Čardak – Na spomen Čardaka u Bosanskoj Posavini mnogima će prva asocijacija biti narodna bajka “Čardak ni na nebu ni na zemlji”, piše u svojoj reportaži zagrebački Večernji list.
Da se spomenuto selo nedaleko od Modriče nekome urezalo u pamćenje zbog obnove ratom razrušenih kuća, povratka raseljenih žitelja, otvaranja radnih mjesta i tome slično, šansa je ravna onoj da se rivijera Panonskog mora reklamira kao top-destinacija za nezaboravni provod 365 dana u godini. Čardak je poput onog iz bajke, prividni dom šačici njegovih mještana koji zbog posla potežu uglavnom do Zagreba. Ugrubo rečeno, Čardak je zabit bez prevelike perspektive, no posljednjih je tjedan dana ipak zaslužio medijski prostor.
Zbog toga može zahvaliti svome predsjedniku mjesne zajednice Zvonku Šenduloviću (58), do jučer totalnom anonimcu. Taj ugodni obiteljski čovjek, kako ga neki opisuju, svojih pet minuta “slave” vjerojatno ne bi nikada dočekao da nije uhićen u Zagrebu pod sumnjom da je organizator dilanja lažnih hrvatskih putovnica kriminalcima svjetskog kalibra. S obzirom na to da se radi o nepoznatom imenu u kriminalnom miljeu, kako bismo saznali nešto više o tome Posavljaku, strojobravaru kojeg prijatelji zovu Šendulja, a upućeniji u njegovo imovinsko stanje i Kerum, jednom od lokalnih čelnika HDZ-a, zaputili smo se u njegovo selo. Čardaka nema ucrtanog na običnoj karti, a na modernu tehnologiju nismo se oslanjali uvjereni da mora biti nekakav putokaz. Nakon dva sata vožnje stigli smo pred Modriču. Putokaza za selo koje trebamo nema. Odabiremo jedan put, ali ubrzo shvaćamo da idemo u krivom smjeru, prema Banja Luci. Vraćamo se nazad, krećemo drugim. Ispada da nas ni taj neće dovesti do traženog sela. Nakon kraćih konzultacija s mještanima, vraćamo se na cestu s koje smo i došli. Da budemo sigurni, pitamo i policajce uz cestu idemo li u dobrom smjeru.
– Koga trebate? – umjesto odgovora slijedi pitanje predstavnika MUP-a Republike Srpske. Da mu je jasno zbog koga smo došli, dalo se naslutiti iz njegova osmijeha čim smo mu rekli da nismo domaći. Objašnjava nam kamo da skrenemo i kuda da vozimo. U Čardaku, nastavlja, ima nešto ljudi, a Šendulovića zna čitav kraj.
– Njegovu ćete kuću lako naći, on je lokalni gazda. Sad ste se taman mimoišli s njegovom ženom – govori nam policajac. Poslušali smo njegove upute i nastavljamo vožnju. Prolazimo kraj crkve, nekoliko naseljenih kuća i šumarka. Nakon toga se nižu ruševine i stižemo pred Čardak. Selo je na pola porušeno. Nema dućana, nema lokalne birtije u kojoj se obično doznaju lokalni tračevi, nema autobusne stanice. Pustoš. U daljini se pred nama diči jedino zvonik crkve Žalosne Gospe. Vozimo se u tom pravcu jer Šenduljina je kuća odmah do crkve.
Da nam nitko nije objasnio koju kuću da tražimo, za ovu, opasanu ogradom od kovanog željeza, znali bismo tko joj je vlasnik. Prava je šaka u oko arhitekturi sela. Njezin gazda očito ima novca. Riječ je o nedavno sagrađenom luksuznom objektu nježne ružičaste boje od dvjestotinjak četvornih metara. Do kuće vodi široka popločena staza, trava je uredno ošišana, u vrtu cvijeće, čempresi, ljuljačke za djecu. S prostrane natkrivene terase puca pogled na obližnja polja. Imanje se prostire po našoj procjeni na dvije tisuće četvornih metara i doista je ugodan kutak za miran život. Da se nalazi bliže nekakvoj civilizaciji, cijena bi mu vjerojatno bila vrtoglava, ali ovako s obzirom na položaj, teško. U dvorištu nema nikoga. Zvonimo na vratima ograde. Nitko se ne pojavljuje, pokušavamo ponovo. Nema nikoga. Nije prošlo nekoliko trenutaka, kad s poprečnog puta stiže muškarac na skuteru. Srednjih je godina i staje točno pred nama.
– Koga tražite? – prilično otresito pita, gasi skuter i silazi s njega. Da će biti problema shvatili smo čim smo izgovorili ime gazde s privremenom adresom u zagrebačkom Remetincu.
– Znate li vi gdje je on? Tko vas je poslao, što hoćete? Odlazite odavde odmah! Ajmo, odmah! – nekontrolirano se dere. Nasrće na Večernjakova urednika fotografije, traži da mu preda fotoaparat. Neće moći, ali opet je bespredmetno išta objašnjavati. Gospodin ponavlja svoju mantru da odlazimo i širi ruke kao da po livadi tjera stado ovaca. Hodamo prema autu, a on nas i dalje prati u stopu. Vrag mi ne da mira pa pitam zašto nas slijedi.
– Hoću biti siguran da ćete otići. Samo idite – odgovara nešto mirnije. Dopratio nas je do auta i odjednom pita odakle smo. Iz Zagreba, iz Večernjaka, kažemo mu ne sluteći da će ga odgovor smekšati. Naslanja se na ogradu župnog dvora i počinje priču.
– Oprostite što sam bio grub, mislio sam da ste novinari odavde. Jučer su tu bili neki s Federalne televizije, svašta su ružnog ispričali o njemu, pokazali sliku krivog čovjeka… Tu mu je ostala sama žena Kata s dvoje male djece, nije joj lako, ne izlazi iz kuće. Ona o tome ne zna ništa, a ni mi ne možemo vjerovati da je to točno. Ne može biti istina – pomalo utučeno govori. Kaže da je Šenduloviću dalji rođak, a fizička sličnost među njima dvojicom je doista velika. Pitam ga kako su saznali da im je rođak uhićen. – S njim su u Zagrebu bili žena, brat i djeca. Malu su vodili na kontrolu u bolnicu, kad je došla policija. Svi su bili tamo i dok je rađena premetačina tako da djeca znaju što im je s ocem. Nismo ga još išli posjetiti u zatvor, ali ići ćemo čim budemo mogli.
Ponavlja kako ne može biti istina da je njegov rođak prodavao lažne dokumente opasnim kriminalcima. Za snimku Šendulovića s potencijalnom “mušterijom” kojoj je navodno trebala lažna hrvatska putovnica, nastalu 2007. godine, koja je osvanula na internetu, odgovara da ju je vidio.
– Točno je da je s njom bio ucjenjivan, ali o tome ne mogu govoriti. Netko mu je sve napakirao, on nije mogao prodavati lažne dokumente. Ako se pokaže da je to radio, neka mu sude, ali ne mogu vjerovati da bi takvo što radio – tvrdi uporno.
Rođak mu se, nastavlja, bavi poljoprivredom. Objašnjava da ima deset hektara kvalitetne zemlje, da je prije nekoliko godina imao nesreću kada su istovarivali pšenicu pa da zbog toga teže hoda, praktički je invalid. Kako to da se bavi poljoprivredom, pitam se u sebi, a oko kuće nema nikakve mehanizacije. Nema ni pomoćnih gospodarskih objekata. Nekim sam čudom pregrizla jezik i nisam postavila pitanje da razgovor ne bi bio naprasno prekinut. Zato pitam ide li tko u crkvu, jer čini se da nema ljudi, a u hram Božji, sudeći po njegovoj veličini, stalo bi ih barem stotinu. Kažem da sam čula kako je Šendulović donirao izdašnu svotu za obnovu crkve.
– Kako da ne, idemo. Nas desetero braće sakupilo je šest tisuća eura za crkvu, ali ljudi ovdje i nema. Sve se to raselilo zbog rata. Najveći je dio ostao u Zagrebu, snašli su se. Ja sam jedno vrijeme radio u Švicarskoj, ali sam se vratio – govori nam na rastanku. Oprašta se i moli da mu ne zamjerimo zbog grubih riječi. Nije važno, odgovaramo, sve je to dio posla. Prešutjeli smo da u opis našeg posla spada i traženje informacija od drugih osoba koje Šenduloviću nisu rod.
– Znam da nije nikada bio zaposlen. Od prve se žene rastao, ova druga je od njega puno mlađa. Imaju malu djecu koja idu u osnovnu školu. U Odžak ih voze svaki dan jer ovdje škole nema. Čuli smo što je s njim bilo. Mi nikad nismo znali čime se bavi. Meni je prije pokušao prodati neka drva kad sam radio ljetnu kuhinju, ali nisam htio. Mislim, odakle tebi drva kad znam da nemaš nikakve šume – razvezao je jezik stariji gospodin čim smo ga upitali za susjeda. Pitam ga odakle njegovu susjedu novac.
– Bit će da mu je firma s putovnicama išla dobro. I ja se spremam u Zagreb djeci jer je trebam izvaditi. Neću kod njega jer vidim da su cijene u policiji niže – u šali dodaje naš sugovornik. Tvrdi da je Šendulović kupovao nekakve nekretnine i u Beču. O čemu je točno riječ kaže da ne zna.
– Zbog posla je često bio u Zagrebu, ali što bi tamo radio nikomu nije govorio. Iznenadio nas je kad se pročulo da je u zatvoru – dodaje. Šendulović će obiteljsko okruženje i svoju oazu mira u Bosanskoj Posavini barem mjesec dana zamijeniti ćelijom u Remetincu. Iako mu je prihvaćena jamčevina od milijun kuna, može se čuti da iz zatvora poručuje kako nema imovine koju bi mogao založiti. Priča mu ne drži vodu. U Zagrebu ima dva stana čija je vrijednost vjerojatno i veća od iznosa jamčevine, a u jednom od tih stanova bio je i uhićen. Bude li na kraju pravomoćno dokazano da je Šendulović na dilanju lažnih putovnica zgrnuo bogatstvo, mogao bi ostati bez cjelokupne imovine. Tada mu neće pomoći ni činjenica da mu se imanje nalazi Bogu iza nogu u Bosanskoj Posavini, skriveno od znatiželjnih pogleda.
Zvonko Šendulović je u istrazi o izdavanju lažnih hrvatskih putovnica u BiH prvoosumnjičeni. Hoće li do kraja istrage ostati označen kao lider dilerske skupine, nezahvalno je prognozirati jer ta činjenica ovisi o dokazima koji će još biti prikupljeni. Čudno jest da su se ove kriminalne radnje čak pet godina događale u konzulatu u Tuzli, a da nitko od odgovornih za njih nije imao pojma. Također je nejasno kako su zaposleni uopće mogli proći sigurnosne provjere, a debelo su bili ogrezli u kriminal.
Da bi se počelo s uhićenjem kriminalne skupine koja je u ispostavi tuzlanskog konzulata u Orašju izdavala lažne putovnice srbijanskim i crnogorskim kriminalcima, čekalo se da se Zvonko Šendulović pojavi u Hrvatskoj. Čim je javljeno da je prošli tjedan prešao granicu, krenulo se u akciju, a on nije ni slutio što mu se sprema u Zagrebu. Uhićen je pred djecom i ženom u luksuznom stanu u Španskom. U toj četvrti, također u Ulici Alberta Fortisa, ima još jedan stan koji iznajmljuje. Stanari susjednih zgrada kažu da je u Zagreb dolazio jednom u nekoliko mjeseci, ostajao bi nekoliko dana, a čime se zapravo bavio, nikome, naravno, nije otkrivao.
– Ostao mi je dužan osam kuna za mineralnu vodu u kafiću. Kad ga vidite, recite mu da plati – u šali nam je dobacio gazda kafića preko puta stana Zvonka Šendulovića. Kaže da je s njim često znao piti kavu, da mu je uglavnom pričao o obitelji, dvoje male djece i ženi koja je od njega mlađa čak 18 godina. Da je njegov poznanik kriminalac, dodao je, nikada ne bi mogao povjerovati jer mu je djelovao kao povučeni obiteljski čovjek.
RPŽ/VL