Ljubljana – Zagreb – Treći dan nakon stravičnog otkrića velike masovne grobnice u rudniku Barbara u mjestu Huda Jama kraj Laškog, u slovenskoj i hrvatskoj javnosti ne prestaje zgražanje nad brutalnošću kojom su ubijene stotine žrtava II. svjetskog rata.
Dr. Jože Balažic, predstojnik ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu, za Dnevnik.si je rekao kako u životu nije vidio strašniji prizor: “Nešto tako nisam vidio tijekom cijele svoje karijere. Ni u filmovima nisam vidio ovako nešto. Grozno! Ne možete si predočiti koliko su ti ljudi trpjeli. Vidi se kako su se rukama pridržavali jedni za druge i penjali se jedan preko drugoga. Smrt nije bila nimalo brza. Vidio sam i jednu protezu za nogu koju je pridržavao tuđi leš. Stravično”.
Pogledajte video prilog. Video
Slovenski stručnjaci za istraživanje masovnih grobnica iz II. svjetskog rata utvrđuju činjenično stanje zatečeno nakon otkrića masovne grobnice čije je postojanje više od 60 godina bilo skrivano poput dobro čuvane tajne.
Slovenska policija javno je zatražila ljude koji imaju informacije o ovoj masovnoj grobnici i počiniteljima zločina, da se jave i svoja saznanja pruže istražiteljima. Slovenski mediji javljaju da je policija za moguće postojanje masovne grobnice doznala još u periodu od 1994. do 1997. godine kada su policajci iz Celja provodili istragu u vezi s događanjima u taboru Teharje. Uvidom u arhivske dokumente policajci su uspjeli do određene mjere rekonstruirati događaje iz II. svjetskog rata, međutim iako se rudnik Barbara spominjao kao moguća masovna grobnica, to nisu uspjeli potvrditi.
Slovenske vlasti obećale su da će tražiti počinitelje i ukoliko to bude moguće procesuirati ih. Naime, pretpostavlja se da počinitelja ovog i ostalih sličnih zločina gotovo više i nema među živima, a ako ih ima pitanje je jesu li i u kojoj mjeri sposobni za eventualno suđenje.
Pred istražiteljima je ogroman posao
Ulaz u rudarsko okno bio je zatrpan tonama zemlje i betona koji su trebali osigurati da se nikada ne dozna za stravičnu sudbinu žrtava masovnih pokolja. Prepreke do same masovne grobnice su uklanjane sedam mjeseci tijekom kojih je iz rudničke jame izbačeno oko 400 kubičnih metara zemlje, betona i građevinskog materijala koji je korišten za blokadu rudničkog okna.
Voditelj projekta sondiranja i istraživanja masovnih grobnica Mitja Ferenc, rekao je da bi postupak zbrinjavanja mogao potrajati dva do tri tjedna tijekom kojih će se pokušati utvrditi dob, spol i način smrti svake pojedine žrtve te ukupan broj žrtava.
Posljednje procjene govore da su u jami otkriveni posmrtni ostaci 300–tinjak osoba. Međutim konačni razmjer ovog stratišta još uvijek je nepoznat i takav će biti sve dok se sve kosti ne iznesu iz jame i dok stručnjaci ne uđu i pregledaju još dva prokopa za koje se sumnja da skrivaju još najmanje tisuću ljudskih žrtava.
Jože Balažic je rekao da je u samoj masovnoj grobnici zatečen stravičan prizor s gomilom ljudskih kostiju. Hrpa je dugačka oko 115 i široka oko dva i pol metra. Na početnom dijelu pronađeni su ljudski kosturi koji su po sedam u redu bili naslagani jedan na drugog. U daljini rudničkog rova se vidi da se ta brojka smanjila pa je bilo vidljivo po pet kostura naslaganih jedan preko drugog, pojasnio je Balažic na kovinskoj konferenciji koja je održana u Muzeju novije povijesti Slovenije.
Stravična svjedočanstva
O stravičnom otkriću danas pišu svi slovenski mediji prenoseći izjave ljudi koji su nakon objave informacije o grobnici odlučili progovoriti o svojim uglavnom šturim i općenitim saznanjima. Tako se govori da su u jami pogubljeni uglavnom Hrvati i Slovenci, međutim nagađa se da ima osoba ostalih narodnosti koje su po završetku rata bježale iz tadašnje Jugoslavije prema Bleiburgu.
Zdravko Brečko, majstor za popravke bicikala koji ima radnju u zgradu udaljenoj svega stotinjak metara od ulaza u rudnik Barbara, rekao je da se za postojanje masovne grobnice znalo, ali su ljudi šutjeli, a neki od mještana, kako je rekao, su i sami bili sudionici stravičnih zločina.
Brečko je rekao da je nakon što je sagrađena kapelica blizu ulaza u rudnik, sin jednog od počinitelja ubojstava došao do kapelice i zalio ju bojom te na njoj napisao “smrt slovenskim izdajicama”.
Rudnik Barbara bio je aktivan od sredine prošlog stoljeća sve do 1992. godine, a prema nekim svjedočanstvima starijih rudara, kroz pukotine u rudniku se moglo vidjeti curenje crvene tekućine odnosno krvi i sukrivce koja je istjecala iz mrtvih tijela pobijenih žrtava. Nakon ulaska u grobnicu otkriveno je da su tijela bila posuta vapnom kako ne bi došlo do širenja zaraze, a navodno postoje tragovi koji ukazuju na to da su ljudi bili živi zakopani u rudnik te su se neki od njih pokušali spasiti pokušavajući pronaći rupe kroz ogromne količine zemlje kojom je rudničko okno bilo zatrpano.
Želimir Kužatko iz Sarajeva, koji je preživjeli svjedok masovnih pogubljenja nakon II. svjetskog rata rekao je da su on i njegov prijatelj imali sreću da su preživjeli te zločine. Tada je imao deset godina i svaki dan je mogao vidjeti kako su ljudi odlazili u smrt. Svi su bili ubijeni, a brojni su bili živi zazidani u rudnicima.
Jednog je dana ranjen od strane njemačkog vojnika koji ga je pogodio u rame. S njime je bila njegova ranjena majka koja se s njime sklonila u zgradu koja je danas školska zgrada u mjestu Rimske Toplice. Stanovnici su ih ubrzo upozorili da napuste zgradu jer će biti bombardirana. Nakon toga ga je majka odvela u nekakav kanal gdje su se zajedno smrzavali do jutra. Nakon toga su došli partizani od kojih su neki počeli skupljati prstenje i nakit od ljudi koji su se u mjestu zatekli prije dolaska partizana. Kužatko kaže da je partizanka Milica Medred njega i njegovu majku povela sa sobom i odvela ih u bolnicu u Trbovlju i tako im spasila živote.
Ratni zločin ne zastarijeva
O masovnoj grobnici u rudniku Barbara, ali i ostalim stratištima u Hrvatskoj i Sloveniji bilo je govora u večerašnjoj emisiji Otvoreno na Hrvatskoj televiziji (HTV) u kojoj su gostovali saborski zastupnik Damir Kajin, povjesničari Ljubomir Antić i Josip Jurčević, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Antun Kvakan i slovenski voditelj projekta sondiranja i istraživanja masovnih grobnica Mitja Ferenc.
Gosti emisije su se složili oko stava da ratni zločin nikada ne zastarijeva i da je zločin uvijek zločin bez obzira na ideologiju i političko opredjeljenje zbog kojeg je počinjen nad nedužnim ljudima i civilima.
Zastupnik Kajin je rekao, pozivajući se na podatke koje su u svojim publikacijama objavili Vladimir Žerjavić i Slavko Goldstein, da je na “Križnim putevima” pri kraju i nakon II. svjetskog rata ubijeno između 55.000 i 60.000 ljudi. Povjesničar Jurčević se nije složio s tom brojkom rekavši kako se prema nepotvrđenim podacima barata o brojci između 100.000 i 250.000 ljudi.
Kajin i Jurčević su se sporili i oko ideologije zbog koje su zločini počinjeni, pri čemu je Kajin istakao kako zločin nikada ne može biti opravdanje za prethodni zločin. Jurčević je pak rekao kako postoje nedvojbeni dokazi da su poslijeratni zločini planirani i organizirani uz znanje tadašnje jugoslavenske državne vrhuške na čelu s Josipom Brozom Titom koji je znao za masovna pogubljenja onih koji nisu prihvaćali komunizam i kao takvi su bili neprijatelji komunizma.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Antun Kvakan, nije želio nagađati o stvarnoj brojci ljudi pobijenih na kraju i nakon II. svjetskog rata ali je istakao da Državno odvjetništvo (DORH) godinama sustavno radi na otkrivanju masovnih zločina i počinitelja tih zločina.
Kao prilog toj izjavi je naveo podatak da su do sada otvoreno ukupno 84 predmeta u kojima je podneseno šest kaznenih prijava protiv ukupno deset osoba. Međutim, osam osoba je umrlo od starosti što, pojasnio je Kvakan, predstavlja ozbiljan problem u pogledu procesuiranja osoba osumnjičenih ili optuženih za počinjenje ratnih zločina.
U emisiji je također rečeno kako je u Hrvatskoj evidentirano oko 900 grobišta u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava II. svjetskog rata, a na području Slovenije ima ih između 500 i 600.
Josip Jurčević smatra da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji politička volja da se detaljno istraže komunistički poslijeratni zločini, a Antun Kvakan odgovara da DORH sustavno radi na utvrđivanju odgovornosti za te i sve ostale ratne zločine bez obzira na nacionalnost ili ideologiju počinitelja ili žrtava zločina. Kvakan je dodao da se u slučaju zločina iz II. svjetskog rata radi o vrlo obimnom poslu koji DORH ne može sam odraditi već uz pomoć povjesničara i stručnjaka koji će prikupiti povijesnu i arhivsku građu i na taj način pomoći u formiranju relevantnih činjenica za svaki pojedinačni zločin, a potom i “izgradnju” eventualnih optužnica.
Hoće li država uspjeti barem na simboličnoj razini sankcionirati ratne zločine iz II. svjetskog rata, pokazat će vrijeme.