Zagreb – U povodu najave predaje 1600 pisama kojima se zahtijeva da se masovna silovanja tijekom Domovinskog rata priznaju kao ratni zločin, a počinitelji procesuiraju i kazne, DORH se oglasio priopćenjem u kojem navodi kako »nije sporno niti upitno da je silovanje jedan od načina izvršenja kaznenog djela ratnog zločina«.
»Ako su ispunjeni zakonom propisani uvjeti pod kojima kazneno djelo silovanja prelazi u ratni zločin, onda nije upitno da je silovanje jedan od načina izvršenja kaznenog djela ratnog zločina. Stoga je skupljanje pisama s ciljem da se silovanja priznaju kao ratni zločin bespredmetno«, navodi DORH u priopćenju.
Državno odvjetništvo podsjeća da je u proceduri »već« nekoliko predmeta kaznenih djela silovanja, među kojima je i slučaj dvojice zapovjednika bivše JNA koji se terete da su u logorima zatočene žene sustavno i svakodnevno silovali.
Nadalje navode da se dio slučajeva još istražuje, ali i da nemaju evidentiranih prijava ili drugih saznanja o mogućim masovnim silovanjima.
Stoga su pozvali žrtve da im se jave radi davanja iskaza, jer bez njihova svjedočenja dokazivanje ovog posebno odioznog oblika ratnog zločina protiv civilnog stanovništva je otežano, ako ne i nemoguće.
»Ne znam koliko bi im puta trebalo dati iskaz. Nekoliko sam puta o svemu razgovarala s istražiteljima, kriminalistima. O svemu su vođeni zapisnici. I sad kad vidim da DORH ponovo poziva silovane žene da se jave radi davanja iskaza, dođe mi muka! Ma, koga oni to vuku za nos?! Zar ne shvaćaju da je nama o tome teško govoriti. Svaki put kada o tome pričam, ja ponovo proživljavam te traume koje su me slomile prije 20 godina«, kaže nam jedna od silovanih žena iz Vukovara.
Mnoge od njih i danas žele ostati anonimne. Nemaju snage, hrabrosti, ali više ni volje upozoravati javnost na ono što im se događalo nakon što su zarobljene u Vukovaru. A prošle su višemjesečni pakao stravičnih zlostavljanja i silovanja.
»Naravno da mnoge silovane žene ne žele o tome javno govoriti. Jer, nitko nam nikad nije pružio nikakvu zaštitu. A naši predmeti ostajali su u nekim ladicama. Nas nekoliko odlučilo se, ipak, ukazati na ovaj problem. Vrijeme je da nešto učinimo. Jer, dvadeset godina čekamo pravdu i živimo s osjećajem da ne postoji interes države da procesuira zločince i izbori za nas pripadajuća nam prava od zemlje agresora«, ističe Ružica Erdelji, koja je u vrijeme rata prošla mjesec i pol dana zarobljeništva te brutalnog silovanja.
Danas sramotno zvuči podatak o procesuiranim ratnim zločincima-silovateljima u ratu. Prema podacima koje smo dobili od Vesne Teršelič, voditeljice Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, njihov tim pravnika koji nadgleda suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj, pregledom sudske dokumentacije, zabilježio je tek 17 kaznenih postupaka u nadležnosti županijskih sudova u Vukovaru, Osijeku, Šibeniku, Slavonskom Brodu i Sisku.
Kako navode u Documenti, od navedenih kaznenih postupaka 11 je pravomoćno završenih, i to s – tri oslobađajuće presude te osam osuđujućih, od kojih je šest doneseno u odsutnosti optuženika.
Drugim riječima, do danas su kaznu za ratni zločin-silovanje izdržavala ili izdržavaju tek dva počinitelja.
Vrijeme počinjenja djela je od srpnja 1991. do rujna 1993. godine, a žrtve navedenih kaznenih postupaka silovanja su u većini žene, no ima i muškaraca, dok se u jednom postupku kao žrtva spominje i dijete.
Danas samo u Vukovaru ima tridesetak silovanih žena koje se redovito nalaze. Spojila ih je Marija Slišković, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu, koja je prošle godine izdala knjigu »Sunčica« s istinitim svjedočanstvima trinaest silovanih žena i jednog muškarca. A silovanih žena u tom je gradu, nažalost, još puno, puno više.
Međutim, ratna silovanja žena i muškaraca godinama su tabu-tema. Šute žrtve, šute stručnjaci, šuti pravosuđe. A zastrašujuće zvuči podatak da je najmlađa silovana djevojčica imala tek šest godina. Nju i njezinu tada osamnaestogodišnju sestru silovalo je šest muškaraca u vrijeme okupacije Vukovara.
»Svjesne smo toga da je ovo kazneno djelo teško dokazati. Jer, na nama nema vidljivog fizičkog ožiljka. Ali boli nas što nam nikada nitko od državnih institucija nije pružio ruku. Da su nam barem pokušali pomoći. Iako nismo vidljivo ranjene, mi smo teško emocionalno ranjene. To su ožiljci koji nikada neće zacijeljeti. Rane koje će uvijek boljeti. Psihički udarci zbog kojih smo često poželjele da smo mrtve«, kaže Vukovarka Snježana Maljak, dodajući da su mnoge žene nakon okupacije Vukovara bile zarobljene u kojekakvim privatnim kućama, a ne u organiziranim logorima.
Njih su pripadnici paravojnih srpskih postrojbi zatvarali po kućama, tamo ih držali kao svoje roblje i sustavno ih silovali i zlostavljali. Takve žrtve Crveni križ nije mogao popisati jer nisu bile u logorima za koje se znalo. Nitko nije ni znao da su zarobljene. Zato danas i teško mogu dokazati da su žrtve. Pa su i danas prepuštene same sebi, baš kao i te ratne 1991., kada su doživjele pakao iz kojega su izašle s teškim emocionalnim ožiljcima koje će nositi cijeli život.
RPŽ/V