Armenija je prostorno mala azijska zemlja smještena na Kavkazu s oko 3.200.000 stanovnika. Više od 95% stanovnika čine Armenci. Glavni grad je Erevan. Ta bivša sovjetska republika proglasila je neovisnost 23. rujna 1991. Armenija ima ogromnu dijasporu od čak osam, a neki kažu i deset milijuna Armenaca razasutih diljem svijeta.
Armenija je osobito poznata po jednoj vrlo zanimljivoj činjenici: bila je prvo kršćansko kraljevstvo u povijesti. Naime, Armenija se obratila na kršćanstvo već 301. naviještanjem sv. Grgura Prosvjetitelja (koji je pokrstio kralja Trdata), misionara odgojenog u Cezareji Kapadocijskoj. Dakle, puno prije nego što je to na Zapadu učinio Konstantin Veliki. Tako su Armenci postali prvi kršćanski narod u povijesti svijeta. No, čini se da prvi navještaj evanđelja na armenskom tlu seže već u doba apostola Tadeje i Bartolomeja u I. stoljeću. Prema jednoj legendi apostol Armenije bio je sv. Tadej, a prema drugoj sv. Bartolomej. Kralj Abgar je, navodno, čuo za Isusa i poslao mu pismo u Jeruzalem s molbom da dođe u Armeniju, jer ga Židovi proganjaju. Krist je, prema legendi, odgovorio kralju pismom u kojem obećava da će poslati Tadeja, koji je doista i došao u Armeniju, ozdravio bolesnog Abgara i ostao u toj zemlji.
Armenska crkva (službeni je naziv Armenska apostolska crkva) pripada obitelji „istočnih pravoslavnih“ crkava koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska sabora te zbog toga ima drukčiju kristološku poziciju u odnosu na Bizant i Rim. Na čelu Armenske apostolske crkve je katholikos svih Armenaca. Armenska crkva ima još jednog katholikosa sa sjedištem u Anteliasu u Libanonu te još dva patrijarhata, u Jeruzalemu i Carigradu. Od Armenaca koji žive u zemlji ili u dijaspori većina pripada Apostolskoj crkvi. Armensku katoličku zajednicu u jedinstvu s Rimom čini oko 10% Armenaca u zemlji i dijaspori. Armenski katolici imaju svoj patrijarhat koji je ustanovljen 1742. Njegovo sjedište je u Bzummaru u Libanonu. Dvije crkve imaju prijateljske odnose koji su prožeti poštivanjem i uzajamnim prihvaćanjem.
Sve su to iznimno zanimljive činjenice, ali pred kraj 2011. ova država se zbog nekih drugih razloga našla u epicentru zanimanja svjetske javnosti. Zapravo, sukob zbog Armenaca se zbio na relaciji Pariz – Istanbul. Odnosi Francuske i Turske su na najnižoj razini od kraja II. svjetskog rata. Razlog je prijedlog zakona koji je prihvatio francuski parlament, a prema kojemu bi se negiranje genocida nad Armencima u Osmanskom Carstvu moglo kažnjavati do godine dana zatvora ili s 45.000 eura. Kazna za negiranje genocida jednaka je kazni koju predviđa zakon za nijekanje holokausta. Francuska je bila prva zemlja koja je prije deset godina priznala genocid nad Armenacima u Osmanskom Carstvu. Time je francuska Vlada ugodila mnogim svojim građanima jer je oko pola milijuna Francuza armenskog podrijetla. Mnoge su se obitelji nakon genocida početkom XX. stoljeća doselile u Francusku. Jedan od najpoznatijih je armenski Francuz, pjevač Charles Aznavour. „Moja je majka cijeloga života plakala. Cijela njezina obitelj ubijena je u genocidu, a ja vrlo jasno zadržavam armenski dio u meni“, kazao je jednom zgodom Aznavour.
Genocid nad Armencima je povijesna činjenica
To je bio „holokaust prije holokausta“ ili „prvi genocid u XX. stoljeću“. Naime, posljednjih godina XIX. stoljeća u Osmanskom Carstvu živjelo je 2,5 milijuna Armenaca. Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su već 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije su armenski revolucionari zauzeli Osmansku banku u Carigradu kako bi privukli pozornost međunarodne javnosti. Uslijedila je odmazda tijekom koje su Turci pobili 50.000 Armenaca.
Armenci, smješteni kao klin između Turaka u Anadoliji i Turaka na Kavkazu, predstavljali su prepreku ostvarenju povezivanju Turaka na tom dijelu – zato su morali biti uklonjeni. Prilika za ostvarenje toga mračnog plana ukazala se 1915. kada se Europa, zaokupljana I. svjetskim ratom, nije mogla miješati u unutarnja pitanja Turske.
Svijet se svakog 24. travnja prisjeća turskoga genocida nad Armencima. Toga dana 1915. u Istanbulu je započela prva planska akcija državne vlasti i partije mladoturskog pokreta Jedinstvo i napredak (Ittihad ve Terakki). Pod izgovorom ustanka u provinciji Van uhićeno je 235 vodećih predstavnika armenske zajednice u Istanbulu koji su deportirani i likvidirani. Val uhićenja proširio se i na druga područja Turske.
Prije toga, u veljači 1915., svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Od svibnja 1915. započela je deportacija stotina tisuća Armenaca iz pokrajina istočne Anadolije, a potom iz zapadne Anadolije i Trakije, što je, prema armenskim podacima, značilo smrt za 1,5 milijun ljudi. Službena Ankara i danas tvrdi da je riječ o 300.000 ubijenih kršćana i ne priznaje pojam „genocid“. Oni koji su imali sreću preživjeti odselili su diljem svijeta, većinom u zapadnu Europu i Sjedinjene Države gdje je danas najveća armenska zajednica izvan domovine.
Što nam o svemu tome govore povijesna vrela? Povjesničar Luka Pejić donosi neke detalje o tim užasnim događajima. Tadašnji turski ministar unutrašnjih poslova Talat-paša poslao je pismenu zapovijed guvernerima provincija u kojoj se izrijekom „ukida pravo Armencima da žive i rade na teritoriju Turske”… Izdana je zapovijed o deportaciji Armenaca iz tzv. ratnih zona prema konclogorima u sjevernoj Siriji, s čime se nastavilo sve do 1923. Tijekom deportacija, Armenci su bili izloženi nezamislivim mukama: veliki ih je broj umro od gladi i žeđi, napadali su ih kurdske i turske bande, a onima koji su uspjeli preživjeti na tom putu samo je produljena agonija jer ih je u konclogorima čekala sigurna smrt. Posebnost ovog zločina i mladoturskog plana genocida bila je upravo sadržana u ideji deportacije, kojoj je cilj nije bio etničko preseljenje, nego etničko uništenje Armenaca.
Mnoge su mlade Armenke otete, starci i djeca su umirali od usijanog pustinjskog pijeska, a onaj tko nije mogao nastaviti marš bio je ubijen na mjestu. Pretpostavlja se da je postojalo oko 25 velikih turskih koncentracijskih logora na području uz iransku i sirijsku granicu. Neki od njih bili su tek područja masovnih grobnica. Vjeruje se da je Hitler formirao svoje logore prema uzoru na turske u kojima su većinu stražara sačinjavali pripadnici zarobljenog naroda – Armenci, odnosno Židovi. Hitler je prije invazije na Poljsku svojim časnicima poručio: „Moramo bez milosti ubijati sve. Muškarce, žene i djecu. Nećemo se obazirati na javno mnijenje jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima.“
Diplomatski izvori govore da je armensko stanovništvo ubijano smrtonosnim injekcijama, gušeno u plinskim komorama i spaljivano. Trupla su u većini slučajeva bila bacana u Crno more, a Eufratom su danima plutali leševi kao hrana psima i lešinarima. Iako nije moguće u potpunosti provjeriti autentičnost ovih navoda, jedan je britanski špijun rekao da je nazočio masovnom spaljivanju 5.000 Armenaca. Pronađeni su i dokazi o postojanju mjesta na kojima su bila ubijana armenska djeca. Naime, u prostorijama nekoliko škola mali su Armenci odvođeni pod izgovorom kupanja, a naposljetku su trovani. Navodno je 2.000 siročadi, koja su do tada preživjela u užasnim higijenskim uvjetima, odvedeno u pustinju negdje u blizini grada Deir ez-Zor te su pobijena dinamitom postavljenim u njihova kolica. Neku su djecu zatvarali i živu spaljivali u špiljama. Zadaća je bila povjerena Čečenima i lokalnim nomadskim plemenima. Mnogi su Turci poludjeli od stravičnih prizora egzekucije nevinih ljudi, a ruskim su vojnicima rekli kako se smrad spaljenih trupala danima zadržavao u pustinjskom zraku. Postoje i svjedočanstva njemačkih časnika o zatvaranju Armenaca u crkve koje su zatim zapaljivane. Armenija je praktički ostala bez Armenaca. Osim brojnih ljudskih žrtava, uništeno je i armensko kulturno blago neprocjenjive vrijednosti, čitavi gradovi (Kharpert, Van, Ani), drevne građevine, spisi…
Tijekom stravičnih pokolja Armenaca mnogi su europski diplomati bili prisutni u Turskoj te su vodili bilješke o događajima, a misionari su nastojali pomoći napaćenom narodu. I sam papa Benedikt XV. pokušao je pomoći Armencima, no Turci su ga odbili s obrazloženjem da se bore protiv „ruske pete kolone“. Nakon rata, 1919. u Istanbulu se održao vojni sud na kojemu nisu nazočili turski optuženici za te zločine i to iz vrlo jednostavnog razloga – bili su „nedostupni“. Većinom su se sklonili u Njemačku. Bez obzira na to, nekolicina ih je osuđena na smrt, a većina je oslobođena zato jer su ključni dokazi bili uništeni neposredno prije kraja rata. U svojoj knjizi The Turks and Us Natalie Shahan navodi Operaciju Nemesis koju su pripremali članovi Armenske revolucionarne federacije nakon I. svjetskog rata. Naime, nekolicina Armenaca je namjeravala izvršiti atentate na glavne turske ideologe armenskog genocida, a na njihovoj „crnoj listi“ našlo se gotovo 200 imena. U konačnici, izvršeno je sedam atentata, a ubijen je i sam Talat-paša, 15. ožujka 1921. u Berlinu.
Svjedočenje u tragičnim okolnostima
Zbog nepriznavanja genocida odnosi između Erevana i Ankare su zategnuti jer rane nisu zacijelile. Armenija se čvrsto drži stava da je genocid bio pomno planiran, a taj su stav zauzeli i Ujedinjeni narodi i Europski parlament. Službena Ankara oglušila se na reakcije s East Rivera i iz Strasbourga i dalje tvrdeći da nije riječ ni o kakvom planiranom masakru nego da su „pojedini zapovjednici otišli malo predaleko“.
I papa Ivan Pavao II. se tijekom posjeta Erevenu 2001. prisjetio tih pretužnih događaja, pa je tako nakon molitve pred žrtvenikom rekao da su „istrebljenja milijun i pol armenskih kršćana, što se općenito smatra prvim genocidom XX. stoljeća, i potonje smaknuće tisuća osoba pod totalitarističkim režimom, i dalje žive tragedije u pamćenju sadašnjih naraštaja“. Njegov nasljednik Benedikt XVI. je pak tijekom posjeta Istanbulu 2006., zahvalio Bogu „radi kršćanske vjere i svjedočanstva armenskog naroda, prenošenih iz naraštaja u naraštaj, često u tragičnim okolnostima poput proživljenih u prošlom stoljeću“.
Ne samo da Turska ne prihvaća odgovornost, nego čak u Turskoj postoji zakon kojim se kažnjava svatko tko otvori pitanje turske odgovornosti za tadašnja stradanja Armenaca. Nadležni sud u Istanbulu osudio je prije nepunu godinu dana na novčanu kaznu turskog nobelovca Orhana Pamuka na osnovu privatnih tužbi šest osoba koje su ga teretile da je svojim izjavama narušio njihov nacionalni ugled. Pamuk je u veljači 2005. u intervjuu jednom švicarskom listu spomenuo kurdske, ali i armenske patnje: „Trideset tisuća Kurda i milijun Armenaca ubijeno je na ovim prostorima, a nitko osim mene ne usudi se o tome govoriti.“ Pamuk je na čelu je male, ali utjecajne skupine turskih intelektualaca koja otvoreno zagovara preispitivanje povijesnih istina i tursku odgovornost u realizaciji „konačnog rješenja“ armenskog nacionalnog pitanja u Anadoliji. U rujnu 2005., prema istom zakonu, počelo je suđenje također vrlo poznatom turskom romanopiscu Elifu Safaku, u čijem romanu Istanbulsko kopile jedan armenski lik optužuje Turke za genocid nad svojim narodom. Turski pisac armenskog podrijetla i novinar Hrant Dink ubijen je 2007. u Istanbulu. Dink je godinama primao prijetnje smrću zbog svog pisanja o genocidu nad Armencima, a 2005. osuđen je prema zloglasnom članku 301. za vrijeđanje turskog identiteta.
„Genocid nad Armencima je povijesna činjenica. Turska je velika zemlja koja bi trebala poraditi na svojoj povijesti“, citirat ćemo na kraju riječi koje je Sarkozy uputio Turskoj i Turcima.
Brane Vrbić