Zagreb – U uredničkom komentaru najnovijeg broja Glasa Koncila, kojeg potpisuje urednik mons. Ivan Miklenić, govori se o oslobađajućoj presudi za generale Gotovinu i Markača. Komentar prenosimo u cijelosti.
Odluka Međunarodnog kaznenog suda o oslobađanju hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, kao i ono što sve ona implicira, iznimno je važna ne samo za njih osobno, branitelje i Hrvatsku, ni samo za međunarodne odnose, nego i za mnoga područja društvenog i javnog života u budućnosti.
Nakon neviđenih prisila kojima je Hrvatska bila izložena sve od podizanja optužnice, nakon iznimno bahatog, politiziranog i zlonamjernog djelovanja pojedinaca u tužiteljstvu haškoga tribunala, nakon nečuvenih veleizdajničkih čina koji su se dogodili u samoj Hrvatskoj te nakon zastrašujuće prvostupanjske presude haškoga suda, usprkos osobnoj nevinosti optuženih generala, mjerodavna i konačna oslobađajuća presuda – ljudski, razumski i iskustveno gledajući – golemo je iznenađenje. Bez sumnje za takav ishod zaslužni su mnogi dobronamjerni ljudi, no, vjernički gledano, oni su bili samo sredstvo da se ostvari Božja volja, da se očituje, sada i ovdje pred licem cijeloga hrvatskog naroda i cijeloga svijeta, da je Bog jedini gospodar povijesti.
Naime, u hrvatskom narodu, osim mnogih na različite načine slabih ljudi, postoji zdrava vjernička jezgra koja nije posustajala u molitvama, u predavanju sudbine i optuženih generala i cijeloga hrvatskog naroda u Božje ruke, koja nije ni časa gubila pouzdanje u Božju svemoć. Za vjernike oslobađajuća presuda plod je molitve, posta i žrtve i očit je dar Božje dobrote, te se može mjeriti s uspješnom molitvom austrijskih katolika koja je spriječila okupaciju Crvene armije dijela austrijskog teritorija 1945. godine. Nikada u dugoj, gotovo tisućljetnoj povijesti zagrebačke katedrale nije se dogodilo da bi vjernici, i to pretežno muškarci (!) spontano u samo 24 sata tri puta popunili katedralu i trg ispred nje; najprije u tjeskobnoj molitvi za Božju pomoć, a onda u dva navrata u iskrenoj zahvalnoj molitvi Bogu koji je uslišio molitve. Vjera u Boga, koju u srcu nose mnogi hrvatski vjernici, jedinstvena je snaga hrvatskoga naroda, snaga koju nitko i ništa ne može ukrotiti te se potvrđuje ona Pavlova riječ iz Poslanice Rimljanima: »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?«
Radost do ushićenja po čitavoj Hrvatskoj zbog oslobađanja Hrvatske i generala znak je da politika koja je odbacivala predsjednika Tuđmana, hrvatske generale i branitelje, kao i snažnu samostalnu državu, ne može nikada više biti državna politika i da moraju iz vlasti otići političari koji ne bi bili spremni prilagoditi se bitno novim prilikama.
Oslobađajuća presuda doista je »konačna presuda Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana« kako je to na sam dan objavljivanja odluke objavio u naslovu Jutarnji list siguran u osuđujuću presudu, otkrivajući se još jednom eksponentom otvorene antihrvatske politike koju je haški sud sada svojom odlukom raskrinkao. Za sadašnjost i budućnost Hrvatske iznimno je važno što je baš ta politika koja je taocima držala i hrvatsku državu i hrvatski narod i hrvatske branitelje, ali i istinu, pravdu i demokraciju, doživjela poraz na mjerodavnoj međunarodnoj pravnoj i političkoj sceni.
Ta je politika sve dosada paralizirala gotovo sve političke stranke i hrvatsko gospodarstvo – namjerno ga pretvarajući u uvozničko umjesto u proizvodno; okupirala je i okovala većinski dio medija, kulture i drugih segmenata društvenog života u Hrvatskoj; jednom riječju namjerno je razarala sve što je hrvatsko. Budući da haška oslobađajuća presuda znači definitivno i neopozivo međunarodno pravno i političko priznanje samostalne države Hrvatske, kao i potvrdu da je Hrvatska u »Oluji« legalno i legitimno oslobađala svoj okupirani teritorij – kako bi postupila svaka samostalna država – hrvatska državna politika mora se očistiti od svih antihrvatskih, antidržavotvornih i petokolonaških primjesa. Radost do ushićenja po čitavoj Hrvatskoj, a koja se može mjeriti s ushićenjem s kojim je dočekan završetak »Oluje«, znak je da politika koja je odbacivala predsjednika Tuđmana, hrvatske generale i branitelje, kao i snažnu samostalnu državu, ne može nikada više biti državna politika i da moraju iz vlasti otići političari koji ne bi bili spremni prilagoditi se bitno novim prilikama. Od sadašnjih vlasti sada se očekuje radikalni zaokret za državotvorno ostvarivanje svih legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa ili odstupanje. Međunarodna zajednica uvažava Hrvatsku, pa je krajnji čas da je uvažavaju i političari na vlasti u Hrvatskoj.
Velikosrpska agresija izazvala je brojne žrtve i na strani napadnutih Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, ali i na vlastitoj, srpskoj strani, pa je kucnuo čas da srpska politika konačno preuzme odgovornost za ta nedjela i prestane obmanjivati i optuživati za srpske žrtve koje se nikada ne bi dogodile da nije bilo nasilnog provođenja velikosrpskoga projekta. Haška oslobađajuća presuda ne samo da omogućava nego i nalaže da se pitanje žrtava gleda i vrednuje u objektivnim okolnostima po slijedu kako su događaji tekli, tj. polazeći od uzroka prema posljedicama – što je ujedno i jedini razuman i pravedan pristup.
Politizacija dijela tužiteljstva haškoga suda namjerno je ignorirala slijed uzrok-posljedica – a tu su politizaciju mazohistički prihvatile i brojne političke stranke, državne strukture i većina medija u Hrvatskoj – a sada oslobađajuća presuda odbacuje to zlobno politikantstvo. Stoga je kucnuo čas da se baš svaka pojedina žrtva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, jednako tretira: ako se sudi, treba suditi za svaku žrtvu; ako se abolira, onda treba zločine abolirati po istim kriterijima na obje strane. Na teritoriju Hrvatske pod srpskom okupacijom pobijeni su brojni Hrvati, čitave obitelji, čak i djeca, mnoge su Hrvatice silovane, za to je procesuirano iznimno malo počinitelja, postojali su brojni srpski logori a nitko nije pozvan na odgovornost, a sudilo se i sudi se za neke pobijene Srbe, za Loru, za Kerestinec. Nastupio je čas da se žrtve doista izjednače i da se sudi baš za svaku žrtvu, ili da se po istim kriterijima omogući abolicija, a žrtvama na drugi način iskaže pijetet koji im kao ljudima pripada.
RPŽ/I. Miklenić/GK