Jedna od odlika današnjeg Zapadnog svijeta je sveopća užurbanost koja ne ostavlja previše vremena za ljude iz našeg susjedstva. To je svakodnevna slika velikih gradova, ali i u manjim mjestima sve je izraženija. Mnogi će reći da se ta slika mijenja, bar kada govorimo o Europi, od sjevera k jugu, no i to da današnjica rastače nekadašnje vrijednosti zajedničkog života i druženja i u onim društvima koja su sve donedavno smatrana asocijativnim.
U vremenu smo Adventa. Kršćani bi trebali intenzivnije baciti pogled na bližnje i njihove potrebe. Već je uspjeh ako o tome i razmišljamo. Dio puta smo samim time prešli. I nikada pri tome ne trebamo smetnuti s uma da gotovo nitko nije toliko siromašen da ne može pomoći nekome koji je u još većoj nevolji.
Ulične svjetiljke
Zato nam je drago kada na televiziji možemo pronaći sadržaje koji nas u svemu tomu mogu još malo podstaći. Prije desetak dana u emisiji “Lica nacije” Branimira Bilića imali smo mogućnost pogledati iznimno zanimljivu emisiju. Tema je bio časopis “Ulične svjetiljke” i problem beskućnika. Kroz razgovore s gostima (članom franjevačkog svjetovnog reda s Trsata, volonterkom iz Zagreba i jednim zagrebačkim beskućnikom) otvorena je i zanimljiva tema koliko imamo razumijevanje za ljude s margine. Tko je kriv zašto su te osobe završile na ulici oni sami, prošli rat, bolesti ili neki drugi stjecaj okolnosti manje je bilo bitno. Možda su mnogi od njih postavljeni u živote kršćana i možda se mnogi od nas na njih “spotiču”.
Mogli smo čuti što mlade ljude, prije svega katolike, vodi u tom plemenitom radu s ljudima u potrebi. Također i o buđenju volonterizma u Hrvatskoj te o tome kakva je životna priča jednog beskućnika. Iza svega toga je stajalo sreća koja ispunjava ljude koji pomažu onima u nevolji, odnosno osjećaj da ni kad ste na rubu društva niste zaboravljeni. A cijeli razgovor se vrtio oko časopisa koji je nedavno počeo izlaziti u Rijeci – “Ulične svjetiljke”.
“Ulične svjetiljke” su prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. Donose članke o beskućništvu, socijalne teme i priče socijalno isključenih ljudi. Mnogi autori tekstova su i sami beskućnici. Izdavač časopisa je Franjevački svjetovni red – Mjesno bratstvo Trsat, a provoditelj “Prihvatilište za beskućnike – Ruže sv. Franje”. Posebnost mu je što se ne prodaje na uobičajenim mjestima, nego ga raspačavaju korisnici prenoćišta, kojih je 6 u RH. Pomažu im i volonteri. Od ukupne cijene, osam kuna, polovica je namijenjena prodavaču, a časopis se može nabaviti na riječkim, zagrebačkim, osječkim, zadarskim, splitskim i varaždinskim ulicama. Nastao je po uzoru na sličan ljubljanski časopis “Kraljevi ulice”, odnosno na brojne slične časopise u državama zapadne Europe.
Reakcije građana pri prodaji u Zagrebu, saznali smo u toj emisiji, bile su različite. Dok su neki samo okretali glavu, drugi su ostavljali i više novaca nego što je bilo potrebno. Dojam je, prema riječima gostiju, da su više časopis kupovali prolaznici koji nisu odavali da su imućni, a ta druga kategorija, imućnih, imala je manje razumijevanje za ulične kolpotere i za sam smisao cijele te akcije o koju su im predstavljali i beskućnici i volonteri.
A cijela ideja ovog časopisa je, kako smo rekli, iznikla na temeljima rada prihvatilište za beskućnike “Ruže sv. Franje” koje djeluje u Rijeci od ožujka prošle godine. To je projekt Franjevačkog svjetovnog reda s Trsata o kojem je već pisao i Katolički tjednik. Osnovni cilj je prihvat i resocijalizacija beskućnika, ljudi bez materijalnih dobara i bilo kakvih financijskih prihoda. Provodi se uz pomoć 40–tak volontera. Iz jedne plemenite aktivnosti razvili su se i druge ideje, među njima i ideja o pokretanju “Uličnih svjetiljki”. Jednom riječju dobro rađa dobro.
Jedina je šteta što je emisija išla u kasnom noćnom terminu. Bila je to izvrsna priča o potrebitim, ali i o nama i o našem vremenu.
Nije sve crna kronika
U poplavi žutila i najbrutalnijih emisija ovakva teme su prava rijetkost. A nadovezujući se na sve to prisjećamo se i riječi jedne poznate novinarke koja je odlučila otići s jedne hrvatske privatne televizije, koju većina ocjenjuje kao nositeljicu informativnog žutila u RH, a na kojoj je već dulje vrijeme radila. Ta novinarka nije izravno napala svoje bivše poslodavce, ali je jasno rekla da “nije sve crna kronika, ali nije ni brakorazvodna sapunica” dodajući da je informativne programe, uz časne iznimke, zahvatilo žutilo te da je na djelu totalno zaglupljivanje javnosti. Naglasila je da gledatelji nisu oni koji to žele već da im se takvi sadržaji silom nameću. “Ako ih non–stop mučimo glupostima, većini će to postati normalno, ali i ako im ponudite kvalitetu, lako će se na nju naviknuti. Bili mi komercijalni ili javni, bilo bi lijepo da im ponudimo pristojan meni. U najmanju ruku da mogu birati”, kazala je ona.
Za kraj ostavljamo stihove fra Josipa Kramera koji nas vraćaju na prvi dio teksta, a možda će nas i podsjetiti u idućim danima da je vrijeme adventa i da bližnjih kojima možemo pomoći itekako ima oko nas. Nije bitno jesu li to beskućnici, bolesni, siromašni ili jednostavno oni tužni, razočarani i napušteni.
Dobro jutro užurbani grade
To sam ja
Tvoj otpadnik, sretnik
Tumarat ću danas znaš
Obilazit trgove i fontane
Sanjarit ću o sretnom pronalasku
Upravo toliko novčića koliko mi fali
Za prvu kavu i koju cigaru
Sjesti ću znaš neobično negdje
Gdje stanovnici tvoji hrabrosti nemaju
I promatrat ću tvoju užurbanost
I biti ću jedini koji te razumije