Nitko se nije usudio prognozirati što će donijeti izricanje presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču 15. studenog u Haagu.
Svi su se složili da je veliki ulog u igri. Raspravno vijeće je već bilo donijelo odluku o 24 godine zatvorske kazne za Gotovinu i 18 za Markača uz tezu o udruženom zločinačkom pothvatu. Čekao se konačni pravorijek Žalbenog vijeća. Poslije toga nitko nema što reći, a povijest će se uvijek reflektirati upravo kroz tu presudu. Nije to bilo samo izricanje presude za dva generala, već izricanje konačne riječi o tome je li Hrvatska nastala na zločinu? Je li prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, zajedno s političkim i vojnim vrhom, kao zločinačkom organizacijom, osmislio plan etničkog čišćenja i protjerivanja srpskog pučanstva iz Republike Hrvatske ili je to bio legitimni potez samostalne države koja je legitimnom vojnom akcijom vratila kontrolu nad svojim teritorijem koji su uz pomoć JNA 1991. godine okupirali pobunjeni Srbi?
Iz Beograda su se već cijelo ovo ljeto mogle čuti razdragane poruka da se u Hrvatskoj više nikada neće smjeti slaviti Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti – Dan hrvatskih branitelja te da je proslava 2012. godine bila posljednja. Nije zanemariv i broj udruga koje djeluju u Hrvatskoj, novinara, publicista koji su, uz prešutno odobravanje određenih političkih centara moći u svijetu i u RH, također aktivno promicali ideju zločinačke politike Franje Tuđmana i tadašnjeg političkog vrha Hrvatske. U Zagrebu se moglo čuti da neki već imaju spremljene novouređene članke o Domovinskom ratu koji bi morali ući u sve udžbenike povijesti ako presuda bude osuđujuća. Bio bi to konačan obračun s onim što ti pojedinci nikada nisu prihvatili: samostalnu hrvatsku državu i njenog prvog predsjednika. A sve je to padalo u predvečerje Dana sjećanje na Vukovar, grada sravnjenog sa zemljom na kojeg je palo 6 milijuna granata, za što nitko nije optužen niti je odgovarao u Haagu. Hrvatsku žrtvu paljenicu nitko na tom sudištu nije primijetio.
Pravorijek za Hrvatsku
Točno u 9.35 sati, pola sata nakon početka izricanja pravomoćne presude, galerijom sudnice broj jedan prolomio se usklik sreće. „Žalbeno vijeće izriče vam oslobađajuću presudu”, kazao je sudac Theodor Meron, koji je predsjedao Žalbenim vijećem u predmetu Gotovina. Nakon što je izrekao oslobađajuću presudu za Gotovinu, sudac Meron sve je ponovio i u Markačevu slučaju. Opet je uslijedio buran pljesak. Sudac je naredio da se generali odmah oslobode. Pale su teze o zločinačkom pothvatu, o prekomjernom granatiranju i zapovjednoj odgovornosti. Hrvatska je svoj rat konačno završila. Pobjednički i bez mrlje. Potpuni šok i nevjerica u Beogradu. Shvaćaju da nema podijeljene odgovornosti za rat i da je i kroz ovu presudu, istina neizravno, potvrđena agresorska politika Srbije. I to ne kriju u svojim izviješćima. Pljušte reakcije iz cijelog svijeta. Sve velike svjetske agencije i informativne medijske kuće javljaju vijest iz Nizozemske. Možda se sve one mogu sažeti u izviješću američka TV mreže ABC. ABC je svoj tekst naslovio sa „Sud odbacio presude hrvatskim generalima“ te su napomenuli da je odluku donijelo peteročlano žalbeno vijeće nadglasavanjem tri prema dva. „Ta je odluka među najvažnijim preokretima u 18 godina dugoj povijesti jer je preokrenula presudu koja je nanijela težak udarac ugledu Hrvatske učinivši je počiniteljem zločina umjesto žrtve u ratu 90-ih godina“, napisao je u svojoj prvoj reakciji ABC.
Žalbeno vijeće Haškog suda, koje je oslobodilo generale sastojalo se od pet članova: Amerikanca Theodora Merona, Talijana Fausta Pocara, Turčina Mehmeta Gueneya, Jamajčanina Patricka Robinsona i Maltežanina Carmela Agiusa. S odlukama Merona, Gueneyja i Robinsona o poništavanju presude nisu se složili suci Pocar i Agius. Bilo je tijesno, ali na kraju se pamti samo konačna odluka. Napomenimo i to da su sucu Alphonsu Orieu, koji je donio prvostupanjsku presudu protiv generala Gotovine i Markača, gotovo sve dosadašnje presude djelomično ili u potpunosti odbačene.
Tko je Theodor Meron?
Tko je 83-godišnji sudac Theodor Meron, čovjek koji je bio ključan za izricanje ove presude? Zašto ga se nitko nije usudio prozvati zbog izricanja oslobađajuće presude? Napadi na osobu su česti, osobito na ovim geografskim prostorima. Životni i profesionalni put ovog suca nam govori zašto je to tako, zašto sudac Meron uživa takav ugled. Rođen je u Poljskoj 28. travnja 1930. godine. Preživio je iskustvo zatočeništva u nacističkom logoru u Poljskoj u kojemu je bio zatočen kao jedanaestogodišnji dječak i u kojemu je prove četiri godine. Kažu poznavatelji ovog suca da ne voli govoriti o tom užasnom iskustvu. Njegovi govori o važnosti međunarodnih sudova nikada ne odaju njegovo osobno iskustvo. Meron je samo jednom u razgovoru za New York Times kazao da je vrijeme provedeno u nacističkom logoru bilo presudno u njegovoj odluci da studira pravo „kako bi našao načina da zaštiti ljudsko dostojanstvo“. On je upravo iz tih razloga veliki i neumorni zagovornik poštivanja međunarodnog humanitarnog prava.
Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata seli se u Izrael. Meron ima diplome sveučilišta u Jeruzalemu, Harvardu i Cambridgeu. U Izraelu je radio kao profesor, ali jedno kraće vrijeme i u izraelskom ministarstvu vanjskih poslova. Meron se 1978. godine preselio u Sjedinjene Države, a 1984. dobio i američko državljanstvo. Duga je lista sveučilišta, instituta i država u kojima je sudac Meron predavao (Ženeva, Harvard, Berkeley, New York, Heidelberg, Cambridge …).
UN ga imenuje za suca Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju 2001. godine te je raspoređen u Žalbeno vijeće koje zasjeda u žalbenim predmetima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Na mjesto predsjednika Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju izabran je 19. listopada 2011. To je njegov drugi mandat na ovoj funkciji s obzirom da ju je već obavljao od ožujka 2003. do studenog 2005. godine. Meron se zapravo od početka veže uz sud u Haagu. Bio je član izaslanstva SAD-a na Rimskoj konferenciji o uspostavljanju stalnog Međunarodnog kaznenog suda još 1998. Meron je sudjelovao u nacrtima odredbi koje se odnose na definiciju kaznenih djela, uključujući ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Theodor Meron je u domaćim krugovima poznat kao sudac koji je srušio 45-godišnju kaznu Tihomiru Blaškiću kojem je dao kaznu točno onoliko dana koliko je Blaškić proveo u zatvoru. Njegova odluka o rušenju presude za Blaškića ocijenjena je kao izuzetno hrabra, no isto tako i vrlo diplomatska za Haški sud jer se sud u Haagu nije osramotio do kraja s obzirom da je Blaškić ipak osuđen na kaznu koju je u međuvremenu bio odslužio. Meron je svojedobno „dodao“ Veselinu Šljivančaninu na prvostupanjskih 5, još 12 godina, da bi, napokon odredio kaznu od 10 godina. Autor je 11 knjiga o međunarodnom pravu, međunarodnom humanitarnom pravu, ljudskim pravima i međunarodnom kaznenom pravu. Dobitnik je niza nagrada i priznanja. Uz to svi naglašavaju da je veliki ljubitelj Shakespearea. „Presude donesene na savjestan način, koje opisuju događaje onako kao su se oni dogodili daju veliku satisfakciju žrtvama” i omogućavaju borbu „protiv revizionizma“, kazao je jednom zgodom Meron komentirajući ulogu suda kojemu je na čelu, ali i svoje shvaćanje njegove zadaće.
Povratka blaga
Međunarodni sud u Hagu za bivšu Jugoslaviju privodi kraju svoju misiju. Njegovo djelovanje će ostati predmet brojnih rasprava. Nikada neće moći biti oslobođen i svog političkog utega koji je bio prisutan u njegovu radu. Ne treba ići dalje od činjenice da za rušenje Vukovara i tisuće ubijenih nitko nije odgovarao u Haagu te od „potpune amnezije“ u slučaju vojnog vrha JNA na čelu s Veljkom Kadijevićem (koji svoje staračke dane provodi u „majčici Rusiji“). Ipak, oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, odnosno hrvatskoj ulozi u ratu, je minimum pravde koji se valjda jednostavno morao zbiti na tom sudištu.
Ima jedna lijepa, poučna židovska priča. Jedan mudri židovski rabi promatrao je ljude koji su prolazili ulicom. Kucanjem na prozor pozvao je jednog čovjeka da uđe u njegov stan te ga je upitao: „Da pronađeš vreću punu dukata bi li je vratio vlasniku?“. Čovjek je kazao da bi bez razmišljanja vratio nađeno blago vlasniku. „Ti si budala“, reče mu rabi. Dozva i drugog prolaznika i postavi mu isto pitanje. Taj reče da nije budala da vreću dukata koju je pronašao ispusti iz ruku. „Ti si zločinac“, kazao mu je rabi. Dozvao je i trećeg koji mu reče: „Rabi, kako mogu znati na kojemu ću stupnju tada biti? Hoću li se uspjeti oduprijeti zlom nagonu, ili ne? Možda me zli nagon svlada te prisvojim tuđe dobro ili će možda Bog biti uza me te se oduprem zlu i predam nađeno blago pravom vlasniku.“ „Kako su lijepe tvoje riječi. Ti si pravi mudrac,“ reče mu rabi. U slučaju ove haške presude, iznimno važne, očito je da je blago vraćeno kome i pripada.
I za kraj malo neobične povijesne simbolike: Na zastavi Kalisza, jednog od najstarijih poljskih gradova, dominiraju boje poljske zastave – crvena i bijela. Crvena i bijela boja su skladno raspoređene u šahovnicu koja dominira grbom i zastavom grada u kojemu je rođen sudac Meron.
RPŽ/Brane Vrbić