Baš kao što pjesma kaže napolju hladne kiše padaju…
21. listopada je dan kad mi maturanti KŠC-a “Don Bosco” odlazimo na posljednje studijsko putovanje. Crkveno zvono otkucava šest sati – vrijeme je da pođemo put Slavnoje. Oba su autobusa puna, još molitva i možemo se prepustiti čarima putovanja. Minuta po minuta, kilometar po kilometar i nakon, otprilike, tri sata vožnje, nalazimo se u Đakovu, reći će mnogi u srcu Slavonije.
Prva postaja našeg puta je Državna ergela lipicanaca. Ova je Ergela jedna od najstarijih na našem kotinentu, datira još iz davne 1508. Lipicanci se u Ergeli uzgajaju od početka 18. stoljeća, a osim uzgojom i selekcijom konja, Ergela se bavi i dresurom čija je kvaliteta potvrđena mnogobrojnim zapaženim uspjesima na konjičkim natjecanjima. Svoje oduševljenje nismo krili, a zašto i bismo, kad se našim konjima divila i engleska kraljica Elizabeta II. koja ih je i posjetila 1972. Doživljaje iz Ergele prepričavat ćemo dugo,a mnogobrojne fotografije ostat će kao trajno svjedočanstvo ovog neprocjenjivog iskustva.
Još uvijek pod dojmom viđenog u Ergeli, uputili smo se u đakovačku katedralu. Početnu tezu, da je Đakovo srce Slavonije, nadopunit ću i reći da je katedrala srce Đakova. Ona je zaista srce u srcu! Po svojem značenju, po svojem geografskom položaju, simbolički i stvarno. Đakovo i katedrala su srasli, štoviše, postali su sinonimi. Ona je gradu duhovni temelj, jamac njegovih korijena i povijesnog kontinuiteta, a grad je njezino plodno tlo, sigurno okruženje, ponosan štovatelj i vjeran čuvar.U srcu Đakova smo i mi ostavili svoje molitve, strahove i nade te se uputili u Kopački rit.
Iako praćeni hladnim i oblačnim vremenom, proveli smo ugodno vrijeme razgledavajući prirodne ljepote Kopačkg rita. Kako bismo što bolje upoznali floru i faunu, domaćini su nam pripremili prezentaciju koju smo odgledali u vili u kojoj se nalaze primjerci prepariranih životinja, a u kojoj se nalazi i suvenirnica iz koje smo ponijeli uspomene na ovo putovanje. Svakako treba istaknuti i tri građevine koje datiraju još iz vremena Austro-Ugarske:: ladanjska kućica, dvorac i kapela Papinskog blagoslova. Od ovih je građevina kapela jedina u cjelosti obnovljena. U prošlosti je bila posvećena svetom Hubertu – zaštitniku lovaca, a preimenovana je u čast blaženog Ivana Pavla II.
Nakon Kopačkog rita put nas je odveo u Osijek kojeg s pravom možemo nazvati gradom mladosti, gradom studenata jer u njemu studira čak 18.000 budućih akademskih građana. Nazivi kafića,i trgovina su nas asocirali na Žepče,a susreli smo i mnoge mlade Žepčake s kojima smo “ispili čašicu razgovora.“ Vodić nam je ukratko predočio povijest ovoga grada, a o samom gradu, ali i o Slavoniji posvjedočio nam je, iznimno bogat, Muzej Slavonije.
Muzej je osnovan 1877. kao Muzej slobodnog kraljevskog grada Osijeka. Raznovrsnost i bogatsvo građe, kontinuirano prikupljane gotovo 130 godina, ovaj je muzej dovelo do statusa najvećeg muzeja općeg tipa u Hrvatskoj. U stotinjak zbirki, koje se nalaze u devet odjela, smješteno je oko 400.000 registriranih predmeta. Jednako smo se divili predmetima iz svih odjela. Neke, iz ne tako davne povijesti, smo vidjeli u domovima naših djedova i baka, a s nekim, kao što su komadi kineskog i japanskog namještaja, smo se prvi put susreli.
No, to još uvijek nije bilo sve.
Opće je poznato da ljudi nakon posjetima bogatog dana, ali ipak i malo umorni, vole pogledati dobar filim.
Tako je i s nama. Poslijednja postaja na našem putovanju je bilo kino. Ovisno o željama pogledali smo film, nakon kojega smo se uputili u, kako to pisci kažu, zemljicu Bosnu.
Unatoč umoru, i na povratku u Žepče smo pjevali, baš kao i kad smo dolazili u Slavoniju.
Prepričavali smo (ne) zgode tog dana, kroz prozore promatrali kako priroda uplovljava u san dok mi živahno prkosimo umoru i noći, te potvrdili da je radost tamo gdje je mladost.
Anita Pavlović