Zagreb – Došla je i konačna potvrda, Domagoj Duvnjak je kalibar za najboljeg igrača SP-a, nitko mu u Španjolskoj nije “ni do pupka”. “Dule” je pravi nasljednik Ivana Balića, on je vođa momčadi i “hajdučko srce”.
Potvrdio je zašto je kao najskuplji igrač u povijesti dres Zagreba zamijenio bogatim Hamburgom . Pokazao je da ne vrijedi milijun eura koliko su ga Nijemci platili, dokazao je da vrijedi puno više i da će tek sada bogati šeici poludjeti. Sada će još više željeti dovesti ga u redove Paris Saint Germainea gdje će ga dočekati Kopljar i Vori. Nitko drugi nema novca kojeg je vrijedan. Vrijedan je zlata, nijednog drugog manje vrijednog metala.
Ono što je u srijedu navečer demonstrirao u utakmici s Francuskom, vjerojatno je jedna od boljih predstava koju je jedan igrač odigrao u povijesti. Nastavi li u istom “tonu”, zaslužit će titulu MVP-a prvenstva, teško će mu nakon toga netko oteti naslov igrača godine.
Zaslužio je pljesak objektivnih gledatelja u dvorani Palau Principe Felipe. Nismo vjerovali, no pljeskali su i tužni Francuzi. Kapa do poda, majstore. Magnus Wislander, Talant Dujšebajev, Jackson Richardson i Ivano Balić, svaki od njih ponaosob i svi oni zajedno, kao i mnogi drugi velikani, malo su takvih maestralnih utakmica odigrali u bogatim karijerama. Ne odigra li više niti jednu takvu partiju, Duvnjak će ostati zapamćen u rukometnoj povijesti. Mnogi će reći, sam je slomio moćnu francusku mašinu koja je “sto godina” maltretirala sve oko sebe, no on je zasluge pripisao suigračima. Pobijedio je kolektiv, a ne jedan igrač:
– Moje zasluge nisu ništa veće nego one mojih suigrača. Ne bih pričao o pojedinačnim potezima i onome što je svaki od nas napravio. Alilović je bio odličan, bili su odlični svi koji su bili na terenu, rukomet je kolektivni sport…
Nakon utakmice bilo je vidljiv umor na Duletovom licu, no sreća je bila puno vidljivija:
– Preumoran sam, sigurno su svi dečki na rubu. No, ostalo je u nama još dosta “goriva”, jer još dosta posla treba obaviti. Pred nama je Danska, vrlo neugodan suparnik. Ne smijemo stati…
Palau Sant Jordi sljedeća je postaja na putu kojeg Duvnjak i njegovi kolege moraju proći:
– I Danci su velika momčad, jadnako opasna i jednako željna pobjede. Možda su sada i bolji nego Francuska. To znači da ne smijemo previše slaviti…
A Duvnjak zaista ima pravo slaviti. Nakon svih dosadašnjih uspjeha i potvrda, trebao bi nam dostaviti onu konačnu. Bio je već u Zagrebu 2009. na SP-u pravi, jedan od boljih, no bio je tada tek “wunderkind” koji obećava. Sad je odrastao čovjek, vođa na terenu i izvan njega.
U Zaragozi je zabio devet golova, dirigirao, razigravao suigrače, letio po terenu. U jednom je trenutku dodatno pokazao što znači biti glavni. Naši su vodili s dva razlike, bilo je 7-4 za naše na kraju prve četvrtine utakmice. Euforija je počela preuzimati dečke na terenu i na klupi.
– Smirite se, smirite se, moramo biti pametni – vrištao je idući od jednog do drugog suigrača. Isto je napravio unoseći se u lice Goluži i klupi. Vokabular kakav bi se u normalnim situacijama protumačio kao neprimjeren, no jedini je to rječnik primjeren u takvom transu. Da, istina je, neke od riječi koje je izrekao i nisu za kamere ni uši djece koja su možda gledala utakmicu.
Sjeća li se sada još netko da je Duvnjak zabio nula golova u zadnja dva polufinala, u Srbiji i Londonu? Mnogi su ga počeli omalovažavati, pitati se je li on pravi materijal za vođu. Sada je demantirao sve koji su sumnjali u njega. Bila je to igra za povijest…
RPŽ/VL