Čazma – Podno Moslavačke gore razlijegla se vriska oduševljenja iz stotine malih grla. To vrište dječica čije su školske torbe skoro veće od njih, a njihovo oduševljenje sve je veće što više prekidača nasumično pritišće Zlatko Salaj, umirovljenik iz Grabovnice, sela nadomak Čazme, koje je cijeloj zemlji postalo poznato upravo po njegovoj »Božićnoj priči«.
Što više prekidača uključuje, to se pali sve više i više lampica. Nakon uključivanja posljednjeg točno ih je milijun i dvjesto tisuća. Ni nama, koji smo s ovim poslom oguglali na sve i svašta, nije svejedno, a tek kako li je onoj djeci koja se ne prestaju frenetično veseliti.
»Zar ovo ne vrijedi truda?«, pita nas domaćin sa smiješkom od uha do uha. I prije nego li stižemo izustiti ijednu riječ, sam nam daje odgovor. »Vrijedi. I svaki dan, svaki put kada dođu djeca čija je sreća nešto najiskrenije na svijetu, meni je srce puno, da ne može biti punije«, dobacuje nam Zlatko i odmah nas poziva da pogledamo gdje je ove godine složio jaslice. Njegova božićna priča traje već desetu godinu i za njega je ostvarenje svega što je sanjao radeći desetljećima po arapskom svijetu. Odgovor zašto je to njegov san, kako je uopće došao na ovu ideju i što mu zapravo predstavlja milijun i dvjesto tisuća lampica, nije nimalo jednostavan.
Zlatko Salaj ispričao je dosad neispričanu božićnu priču
Za to se Salaj morao vratiti u doba prije Drugog svjetskog rata, kada je njegova obitelj, vlasnik nekoliko vodenih mlinova, bila iznimno imućna. No, u ratu je njihov posjed bio miniran i uništen tako da je otac nakon oslobođenja uspio tek staviti jedan mlin u pogon. »Tek toliko da imamo kruha«, dometnut će domaćin. U teškom preživljavanju roditelji mu se razvode i majka ga napušta dok je bio četverogodišnji dječak. To je ostavilo neizbrisiv trag na njemu i zapravo je glavni uzrok ovoga što danas radi, po čemu ga poznaje cijela Hrvatska. »Žalosna je kuća u kojoj nema ženske ruke«, sjetno nam govori. Želio si je priuštiti povratak u sretno djetinjstvo, kada se borove nije kitilo lampicama, već tek pokojim bombončićem i jabukom.
Ne bi to bio u mogućnosti da nije dobio školsku stipendiju i postao vrstan stručnjak u području telefonije, što ga je na koncu i odvelo u arapski svijet. Bez te stipendije, kaže, nikad ne bi napustio svoje selo i ne bi imao novca da se do današnjeg dana »počasti« s lampicama vrijednim čak dva milijuna kuna.
Sat vremena ranije Salaja smo zatekli kako s novim setom lampica kiti i posljednji komad svog seoskog imanja, do kojeg su nas od Čazme doveli putokazi, ne tek bijele table s natpisom, nego, kako i priliči, putokazi ukrašeni lampicama. Objašnjava nam da je službeno otvaranje ovogodišnje »Božićne priče« danas, a žao mu je što lampice svečano neće popaliti predsjednik Ivo Josipović. »Prošle godine svjetla je upalila premijerka Kosor, a ove godine je trebao doći Josipović. Ipak, nešto se zakompliciralo, ali obećao je da će uhvatiti vremena i navratiti ovih dana«, kaže nam domaćin sliježući ramenima.
U to stiže i autobus turista iz Makarske. Navratili su, kaže, iako znaju da »Božićna priča« još službeno ne funkcionira. Naš domaćin okolo ih vodi kao pravi turistički vodič, zbog čega ga gosti nagrađuju glasnim pljeskom, a nemali je broj onih koji su osjetili potrebu da mu stisnu ruku. U nevjerici ga gledaju dok im čas recitira poeziju, a drugi tren objašnjava kako je za postavljanje lampica potrebno puna dva mjeseca, a za skidanje i popravak još dodatna četiri. I usprkos tome uvijek ima nove planove.
Za sljedeću godinu naumio je napraviti veliko jezero i tako će, pojašnjava, i biti, nema druge. Dok nam analizira kako stoje stvari sa strujom, pitamo ga s kolikim ga računom počasti HEP u ovim zimskim mjesecima. Inače je, kaže, bilo oko 70.000 kuna, zbog čega je bio prisiljen tisućama znatiželjnika naplaćivati ulaz. No, djeci koja se ovom najviše raduju i umirovljenicima koji u ovoj zemlji jedva spajaju kraj s krajem, tvrdi, ulaz nikad neće naplaćivati. »Ove godine bi ipak stvari s računom za struju mogle biti malo drukčije. Sad sam postavio samo led lampice, a one troše pet puta manje struje nego one obične, tako da se nadam da će račun biti nešto manji. Teško mi je procijeniti«, komentira Zlatko, dok mu se pridružuje supruga Nada. Pitamo kako je ona prihvatila ovaj njegov hobi koji se pretvorio u nešto puno više od toga. U glas ovaj par, koji je odavno prevalio šezdesetu, odgovara – »s radošću«.
I izvan »sezone« koriste svaku priliku da sređuju okućnicu. Iznimno se ponose što su u dva navrata dobili nagradu za najuređeniju okućnicu u kontinentalnoj Hrvatskoj, dok su prije dvije godine pokupili i nagradu Anton Štifanić, priznaje Hrvatske turističke zajednice. U središtu imanja nalaze se dvije drvene kuće, a iza njih i stari mlin. U jednoj od kuća supružnici žive, a »precrtali« su ih kaže od ličkih brvnara. Golemi mlin kane preurediti i iznajmljivati onima koji se žele maknuti od gradske vreve i uživati u miru. Imaju i restoran, ali putnik namjernik u njemu neće naći apsolutno ništa. »Sve se mora najaviti dan prije. Mi imamo samo naše domaće stvari i treba nam vremena da se pripremimo«, objašnjavaju, a netko sa strane dobacuje – »ali zato je to onda prava gozba«.
Iako smo i sami putujući prema Salajima gajili predrasudu kako se ovdje radi o tipičnoj zapadnjačkoj priči, precrtanoj iz holivudskih blockbustera, prevarili smo se. To ipak nije ta priča. Interesiramo se i imaju li neku statistiku, znaju li koliko ljudi svake zime dođe obići njihovu »Božićnu priču«. Odgovaraju s brojkom o kojoj predsjednici Hajduka i Dinama mogu samo sanjati. Naime, prošle godine obišlo ih je nevjerojatnih 60.000 posjetitelja, a ove godine, predviđaju, bit će ih još više. Mi im želimo da ta brojka prijeđe i sto tisuća, jer uistinu vrijedi. Još samo da padne snijeg.
RPŽ/V