Zagreb – Teško da je u Hrvatskoj bilo duže i oštrije predizborne kampanje od ove unutarstranačke HDZ-ove, što upravo ulazi u finiš izbora za novog “čuvara zajedničarskih insignija”.
Pet kandidata (Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko, Darko Milinović, Domagoj Milošević, Milan Kujundžić) bije odlučujuću bitku za HDZ-ovo užareno žezlo koristeći se svim raspoloživim sredstvima, dopuštenim i nedopuštenim, arhivskom, obavještajnom, dokumentarnom građom, privatnom i službenom, autentičnom i konstruiranom, sve kako bi se protukandidate pred članstvom i hrvatskom javnošću difamiralo i iz izborne trke diskvalificiralo.
Zbog svoga profesionalnog backgrounda, karijere obilježene radom u obavještajnoj zajednici, sigurnosnim službama i policiji, pa i činjenice da je recentni povratnik u HDZ koji se i bez velikog “terenskog” i medijskog rada uspio promovirati u navodnog favorita, Tomislav Karamarko posebno je intrigantna meta.
Ne čudi stoga da je u završnici “predsjedničke kampanje” u HDZ-u, izaslanicima Izbornog sabora stranke, ali i medijima, proslijeđena opsežna dokumentacija koja upravo Karamarka želi diskreditirati kao nacionalnog izdajnika odgovornog za današnju sudbinu haaških zatočenika generala Gotovine i Markača jer je upravo POA, pod njegovom ravnateljskom palicom, zaslužna za otkriće i predaju “brijunskog transkripta” Haagu.
U kontroverznoj “cirkularnoj dokumentaciji” navodi se da je omotnica s tzv. brijunskim transkriptom predana 1. kolovoza 1995. u arhiv predsjedničkog ureda, da je izvjesni operater M.Š. spremio četiri kompakt audiokasete u sef u Uredu gdje su ostale do Tuđmanove smrti, kada je sadržaj sefa popisan i potom trezor zapečaćen.
Navodno su (u dokumentu) neimenovani djelatnici POA-e pod ravnanjem Tomislava Karamarka, proljeće 2005.g. pronašli sporne audiozapise s Brijuna u predsjednikovu sefu, uzeli kasete zajedno s transkriptom i predali ih glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću.
U kronologiji se navodi i da je Bajić sporne snimke predao Brianu Fosteru, istražitelju Međunarodnog suda za ratne zločine 27. studenoga 2006. g., a on ih je odnio u Haag. U sadržaju inkriminirajućeg bunta je i iskaz svjedokinje Nede Sakač, nekadašnje arhivistkinje u Uredu predsjednika RH, inače Kanađanke po rođenju, a koja je u Hrvatsku došla 1993. godine.
Sakač u navodnom iskazu govori kako su transkripti nastajali i kako su se čuvali te se sjeća da su (navodno) prije godinu dana (dakle, 2005. g.,op.a.) predstavnici POA-e došli i uzeli dokumentaciju i snimke.
Britanska služba
Na uvid medijima dostavljena je i Informacija o djelovanju POA-e vezano za “Prijedloge (britanske službe, op.a.) za poboljšanje obavještajne suradnje” glede slučaja Gotovina kojim se želi sugerirati da je Karamarko iznimno revnosno provodio nadzor nad obitelji, prijateljima, rodbinom i odvjetnicima Gotovine kako bi identificirao i locirao mjesto na kojemu se skrivao odbjegli general, a čime ga se želi prokazati kao izdajnika.
Teško je tvrditi koliko su priloženi dokumenti(na engleskom i hrvatskom jeziku) autentični, iako se takvima doimaju, a ima indicija da su u javnost procurili od Karamarkovih bivših suradnika koji su se s njim razišli (i evidentno svrstali uz druge predsjedničke kandidate).
U HDZ-ovim kuloarima koji se pozivaju na svoje obavještajne izvore, spominje se kako je kompletan materijal pušten u opticaj uoči izborne konvencije Zadarske županijske organizacije HDZ-a, kako bi se tamošnje članstvo “osvijestilo” i otklonilo od Božidara Kalmete i njegova favorita Karamarka.
RPŽ/SD