Ima nadnevaka koji se ne zaboravljaju. To su događaji koji nadilaze sadašnjost i jasno je da će ostaviti dubok trag u povijesti. Jedan od tih datuma kojeg će pamtiti povijest je ponedjeljak, 11. veljače 2013. godine.
Minutu, dvije prije podneva, pogled mi se zaustavlja na vijesti jednog portala koji kaže da se Papa povlači sa svoje službe. Šok i brza refleksija na knjigu-intervju Svjetlo svijeta gdje je Sveti Otac govorio o mogućnosti odreknuća te na neke izjave njegova brata Georga koje su mi zazvučale čudno jer su govorile o velikom teretu papinske službe za pozne bratove godine. Brza provjera preko velikih svjetskih agencija, kod kolega s HKR-a… I što reći? Samo ponoviti riječi dekana Kardinalskog zbora kardinala Angela Sodana, koji je sjedio do Svetog Oca, u trenutku kada je on tihim i smirenim glasom pročitao na latinskom jeziku svoju poruku o odreknuću: To je bilo kao grom iz vedra neba.
„…Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Veoma sam svjestan da se tu službu, zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima, već ništa manje patnjom i molitvom. No, u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu…“, odjeknule su riječi pape Benedikta XVI. cijelim svijetom izgovorene u Vatikanu tijekom konzistorija za kanonizaciju dvije blaženice i Otrantskih mučenika, na dan kada se Crkva posebno sjeća svih bolesnika.
Knjiga i brat
Odreknuće od papinske službe, izuzev uskog kruga oko Svetog Oca, nitko nije očekivao u Crkvi, među političarima, ni bilo tko od brojnih akreditiranih novinara pri Svetoj Stolici. A izgleda da je papa Benedikt XVI. o tome već duže razmišljao, ali i onim najupućenijim vatikanistima neke činjenice su promakla gotovo „pred nosom“. Zašto, je li se moglo očekivati i tko je prvi tko je prenio tu vijest u svijet, tri su temeljna pitanja koje su postavljali svi novinari koji prate zbivanja u Katoličkoj crkvi i Vatikanu.
U knjizi Svjetlo svijeta (jedina knjiga razgovora s jednim papom u povijesti) s njemačkim novinarom Peterom Seewaldom (objavljenoj na hrvatskom jeziku u izdanju Verbuma) odgovarajući na pitanje je li razmišljao o povlačenju zbog slučajeva zlostavljanja u Crkvi Papa je odgovorio da „kada je opasnost velika, ne smije se pobjeći. Zbog toga to sigurno nije trenutak za povlačenje. Upravo se u takvu trenutku mora ustrajati i izdržati tešku situaciju. To je moje mišljenje. Čovjek može odstupiti u nekomu mirnu času ili kada jednostavno više ne može. Ali ne može se pobjeći u opasnosti i reći da to treba učiniti netko drugi.“ Peter Seewald je potom upitao je li moguće zamisliti situaciju u kojoj bi papinu ostavku smatrao primjerenom? „Da. Kada papa dođe do jasne spoznaje da psihički, fizički i duhovno više ne može izvršavati nalog svoje službe, tada ima pravo, a možda i obvezu, odstupiti,“ kazao je tada Papa. No, to je tek bio jedan intervju u kojemu se razgovaralo, kao i njegovim ranijim knjigama razgovora sa Seewaldom i Vittoriom Messorijem, o najrazličitijim temama vezanim za vjeru, Boga, kršćanstvo, papu, život… Teško se tu zaista moglo iščitati da Papa razmišlja o odreknuću.
No nekoliko izjava Papina starija brata mons. Georga Ratzingera pomalo su me uvijek dovodile u nedoumicu. Što bi te izjave trebale značiti i jesu li mediji točno prenijeli njegove riječi? Je li to možda, na jedna određeni način, odnosa između Petra i Andrije, Rima i Carigrada, prvaka i starijeg brata? On je govorio o starosti i prevelikom teretu papinske službe na leđima svog brata. „Moj brat želi mirniji život“, kazao je mons. Georg Ratzinger, dodajući da već više mjeseci zna za namjeru Benedikta XVI. da se povuče iz službe, objavio je Die Welt. Mons. Ratzinger rekao je da se Papa povlači iz zdravstvenih razloga – godine čine svoje. Papin brat već je 2011. pretpostavljao da bi se njegov brat zbog zdravlja mogao odreći papinske službe. „Ako zbog zdravlja ne bi mogao obavljati službu, moj bi brat imao hrabrosti odreći je se“, rekao je tada za njemački časopis. I zaista, ta izjava je promakla većini ili su je tumačili kao preveliku slobodu izražavanja (najblaže rečeno) osobnih stavova.
Naznaka odreknuća iz 2009.
No zbila su se još dva događaja, prije pojavljivanja knjige i već navedene izjave, koja su, opet, u svoj svojoj simbolici i priličnoj jasnoći, promakla sviti novinara koja je na svakom putovanju pratila Svetog Oca. Na to nas je u svom članku objavljenom neposredno po odreknuću od papinske službe posjetio američki pisac i novinar, preobraćenik na katoličanstvo, Scott Hahn. „Dana 29. travnja 2009., papa Benedikt XVI. je učinio nešto upečatljivo, no to je većim dijelom prošlo neprimjećeno. Zaustavio se u Aquili, u Italiji, te je posjetio grob skoro nepoznatog srednjovjekovnoga pape sv. Celestina V. (1215.-1296.). Nakon kratke molitve, ostavio je svoj palij, simbol njegovog biskupskoga autoriteta kao biskupa Rima, na vrh Celestinova groba. Petnaest mjeseci kasnije, 4. srpnja 2010., Benedikt XVI. je ponovno skrenuo s puta, ovaj put posjetiti katedralu u Sulmoni, nedaleko od Rima te da se moli u njoj pred relikvijama ovog istog sveca, Celestina V. Ipak, oba događaja su prošla neprimjećeno. No, tek sada imamo bolje shvaćanje tih dvaju radnji. Ove su radnje možda bile više nego samo pobožni čini.
Najvjerojatnije, one se bile duboke i simbolične geste veoma osobne naravi koje su odaslale poruku koju Papa teško može poslati na bilo koji drugi način. Godine 1294., fra Pietro Angelerio, koji je svima bio poznat kao pobožan i svet svećenik, bio je izabran za Papu, na neki način protiv svoje volje, neposredno prije svoga 80. rođendana ( Ratzinger je imao 78 godina kad je bio izabran za Papu 2005. godine). Samo pet mjeseci nakon objavljivanja formalnog dekreta koji je omogućio papama da daju ostavku (ili abdiciraju kao ostali vladari), sam papa Celestin V. je iskoristio to pravo. I sada, papa Benedikt XVI. odlučio je pratiti stope sv. Celestina V., čovjeka vrijednog poštovanja“, napisao je Scott Hahn. Da, papa nam je poslao već puno ranije simboličku poruku o tome što slijedi, ali izgleda tada je nitko nije shvatio.
Peter Seewald napisao je nekoliko dana nakon odreknuća kako je Papa već dugo vremena bio potišten, te kako je prilikom njihova zadnjeg susreta u Vatikanu izgledao jako umorno. Seewald priprema novu knjigu o Benediktu XVI. zbog čega se u zadnjih godinu dana nekoliko puta susreo s njim. Njihov zadnji susret dogodio se prije dva i pol mjeseca u Vatikanu i o tome je Seewald ovih dana napisao članak za njemački tjednik Focus. Seewald je upitao Papu što Crkva može još očekivati od njegova pontifikata, a Benedikt XVI. je odgovorio: „Od mene više ne treba puno očekivati. Star sam čovjek i nemam više snage. Mislim da sam već dosta napravio“. U Focusovom članku njemački je publicist napisao i kako nikada nije vidio Papu tako „slabog i potištenog“. U razgovoru o trilogiji Isus iz Nazareta Papa je Seewaldu rekao kako je cijeli projekt dovršio s velikim naporima, te da je Djetinjstvo Isusovo vjerojatno njegova posljednja knjiga. Nešto ranije, u kolovozu prošle godine Seewald se također susreo s Papom. „U to vrijeme Benedikt XVI.“, napisao je novinar, „izgledao je puno bolje.“
O tome što je sve utjecalo i doprinijelo da se smanji „tjelesna“, a posebno „duševna snaga“ pape Benedikta XVI. mediji će i dalje raspravljati i tražiti podatke. Jer očito je da je Papa sve lošijeg zdravlja, ali koje su to stvarnosti s kojima se on više ne može nositi i koje su možda i utjecale, bar dijelom, na njegovo zdravlje? I neki od kardinala govore o greškama svoje subraće i da su tražili njihovo povlačenje (Meisner-Bertone); reforma vatikanske kurije koja se nije zbila za pontifikata Benedikta XVI. se često spominje; afera s curenjem podataka iz Vatikana se također ne zaboravlja… Ali svaki vjernik može ponoviti Papine riječi izgovorene dva dana nakon odreknuća: „Podupire me i prosvjetljuje sigurnost da je Crkva Kristova koji joj sigurno neće uskratiti svoje vodstvo i skrb.“
Vatikansko jutro pet novinara
No svi novinari su se vjerojatno upitali tko je prvi od novinara objavio vijest o papinu odreknuću. S profesionalnog stajališta takva vijest nema premca u povijesti novinarstva. Giovanna Chirri, novinarka talijanske novinske agencije Anse, dugogodišnja izvjestiteljica iz Vatikana, postala je slavna u medijskim krugovima, ali i šire jer je zahvaljujući znanju latinskog i svojoj hrabrosti bila prva koja je u svijet prenijela odluku pape Benedikta XVI. da se odriče dužnosti. Bilo je točno 11,46 kada je Ansa prenijela njenu vijest o odreknuću Svetog Oca. Chirri, koja je zorno pokazala da znanje mrtvog jezika nije uzalud, odmah je shvatila što Papa govori kada je na latinskom počeo tihim glasom čitati svoju odluku.
„Zadrhtala su mi koljena. Mislila sam da je to apsurdno. Znala sam, naravno, što je napisao u svojoj knjizi o mogućnosti ostavke, znali su svi, ali nisam nikada mislila da će to stvarno učiniti“, kazala je. Novinarka koja iz Vatikana izvještava od 1994. uspjela je prenijeti vijest pod velikim pritiskom. „Znala sam koliko je to važno. Odmah sam pokušala kontaktirati agenciju, provjeriti informaciju, iako nisam sumnjala u svoj latinski. U uredništvu su se pobrinuli da vijest brzo bude emitirana“, objasnila je. Rekla je da je zaplakala kada je poslala vijest. Inače, samo Chirri, dva francuska, jedan meksički i jedan japanski novinar uživo su tog jutra pratili u Vatikanskoj tiskovnoj dvorani prijenos najavljenog službenog događaja iz redovita Papina programa. Samo oni su pratili povijest uživo. Teško je izvještavati iz Vatikana, kažu iskusni novinari. Čak i oni koji su tamo godinama rijetko znaju latinski i čekaju službene prijevode Svete Stolice. Giovanna Chirri je opisala i svoje osobne osjećaje tog dana: „Na pitanje kako doživljava Papu, Chirri je kazala da ga smatra „velikim Papom, sličnom crkvenim ocima, osobom velike poniznosti, a opet uvelike sposobnim govoriti o Bogu posve različitim slušateljima, od mladih do intelektualaca. Ima veliki kapacitet prenijeti Boga modernom svijetu.“
Od svih riječi napisanih tih dana u svjetskim medijima izdvajamo dio komentara iz bonskog Die Welta: „… U jednom od najsmjelijih poteza u povijesti crkve, on je priznao da nije više u stanju upravljati lađom Svetog Petra. To u sebi ima nešto veliko, tragično i lijepo.“
Brane Vrbić