Zagreb – Danas se navršava devet godina od smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. U povodu te obljetnice koja, kao i druge vezane uz Tuđmana, pokazuje koliko je on bio sudbonosan za Hrvatsku, obitelj Tuđman je Večernjem listu iz svoje privatne arhive ekskluzivno ustupila dva vrlo zanimljiva dokumenta.
Strahovlada komunista
Prvi je dokument Tuđmanovo pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu (starijem) 24.siječnja 1991., a drugi mišljenje jugoslavenskoga Saveznog javnog tužilaštva o tom Tuđmanovu pismu što ga je ono Predsjedništvu SFRJ poslalo 13.veljača 1991. U dopisu se Tuđmanovo pismo tumači kao teško kazneno djelo i praktički se predlaže uhićenje hrvatskoga predsjednika, koji zbog toga neće ni otići na iduću sjednicu najvišega organa tada još postojeće države.
Pismo Bushu je važno ne samo zato što američkog predsjednika upoznaje s dramatičnim stanjem u Jugoslaviji nego i zato što u njemu Tuđman Hrvatsku, i još neke republike, pozicionira posve nasuprot Miloševićevoj komunističkoj opciji. U početku pisma Tuđman izražava razumijevanje za Bushovu zabrinutost oko krize u Zaljevu, ali mu se ipak obraća zbog stanja u Jugoslaviji. “Krajnji je čas”, piše Tuđman, “da Jugoslavenska armija zaustavi svoj već poznati scenario ‘prijetnji, povlačenja, prijetnji’, pokretima tenkova, aviona i vojnih jedinica. Skrećemo pozornost na premještanje hrvatskih vojnika–rezervista izvan Hrvatske.” Sve to smeta da se usmjerimo na vitalne probleme” te da se učvrste demokracija i tržišno gospodarstvo. “Slovenija, Hrvatska, BiH te Makedonija izabrale su demokratske vlade.
Izbor marksističkog komunista Slobodana Miloševića ne može se uspoređivati s izabranim demokratskim vladama na sjeveru”, naglašava Tuđman. Zatim slijedi apel: “Katastrofu u Jugoslaviji može spriječiti izričita poruka Sjedinjenih Američkih Država da one podržavaju većinu, misleći na novouspostavljene demokratske republike, pozivajući na mirno rješenje radi osiguranja buduće stabilnosti i na poštivanje unutarnjih granica i na suradnju među spomenutim nacionalnim državama.”
Slijedi rečenica koju će naglasiti i Savezno tužilaštvo: “Jugoslavija nije Sovjetski Savez; Srbija nije Rusija; a Jugoslavenska armija nije Sovjetska armija.” Tuđman pismo završava tvrdnjom kako bi bila neoprostiva pogreška kad bi se ponovno nametnula “komunistička strahovlada nad većinom u Jugoslaviji koja je na izborima uspostavila demokratsku vlast.” To ne bi bilo u interesu ni SAD–a ni jugoslavenskih naroda, te je to “moguće izbjeći odlučnim stajalištem” Amerike. Na kraju pisma Tuđman kaže: “Ako se sa zastrašivanjem odmah ne prekine, to će imati dugotrajne i pogubne posljedice. Stoga očekujemo potporu Sjedinjenih Američkih Država.”
Nakon pisma Predsjedništvo SFRJ od Saveznog tužilaštva traži mišljenje i dobiva ga na pet tipkanih stranica na kojim se u detalje analizira Tuđmanovo pismo. U tom dopisu, koji potpisuje Ljubomir Prljeta, na početku se citiraju Tuđmanove riječi o Jugoslavenskoj armiji te se kaže: “Smisao ovakvog sadržaja pisma dr. Franje Tuđmana, predsednika Republike Hrvatske predsedniku SAD, nesumnjivo predstavlja zahtev da se SAD umešaju u vršenje određenih poslova nadležnih organa SFRJ.”
A nakon citiranja središnjeg dijela pisma ustvrđuje se: “Krivični zakon SFRJ u članu 117. određuje elemente krivičnog dela ugrožavanja nezavisnosti tako da ovo krivično delo čini građanin SFRJ koji pokuša da dovede SFRJ u položaj potčinjenosti ili zavisnosti prema nekoj drugoj državi.” Tuđmanov zahtjev da SAD pošalje “izričitu poruku” i “odlučno stajalište”, i to “odmah” da bi se spriječile “dugotrajne i pogubne posljedice” kvalificira se kao poziv na američku intervenciju.
I to na intervenciju koja bi uslijedila zbog “prikazivanja netačnih okolnosti”, a radi iste svrhe i uspjeha intervencije u pismu se “minimizira snaga Jugoslavije, Srbije i JNA, naglašavanjem da nisu u pitanju Sovjetski Savez, Rusija i Sovjetska armija”. Na kraju se ponavlja da je riječ o Tuđmanovoj kaznenoj odgovornosti, što se pojačava i dodatkom o “celokupnoj aktivnosti Franje Tuđmana”.
Tragičan nastavak
Oba dokumenta dojmljivo nas podsjećaju na vrijeme u kojem se pripremala agresija na Hrvatsku te na Tuđmanovo nastojanje da se sporovi riješe na miran način. U pismu Bushu Tuđman se zauzima za vrijednosti koje je zapadni svijet odavno prihvatio a koje su počele stasavati i u bivšoj Jugoslaviji – demokraciju, državne posebnosti jugoslavenskih republika i tržišno gospodarstvo. Na žalost, jugoslavenska priča je imala najtragičniji nastavak, što je Tuđman želio izbjeći.