zajednica pri ovim dogovorima željela uglavnom ostati u pozadini za razliku od neuspjelog pokušaja ustavnih promjena iz 2006. kada su pojedini veleposlanici i prijetnjama pokušali osigurati prolaz “travanjskog paketa” i na svoju žalost u tom pokušaju polomili zube. Taj fijasko nije dobro primljen ni u njihovim državama, a posebno veliko nezadovoljstvo je izazvalo i u bh. javnosti.
Treća je ta da tijek dosadašnjih razgovora pokazuje da ovi pregovori, ma što tko o njima mislio, imaju i glavu i rep. Raspravlja se o temeljnim stvarima za funkcioniranje jedne države: o sve tri razine vlasti i njihovim odnosima, zakonodavnim i financijskim pitanjima.
Sljedeća činjenica koju treba istaknuti je ta da se prema javnosti ide postupno i s doziranim informacijama. Ostavlja se prostor za različita tumačenja dijelom i zbog reakcija javnosti. Svi pokušavaju iznijeti viđenje kavo odgovara njihovom glasačkom tijelu, poneko pušta probne balone… Ali opet se sjeda za stol i nastavljaju dogovori.
O najtežem pitanju, koje javnost najviše zanima, crtanju karata, se malo govori. To je peta činjenica u ovom nizu. Čović kaže da je to ostavljeno za kraj. No to svakako ne možemo uzeti “zdravo za gotovo”. Ako se spominje da su u opticaju četiri teritorijalne jedinice o kartam se već moralo dijelom razgovarati, pa bar kada je u pitanju Distrikt Brčko. Te jedinice zapravo daju naznaku da će Distrikt nestati u budućem ustroju BiH. Diskontinuitet u BiH je već prisutan kroz Bosansku Posavinu, a u praktičnom smislu to je prisutno i u slučaju Zapadne Bosne. O najtežim pitanjima počinje se raspravljati na početku. Kada će detalji biti pušteni prema javnosti, ostaje da se vidi. To vrlo osjetljivo pitanje može i nekim od sudionika izbit tlo pod nogama i okončati započete dogovore. Zato je potrebno pripremiti javnost.
Pod brojem šest i sedam istaknuli bi još dvije stvari. Sasvim je sigurno za očekivati da će svoju podršku ovim dogovorima dati i međunarodna zajednica kada procijeni da je to potrebno. Vjerojatno će to biti jedan snažan istup koji bi trebao primiriti protivnike tog sporazuma. Ono što je isto tako bitno istaknuti je činjenica koju ponavljaju protivnici ovog sporazuma. Tri stranke su daleko od potrebnih 28 ruku da bi ove promjene bile usvojene u državnom parlamentu.
Neizvijesnost
Najjača opozicija je među bošnjačkim političarima, u Stranci za BiH i SDP–u. U RS–u dobrim dijelom demontirani SDS pokušava osvojiti političke bodove na račun Dodikove stranke.
Hrvatske stranke, prije svega HDZ 1990 i HSP Đapić–dr. Jurišić su iznimno nezadovoljne što HDZ BiH uzima pravo, po njihovom mišljenju, da predstavlja sve bh. Hrvate u ovim razgovorima te što ih je u potpunosti isključio iz ovih dogovora. Vrata razgovorima s HDZ–om BiH nisu zatvorili, ali upućuju i ozbiljne prozivke uz podsjećanje na “travanjski paket” koji je i u tim strankama ocijenjen kao vrlo loš po interese Hrvata, a koji je upravo “gurala” konkurentska stranka.
I sasvim sigurno je potreban dogovor hrvatskih stranka jer i politička realnost na općinskoj i županijskoj razini na to jasno upozorava. HDZ BiH ipak nije u poziciji kao neprikosnoveni SNSD u RS–u, pa ni kao SDA u FBiH. U cijeloj toj priči ne treba zaboraviti ni malobrojnost Hrvata, odnosno razjedinjenost, koja je često u raznoraznim pregovorima znala biti pogubna.
Svakako, nešto više ćemo saznati nakon mostarskog kruga razgovora. A što se tiče samog ishoda ovih dogovora on je i dalje neizvijestan. Izvjesno je da je oko ovih pitanja potreban širi konsenzus u političkim krugovima u BiH nego što je prisutan sada, potrebni su odgovorni političari, i sasvim sigurno i za sve tri strane u BiH ponekad i teški kompromisi.
I naravno, da ne zaboravimo naglasiti, konstruktivna i pravedna uloga međunarodne zajednice. Bez svega toga teško je očekivati korak naprijed, već samo vraćanje u začarani, nesnosni i destabilizirajući krug daytonske BiH.