Split – Olimpijske igre su pred vratima, a naša dugogodišnja najbolja sportašica Blanka Vlašić, nažalost, zbog niza problema sa zglobom odrazne lijeve noge ostaje kući. Nije to bila njena odluka, jednostavno nužnost.
– Ma je. Nije to bila stvar izbora. A tako su neki naslovi, čak i u engleskim novinama glasili. A to nema veze s vezom. Već prije se slutio takav rasplet, trebalo je samo staviti točku na i izjavom u javnosti.
Je li vam ‘legla’ ta objava?
– Još nisu Igre ni počele, a meni su već završene kao da su davno prošle. Nema se smisla žaliti.
Vjerojatno nećete uopće skakati ove sezone?
– Recimo da je to realno. Neću hrliti… Propustila sam sve najvažnije ove sezone, Hanžek više- manje, ne igra veliku ulogu u svemu. Imam ja svoj cilj. Da žurim i hvatam neka natjecanja u bližoj budućnosti nema smisla. Žurba ne donosi dobro, dat ću sebi vremena da se zaliječim kako treba. Da me više nikad uopće ne boli. Da mi ta Ahilova tetiva, zglob i noga budu jači nego ikad. Skok u vis nije prirodan, trčiš nakrivo, cijeli si nakrivo, noga užasno pati, ispod letvice malo postaviš krivo zglob, da ne govorim o vremenskim uvjetima. Sve to troši zglob.
Ovo vam je prva takva ozljeda!
– Nikad nisam imala ozljedu koja je produkt krivog treninga. Godinama sam super odolijevala tim stvarima. Ahilova je često problem kod skakača, na najbolniji sam način shvatila zašto je zovu Ahilovom tetivom.
Kakvi su vam sada dani nakon što cijeli svijet zna da Blanke neće biti u Londonu?
– Pun sam mirnija. Ljudi su me na ulici stalno pitali idem li? Ne mogu stati sa svima i objasniti o čemu se radi. Jer mogla sam o tome napisati knjigu, memoare. Ljudi su navikli da sam bila neodlučna, a opet išla na neka natjecanja. No, prije Daegua (SP prošle godine, nap. a.) sam skočila dva metra na treningu i vidjela da mogu nešto napraviti. Prije Barcelone (EP 2010., nap. a.) sam skočila 202 kad smo skakali na Poljudu. Tada sam imala arsenal, sad ga nemam. Shvaćaš. Napravila sam jedno skakanje iz kratkog zaleta. Potom ta infekcija… Kad se sjetim svih nesretnih okolnosti uhvati me malodušnost. Ali treba se skulirati i prihvatiti da nekad stvari ne idu kako želiš.
A kakve su to stvari sada?
– Ovo je izazov kojeg je Bog postavio. Ja želim uživati u onome što najviše volim. Nije da samo odtreniram, tu je cijeli niz stvari koje mi pašu. Karijere su pune uspona i padova. Ovo je moj trenutak koji je dobro izdrilao psihu, nadam se da ću izaći jača. Puno lakše sada prihvaćam neke stvari koje ne mogu promijeniti. Sada osjećam da mi u životu ništa ne treba nego da budem zdrava. Ogoliš svoju životnu filozofiju na jednu stvar koja ti treba.
Izjavili ste da želite skakati još deset godina?
– To je moja mašta. Imam pravo.
Mnogi sumnjaju, ove godine slavite 29. rođendan?
– Ja to razumijem da gledaju na račun drugih. Ali i među njima ima primjera, Tia Hellebaut je s 33 doživjela vrhunac karijere. Ljudi sude prema općim parametrima, ja se ne mogu pomiriti s tim. Ostali dijelovi mog tijela su očuvani, oni rade račun bez krčmara s tim izjavama. Znam da je jedini pravi odgovor pokazati im da su u krivu. Nisam dosegla vrhunce na treningu u mnogo čemu. Toliko stvari još mogu puno napredovati. Gdje sam u prosječnim rezultatima. Ne vidim razlog, ako budem zdrava… da ne skačem još dugo.
Jeste li očekivali ovoliko dugu pauzu?
– Znala sam da ću propustiti zimu, bila sam sigurna da ću uhvatiti početak ljeta. Rekli su mi da ću dva mjeseca nakon operacije moći trenirati, ali jedno je trčati, drugo raditi moj puni trening. Mislila sam nakon operacije da je kraj brigama. No, komplikacije su se počele redati.
Infekcija?
– Infekcija je napravila nered. Na neoporavljenom tkivu je dupli nered. Sretna sam da bakterija nije ušla u kost, da jest, bila bi upitna i iduća sezona. Stalno sam hodala po rubu, dignem se, ne mogu hodati… Jedan dan, nakon dva-tri treninga, mislim da je dobro. Ali, počne te boljeti zglob, otac me vrati kući s treninga da se oporavim. I tako stalno, korak naprijed, korak natrag.
Što ste radili na treningu?
– Tata je smislio par vježbi, poput simuliranja mišićnog napora dok trčim, a da stvarno ne trčim.
Za oporavak u cilju nastupa na OI-a ipak je na koncu, uz sve probleme, bilo premalo vremena!
– Toliko sam poziva uputila na sve strane. U Goeteborgu su bili konkretni, rekli su da će me boljeti, ali nisam znala je li to ta zdrava bol. Nisam to imala s čim usporediti.
Što sada možete na treningu?
– Ne mogu još napraviti skok, intenzivnije trčim, malo zaboli, ali u periodu odmora se brzo oporavljam. Stalno je u ledu, radim sa Zoranom Tociglem, puno mi je pomogao, kao i moj fizioterapeut Ivan Porobija koji srcem i dušom želi da uspijem.
Je li bakterija konačno prošlost?
– Pitanje je bilo je li se negdje sakrila. Ali preživjela sam udare koji bi je mogli aktivirati. Svako dva-tri dana kontroliram sedimentaciju, sve je valjda konačno u redu. Sad idem u zdravi dio oporavka.
Je li vam ovo najteže razdoblje u karijeri, teže od onoga kada ste pauzirali zbog operacije štitnjače?
– Je, jer je najduže težak. Štitnjaču nisam nešto doživjela. Nije bilo komplikacija, no tu sam se godinu mučila. Od jedne operacije štitnjače koja je bila u ožujku 2005. cijelo ljeto se nisam mogla vratiti. Falilo mi je forme, natjecanja, puno skakanja na treningu i nekoliko natjecanja, da uđem u formu. Dakle, štitnjača mi ništa nije napravila, samo sam dobila malo kilograma, pa je povratak bio težak. A ovo je puno gore.
Na internetskim forumima mnogi su do konačne objave komentirali kako stvarate alibi iznošenjem zdravstvenih problema?
– Ti ljudi mene ne poznaju. Ne znam odakle im potreba me komentirati. Svi koji me doista poznaju znaju koliko bih dala sve da sam mogla nastupiti na Olimpijskim igrama. Koliko sam terapija radila, išla na sve strane svijeta. Išla sam i po još jedno mišljenje za koje javnost ne zna i dobila skroz krivu dijagnozu. Prije mjesec dana u mi savjetovali da četiri tjedna moram mirovati. Stoga mi nije jasno da netko promisli da tražim alibi. Ovo je moj život, bez skakanja sam ništa. Ništa me drugo ne ispunjava, igrati se tako s nečijim trudom, nonšalantno stavljati takve komentare o ljudima koje ne znaš… Donositi zaključke dok se danima sjedi ispred kompjutera… Ali to zapravo ne čitam, makar me i svi negativni komentari motiviraju. Ja znam što i koliko želim.
Jeste li kad razmišljali da vam je karijera gotova?
– Jesam. Jutro kad sam se 9. svibnja probudila. Mislila sam Bože dragi, što je ovo. Noga je otekla nespecifično. Morala sam uzeti štake, ne reagira na led. Nešto sa dobro pokvarilo. Govorila sam, kao da pričam s Bogom, samo nemoj da je ovo kraj. Preživljavala sam ta tri dana do dijagnoze u klinici u Goteborgu. Kad su mi čitali magnet, pokrila sam uši rukama, Bojan je bio tu, zvala sam i menadžera, no spustila sam glavu da ne gledam face dok gledaju nalaz. Onda su me uboli i rekli, moći ćeš skakati.
Napravili ste već puno u karijeri, što da je kraj, biste li osjećali ipak da nešto fali?
– Apsolutno. Meni je to još uvijek kao da nisam ništa napravila. Čula sam puno puta od ljudi da sam puno napravila i da mogu mirno otići, ali ja to ne osjećam. Bog mi ne bi do drugu šansu i provukao me kroz sve ovo, poslao bi me drugim smjerom gdje bih bila korisnija, ali očito ima planova za mene.
Koji su vam novi/stari ciljevi? Vjerujete li da ćete opet napasti svjetski rekord?
– Naravno, da vjerujem ne bi… I skokove preko dva metra, te Olimpijske igre. Osvojiti treće svjetsko zlato što nikad nitko nije. Uživam probijati granice gdje nitko nije bio. Svjetski rekord kao ultimativna granica ljudskim sposobnosti me intrigira više nego išta. Meni je uvijek bilo samo trajanje i to je najbolji mogući cilj, kroz kojega će doći ostali ciljevi. Samo traj, samo traj, budi u vrhu. Nikad nisam ovolik sanjala da skačem. Sanjam često, a do ove godine nikad nisam sanjala skakanje. Ove godine skoro svaki večer, donedavno. Sanjala sam da na OI-a ne mogu preskočiti početnu visinu. Koje su to frustracije. Nevjerojatno. A lani sam prije SP-a u Daeguu sanjala da sam skočila 203 i to sam skočila.
Kad ćete se vratiti?
– Jako bih voljela da se vratim ovu zimu i skačem u Splitu. Imamo planove za pripreme u JAR-u. Zima bi trebala biti regularna. Ako Grad želi, s guštom ću to skakati. Bio bi to nešto. Kad mislim o povratku, tresem se od uzbuđenja. Stvari idu nabolje, trčim. Na pravom sam putu, voljela bih da je sutra, no kad će biti točno, teško je kazati.
Hoćete li gledati OI-e?
– Bilo mi je teško čuti išta tome dok nisam znala što ću. Sad mi je lakše, nisam tamo i gotovo. Nikad nisam ni imala to mjesto, pa ne mogu reći da sam ostala bez njega. Žao mi je što nisam tamo, ali želim svojim kolegama sve najbolje. Dobri rezultati su i u mom interesu da drže skok u vis na razini.
Poruka našim sportašima?
– Želim im da ovo bude našima najbolja olimpijska godina. Trenutno, mislim da neću biti stara ni za osam godina.
RPŽ/SD