Kakve je katastrofalne posljedice imala odluka da se dopusti entitetski udar i protustavno preuzimanje vlasti u Federaciji BiH SDP-u (na čelu s ravnateljem Bošnjačkog instituta Zlatkom Lagumdžijom) i SDA (koju vodi uvijek na izgled neodlučan, kao i njegov prethodnik Alija Izetbegović, ali u suštini vrlo proračunati Sulejman Tihić) moglo se vidjeti tijekom nekoliko proteklih mjeseci.
BiH je u pravom političkom košmaru. Nema uspostavljenog ni 10 mjeseci nakon izbora Vijeće ministara, koje nije nikakva državna vlada kako se često vrlo netočno naziva; u Federaciji je pravi tihi rat između nametnute platformaške vlade i većinskih hrvatskih županija; odnosi tri naroda su vrlo poljuljani i narušeni; gospodarstvo nazaduje; a da ne govorimo o izjavama političara koje poput otrovnih strelica lete sa svih strana.
Glavni krivac za ovakvo stanje je potpuno pogrešna odluka SAD-a koje je morao provesti u djelo visoki predstavnik Valentin Inzko. Visoki predstavnik je suspendirao odluke Središnjeg izbornog povjerenstva BiH koje je nezakonitim proglasilo neustavni i nasilni pokušaj uspostave vlasti u FBiH od strane dviju najjačih bošnjačkih stranaka SDP-a i SDA. Umjesto da se „siledžijske stranke“ dovedu u red i oštro kazne pružena im je na pladnju Federacija BiH. Do te suspenzije, županije u kojima je hrvatska većina, uglavnom prostorno velike, a brojčano malobrojne, su mogle pravnim putem spriječiti to nasilje sprječavanjem formiranja federalnog Doma naroda. Vjerojatno je netko već i u Daytonu ostavio tu mogućnost malobrojnijem narodu i njegovim političkim predstavnicima kao moguću posljednju branu pred političkim nasiljem političkih predstavnika većinskog naroda? No i ta je mogućnost promjenama Izbornog zakona već odavno dobrim dijelom narušena: recimo kada 20-tak Hrvata iz Goražda bira jednog zastupnika kao i cijela Posavska županija s 30-tak tisuća Hrvata ili činjenicom da se veći broj hrvatskih izaslanika u Dom naroda bira u županijama s bošnjačkom većinom nego u županijama s hrvatskom većinom.
No i takav Dom naroda je ipak ostao još uvijek djelotvorno sredstvo političke zaštite hrvatskog naroda u BiH. Da je sve bilo zakonito SDP i SDA bi morali pregovarati s dva HDZ-a. To bi urodilo dogovorom ili novim izborima. Ipak dogodilo se nečuveno pravno nasilje na koje visoki predstavnik ima zakonsko pravo preko Bonnskih ovlasti. No time je potpuno narušen duh Daytonskog mirovnog sporazuma. Sve se to dokazalo kao čisti udar bošnjačkih stranaka na Hrvate u BiH na primjeru Srednjobosanske županije. Tamo su zajedničkim nastupom sve bošnjačke stranke, i pored toga što je to mješovita hrvatsko-bošnjačka županije, odlučile potpuno ignorirati hrvatsku izbornu volju i preuzeti svu vlast. Kao bacanje prašine u oči, nakon sve štete koje je nanio Hrvatima u Federaciji, odluka je Valentina Inzka da tu nelegalnu županijsku platformašku vladu stavi na led do odluke mjerodavnih tijela te vrati na položaj „staru“ vladu.
Kriza bez kraja
Kriza se iz dana u dna produbljivala, a postalo je očito da SDP i SDA ne mogu računati na pomoć međunarodne zajednice pri mogućem pokušaju državnog udara na razini BiH. Zato su se okrenuli pregovorima uz jasnu naznaku da im ta razina vlasti nije prioritet. Ovih dana se moglo čitati o pregovorima trojke Čović-Tihić-Lagumdžija. Što će oni izroditi ostaje da se vidi. Pregovarati treba, ali je jasno da će iz tih pregovora netko izaći kao poraženi. Na jednoj je strani koncept političkog i ustavnog nasilja koje vodi predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija i koji želi potpuno marginalizirati ulogu Hrvata u BiH. Zajedno s SDA je osvojio između 53-60% bošnjačkih glasova i tek po koji postotak hrvatskih glasova, ali želi sve bošnjačke pozicije i bar trećinu hrvatskih.
Na drugoj strani su dvije najveće hrvatske stranke, dva HDZ-a s oko 90% hrvatskih glasova, koji su na čuđenje mnogih poslije proteklih izbora postigle kompromis i zajednički djelovale ne dopuštajući potpunu hrvatsku kapitulaciju na razini Federacije. Hoće li taj savez ostati i dalje čvrst i pored nastojanja SDP-a da ga poljulja na sve moguće načine pokazat će budućnost. SDP i SDA su znale da im je legitimitet u vlasti u FBiH trebao jedan od dva HDZ-a. Da se to zbilo, ili ako se dogodi, to će biti potpuni fijasko hrvatskih nacionalnih interesa. Marginalni po broju glasova HSP BiH nema takvu političku težinu, kao ni NSRzB. Dakle, to je sličan slučaj kao u Hrvatskoj na izborima 2000. godine kada su SDP-ovoj koaliciji težinu nacionalno osvješćenog bloka dali HSLS i Budiša. No ta je koalicija brzo pukla i dovela HSLS, nekada veliku političku stranku, pred potpuni krah.
Danas je sasvim jasno da jedino teritorijalno-administrativna većinska hrvatska jedinica može donijeti nadu u opstanak i ravnopravnost Hrvata u BiH. Primjer zloporabe od strane bošnjačkog SDP-a izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkom izbornom mašinerijom, zadnji slučajevi u Federaciji i Srednjobosanskoj županiji najbolji su dokaz tomu. Ali to uključuje i promjenu Ustava i Izbornog zakona. Je li to realno očekivati? U ovom odnosu snaga vrlo teško. Zato bi vrlo važna uloga mogao odigrati Hrvatski narodni sabor sa svojim aktivnostima. Iako se o tome govorilo, nažalost ni kroz nekoliko mjeseci nema jasnih naznaka da će Hrvati iz BiH uspostaviti svoja predstavništva u Bruxellesu, Washingtonu i Berlinu. To bio vrlo važan korak na putu izlaska iz političke blokade u kojoj su Hrvati u BiH danas i utiranju puta značajnijeg lobiranja za ravnopravnost Hrvata u BiH.
A što radi platformaška rada (SDP i SDA) koja ionako ne vlada na više od pola prostora FBiH? U prvih sto dana rada ta Vlada je imenovala oko 250 članova nadzornih i upravnih odbora u javnim poduzećima te različitim povjerenstvima. To je, kako se zasad čini, jedini ozbiljan posao koji je uradio tim premijera Nermina Nikšića. Treba kazati kako se članstvo u povjerenstvu plaća 350 KM-a, član Ekonomsko-socijalnog vijeća ima mjesečnu naknadu od 500 maraka dok se članstva u UO I NIO nagrađuju i po tisuću maraka mjesečno izvijestila je Slobodna Bosna. Da i još jedna stvar je odrađena: Županijsko tužiteljstvo Sarajevo u potpunosti je obustavilo istragu u slučaju „Reket SDP-a“, izvijestili su sarajevski portali.
Je li BiH država?
Ovih dana je i dalje neprikosnoveni gospodar medijske scene u BiH predsjednik RS-a Milorad Dodik. Svaka njegova izjava donosi žestoku glavobolju političkom Sarajevu koji nema načina ukloniti svog najljućeg protivnika. Evo nekih koje su dobile poseban publicitet: „BiH nikad neće biti država. Ona je državna zajednica koju čine dva entiteta i tri konstitutivna naroda i može funkcionirati samo na način predviđen Daytonom. BiH je izvedena zemlja, ona nije suverena i stvar je volje onih koji su unutra do kada će tako biti“, kazao je Dodik, kako ga je prošlog mjeseca citirao banjolučki list Fokus. „BiH je ‘klinički mrtvac’ kojem ni kisik iz svih pričuva međunarodne zajednice ne može osigurati preživljavanje. Teritorijalni integritet BiH kao krhke zajednice ne mora biti sporan, ali samo ako unutarnji segmenti imaju toliki stupanj autonomije koji nije sporan za bilo koga. Ono što nije moguće je da se pod pričom o funkcionalnoj BiH napravi centralizirana BiH. To se neće dogoditi“. A govoreći na srpanjskom skupu u Bosanskoj Dubici Dodik je otišao i korak dalje kazavši da su „oni koji danas vode RS uvjereni da RS ima pravo na što širu nacionalnu integraciju, pa i državnu s Republikom Srbijom“.
Visoki međunarodni predstavnik u BiH Valentin Inzko poslije svih tih Dodikovih izjava sam sebe je morao uvjeravati da to nije tako. On je u intervju za Federalnu novinsku agenciju negirao mogućnost raspada BiH i osudio Dodikove izjave. „Put raspada BiH je isključen i o tome ne treba biti nikakvih dvojbi. BiH postoji i postojat će. Umjesto toga, pravi izazov s kojim se BiH suočava jest je li ovaj naraštaj političkih vođa sposoban provesti reforme“, rekao je Inzko pokušavajući lopticu prebaciti na ekonomski teren kojeg je nemoguće urediti bez čistih političkih odnosa. „Kada kažem da je BiH država, da je BiH suverena i da BiH nije ‘državna zajednica’ ja ne dajem pravno tumačenje Mirovnog sporazuma. Samo ga čitam“, ustvrdio je Inzko. On je najavio i da će Vijeće za provedbu mira u BiH na predstojećoj sjednici razmotriti izjave koje su izazvale veliku zabrinutost ključnih zemalja svijeta. Ako nema nikakve dvojbe da je uopće moguć raspad BiH, zašto onda uopće rasprava o tome na Vijeću za provedbu mira?
Zapravo činjenica je da se u znanstvenim politološko-pravnim krugovima BiH i ne smatra samostalnom državom već običnim protektoratom. O tome da će se BiH raspasti čim popusti stisak nekoliko velikih sila također se piše u tim istim krugovima. Činjenica je i da je BiH jedna od rijetkih država koja nije ni republika, ni monarhija, niti konfederacija… Također činjenica je da BiH i nema pravi Ustav: sadašnji Ustav je tek dodatak Mirovnom sporazumu iz Daytona (Pariza) i nikada nije ratificiran u parlamentu BiH.
I kao možda najznačajnije, činjenica je što nikome iz međunarodnih krugova ne pada na pamet provesti državotvorni referendum, uobičajeni potez pri uspostavi bilo koje nove države npr. Crne Gore ili Južnog Sudana, na kojemu bi predstavnici tri naroda kazali jesu li za zajedničku državu, odnosno konfederaciju ili pak mirni rastanak? Vjerojatni razlog za to je što znaju vrlo dobro ishod takvog glasovanja. Dok sila drži BiH, ona je tu kao realnost, kada sila popusti ili nestane ….