Deseci tisuća vjernika iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Europe, ali i iz raznih krajeva svijeta okupile su 14. i 15 kolovoza u župi Komušina, najstarijem i najposjećenijem Gospinom svetištu Vrhbosanske nadbiskupije nadomak Teslića oko čudotvorne slike Gospe Kondžilske.
Narodna predaja govori kako je sliku Gospe Kondžilske u trnju svoje njive našao Turčin iz blizine Tešnja. Kako je osjetio da se radi o svetinji, sklonio ju je u svoj hambar – žitnicu koja se nikad nije ispraznila. No, vijest o slici nije se dala kriti pa za nju ubrzo doznaju i kršćani, i drugi Turci.
Turci su zamjerali Turčinu što u svom hambaru čuva kršćansku svetinju, a katolici iz obližnjih sela željeli su otkupiti sliku. Predaja kaže da su sliku za ”sto volova, sto ovnova, sto oka kravinjskog masla” otkupili katolici iz komušanskog kraja. Predaja nadalje govori da su zastali na Kondžilu kako bi se odmorili, pa su sliku spustili na mjesto gdje se danas nalazi kapelica. Kad su htjeli poći dalje, dogodilo se čudo. Ni šest, ni deset momaka nije uspjelo ponovno podići sliku. Kleknuli su pred sliku te se svečano zavjetovali kako će svake godine na Veliku Gospu tu istu sliku u svečanom ophodu na Kondžilo iz Komušine dopratiti. Nakon što su to učinili, mogli su podići nosiljku sa slikom i prenijeti ju u Komušinu.
Čudotvorna slika Gospe od Kondžila u pisanim se tragovima prvi puta spominje 1779. godine u izvještaju fra Filipa Čovića, tajnika biskupa fra Marka Dobretića, načinjenom povodom biskupovog posjeta Komušini u rujnu 1779. godine. Tada je biskup ustvrdio kako se u Komušini čuva i pobožno štuje vrlo stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene.
Sve nazočne je na početku misnog slavlja pozdravi je komušanski župnik i čuvar svetišta don Anto Ćosić.
U propovijedi na misi uočnici vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić je govorio o ozračju bolesti, ozračju raka koje nagriza naše društvo i uništava čovjeka današnjice. Pri tome se posebno osvrnuo na pad morala, napade na živote nerođene djece, napad na obitelj i konzumerizam. „Taj rak nagriza i urušava smisao, perspektivu života“, kazao je kardinal.
Što je lijek za to? „Lijek dolazi iz obnove ljudskog srca, ljudske savjesti, ljudske duše i žive vjere.“
Kardinal se osvrnuo se na Daytonski sporazum i bez ustezanja još jedanput ponovio: „Istina o ratu se ne govori. Bez istine nema stabilnog mira. Jer ovaj Daytonski mir je luđačka košulja. Ne smiješ ga dirnuti, a sada i oni sami koji su ga stvorili vide da je to glupo. Nisi smio progovoriti o tome. Šalju prosvjedno pismo Svetoj Stolici – onaj tamo kardinal iz Sarajeva smeta izgradnji Daytonskog mira. Kako ću biti za to kad je to nepravda?! Na nepravdi se ne može praviti budućnost ove zemlje.“
Slikovito je progovorio i o vrijednosti obiteljskog doma i rodnog kraja: „Neki dan putujem i čitam – prodajem kuću. Slušam biskupa mostarskog kako propovijeda ‘prodajem ćaću’. ‘Nije biskupe ćaću nego kuću. Što ti je to nego baština ćaćina. Prodaješ tu kuću, prodaješ ćaću koji ti je ostavio to u baštinu’“.
Vrhbosanski nadbiskup je na kraju homilije posebno istaknuo: „Želim da Gospa, koju ovdje molimo i slavimo, sve nas ojača u vjeri. Bude li snažne vjere i brda ćemo premještati. Zato neka nam Gospa izmoli utjehu vjere, spremnost vjere, radost vjere da svjedočimo za buduća pokoljenja.“
Kardinal Puljić je podsjetio i na skoro održavanje Sinode Vrhbosanske nadbiskupije, a sve je, osobito raseljene, pozvao da glasuju na predstojećim lokalnim izborima u BiH.
Misnom slavlju su nazočili hrvatski predstavnici vlasti iz Federacije i RS-a, gradonačelnik Teslića, dužnosnici iz RH među kojim i predsjednik HSLS-a Darinko Kosor.
Na samu Veliku Gospu je slika Gospe Kondžilske u svečanoj procesiji odnesena na brdo Kondžilo, oko 4 km udaljeno od Komušine, gdje je, tradicionalno, misno slavlje predvodio pomoćni vrhbosanski biskup dr. Pero Sudar.
Župe komušanskog kraja u gornjem toku rijeke Usore u proteklom ratu su od strane srpskih snaga sravnjene sa zemljom, a hrvatsko pučanstvo protjerano pred samu Veliku Gospu 1992. godine. Danas se taj kraj obnavlja, iako je stalnih povratnika tek nekoliko stotina. No za Veliku Gospu gotovo svi Komušanci okupljaju se iz raznih dijelova svijeta na svojoj rodnoj grudi. Zanimljivo je da u ovo svetište dolazi, sa svojim prošnjama, i nemali broj pravoslavaca i muslimana.
Brane Vrbić/Radiopostaja Žepče