U normalnim društvima i demokratskim državama jedino što bi bilo moguće poslije jednog tako velikog skandala bila bi ostavka. U državi koja to i nije, kao što je to BiH, bila je to tek vijest koja je potvrdila ono što svi znaju. Zlatko Lagumdžija predsjednik upravnog odbora Bošnjačkog instituta, predsjednik SDP-a BiH i ministar vanjskih poslova BiH je i glavni je urednik Federalne televizije.
To je televizija koja po svom neprofesionalizmu, neobjektivnosti, pristranosti i doprinošenju rastu sve većeg nepovjerenja među tri naroda takmace, ali ipak slabijeg rejtinga, može pronaći tek u Lukašenkovoj Bjelorusiji. Brojni kadrovi s ove tzv. javne televizije bi zaposlenje mogli pronaći, po svom podaničkom i neetičkom mentalitetu, vjerojatno vrlo lako i na Sjevernokorejskoj televiziji. Ako ima netko tko nije čuo za događaj s kraja veljače, evo kratkog podsjetnika.
Odabrao Z. L.
Zlatko Lagumdžija, ministar vanjskih poslova i predsjednik SDP-a BiH, uhvaćen je kako novinaru Federalne televizije Darjanu Babiću daje upute i smjernice kako treba izgledati prilog o konferenciji za novinare SDP-a u Dnevniku FTV-a tu večer (27. veljače) uključujući i naputke kako će objasniti Lagumdžijin bojkot ručka priređenog u čast hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću. Snimke i vijest je objavio portal vijesti.ba, a ubrzo ga je prenijela i većina medija u BiH i regiji. Čak je i HTV, zbog ozbiljne veze ove priče s posjetom premijera RH Zorana Milanovića BiH, prenio taj prilog u svojoj središnjoj informativnoj emisiji. Dakle, o njemu se govorilo i u BiH, RH, Srbiji, Makedoniji i Sloveniji. Vjerojatno i dalje. Dobar glase daleko se čuje, a loš još i dalje…
Tako Lagumdžija na spomenutoj snimci naglašava novinaru da svakako stavi njegovu izjavu s konferencije za novinare gdje kaže da ga je impresionirao Milanović kada je rekao: „Bio bi to državni udar kad bih se miješao u rekonstrukciju Vlade Federacije BiH“. U prilogu s te konferencije za novinare u središnjem Dnevniku FTV-a te iste večeri išlo je uprava ta njegova izjava.
Također objavljeno je, po naputku Lagumdžije, zašto njegova stranka i on osobno nisu bili na radnom ručku s predsjednikom hrvatske vlade – zbog Milanovićeva susreta sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora. Dodatno objašnjenje je bilo to da SDP nije bio pozvan na taj susret. I to je sve išlo u spomenutom prilogu. Lagumdžija je novinaru posebno naglasio da stavi u prilog da je Hrvatska na sastanak poslala zamjenika ministrice vanjskih poslova pa će tako i sa strane BiH biti zamjenica ministra Lagumdžije. U emitiranom izvješću jasno je kako su se s Federalne televizije u potpunosti držali naputaka.
A tu su i komunikacijski obrasci, koji se mogu vidjeti na snimci, i koji još bolje oslikavaju cijelu tu situaciju i odnos jednog autokrate i jednog poslušnika. Šef SDP-a novinaru se obraća na ti, dok on njega oslovljava s Vi; šefovo zaštitničko i pokroviteljsko tapšanje po ramenu; zatim novinarevu snishodljivost prema nedodirljivom „drugu i vođi“ sadržana u riječima „apsolutno, apsolutno“ i „hvala vam“…, A tek uradci u ostalim informativnim emisijama te televizije u posljednjih nekoliko godina? Jedino što se može reći o svemu tome, naravno u sjevernokorejskom stilu, „Živio novi vođa Zla Laž“.
Zbogom etici i moralu
A onda zamislite sve one silne tužbe koja ta televizija podiže protiv, većinom Hrvata odlučnih ne plaćati takvu „javnu“ televiziju kojom im se iz večeri u večer nastoji isprati mozak kao u najbolje dana Titove diktature. U praksi takva televizija i njen, prije svega, informativni program izaziva nezamisliva etnička raslojavanja i podiže etničke tenzije u cijeloj BiH. Zakon je zakon – bez obzira što živite u tzv. demokraciji gdje bi se glas javnosti (a u ovom slučaju i gotov cijelog jednog naroda) morao čuti, vi pak morate plaćati televiziju koja iz dana u dan radi protiv vašeg naroda i vas. Bez obzira na šizofrenost cijele situacije, sve je jasno. Ako se pobunite, e tek ćete onda platiti pravu cijenu. Porez na vaše hrvatstvo.
I što se tada zbiva? Sudovi u BiH, sve u duhu zakona, uglavnom donose presude u korist jednog takvog relikta s jakim podsjećanjem na ne tako davno totalitarističko jednoumlje. Pilatovski sve se svodi na objašnjenje da u zakonu stoji da taksu moraju plaćati svi koji imaju tv i radio prijemnike. I nitko ništa ne poduzima. Zbog jednog takvog „javnog servisa“ i njegova odnosa prema profesionalnoj novinarskoj etici i na kraju i samoj istini, u drugi plan padaju i Radiotelevizija Republike Srpske i BHRT gdje bi se isto tako puno toga moglo neprofesionalnog i neobjektivnog moglo pronaći.
Priču o kanalu na hrvatskom jeziku i vetu bošnjačkih političara u parlamentu na taj zakon jer ugrožava bošnjačke temeljne interese, nije potrebno ni ponavljati. Hrvati – ne možete imati kanal na svom jeziku jer to ugrožava vitalne nacionalne interese bošnjačkog naroda; ne možete birati svog člana Predsjedništva jer to ugrožava opet vitalne nacionalne interese brojnijeg naroda u FBiH; a ni svoje zastupnike u Domu naroda parlamenta FBiH jer i to vam moraju izabrati drugi… I tako unedogled.
A kad ni na taj način brojniji narod ne može preuzeti svu vlast u jednoj polovini BiH tada na scenu stupa visoki predstavnik Valentin Inzko te omogućuje nelegalnoj i nelegitimnoj vladi koju su SDP i SDA gotovo državnim udarom uspostavili u Federaciji da se pokrije smokvinim listom i nastavi haračiti kao zakonita vlast.
Mirovnim ugovorom iz Daytona, čiji je jedan dodatak i Ustav BiH, takvo što je moguće. Visoki predstavnik može sve. On je iznad zakona i Ustava. Takvo što u modernoj političkoj organizaciji država Zapada je potpuno neviđeno i neprihvatljivo. Zbog takvih postupaka i jedne pogrešne premise vodećih zemalja međunarodne zajednice da je izgradnja BiH moguća bez pristanka tri naroda, ili bar njihovih političkih elita, ovo društvo se nalazi u rasulu. A slika njegov stanja je pojašnjena i u naslovu novinske vijesti „Lagumdžija urednik na FTV-u“.
Za narod u ovoj napaćenoj zemlji bi bilo bolje da televizije i radijske postaje takve vrste ne postoje ni na državnoj razini, ni na razini gradova u BiH. Ali na žalost one su dio naše svakodnevice. Od grada do države veličaju „vođe“ i opravdavaj sve njihove poteze. Plaća dobra (javnost ih mora financirati), a nema glavobolje. A profesija? Pa zar je to važno u ovako moralno i etički urušenom društvu. Na kraju, novinar i političar može danas biti svatko. Samo čovjek je očito teško biti.
„Tražim čovjeka“
Nije ni čudo što je stari grčki filozof Diogen iz Sinope usred bijela dana s upaljenom svijećom „tražio čovjeka“. Ta priča se ponavlja i danas. Mrzio je korupciju i zavjere u svome društvu, pa je tako jednog dana izašao i hodao Atenom sa svijećom usred bijela dana govoreći „Tražim čovjeka“. Bio je to, blago rečeno, vrlo čudan čovjek. Umjesto u kući, stanovao je u bačvi. I skromno, gotovo bez materijalnih potreba i želja. Znao je poput prosjaka spavati pod trijemom hrama. Htio je učiti od filozofa Antistena. Ali Antisten nije trebao učenika. Diogen mu je neprestance dosađivao, toliko da mu je Antisten zaprijetio štapom. Tada je Diogen rekao kako nema tako tvrdog štapa kojim bi ga otjerao. I, što je Antisten mogao? Primio ga je i podučavao. Oponirao je Platonu.
Nakon što je cijela Grčka priznala vlast Aleksandra Velikoga, mnogi su umjetnici, znanstvenici i viđeniji ljudi došli k njemu. On im je ispunjavao najrazličitije želje. Trajalo je to mjesecima. Došli su svi osim filozofa Diogena. Ovaj je bezbrižno živio u bačvi, bez ikakvih materijalnih zahtjeva. Aleksandar je bio uvrijeđen. Zar jedan puki siromah (koji nema dovoljno ni za jelo) može prkositi njemu, Aleksandru Velikom? Kad nije htio Diogen Aleksandru, onda je Aleksandar došao Diogenu i upitao ga: „Zar me se ne bojiš?“ Diogen mu je odgovorio protupitanjem: „Pa što si ti (Aleksandre), dobro ili zlo?“ Dakako da je Aleksandar odgovorio da je on nešto dobro. „A tko se boji nečega što je dobro?“ uzvratio mu je Diogen. Odgovorom je zadivio Aleksandra. Nakon toga Aleksandar je upitao: „Zar tebi, Diogene, ništa ne treba?“ „Ništa, samo mi se makni sa sunca“, odgovorio je Diogen jer mu je Aleksandar zaklanjao sunčevo svjetlo (koje je jedino davalo toplinu ovom čudnovatom filozofu u bačvi).
Aleksandar je bio još više zadivljen tim odgovorom. Izjavio je kako bi da nije Aleksandar, veliki osvajač, najviše želio biti Diogen. Zbunjeni pratitelji zatražili su objašnjenje. Da bi bio sretan, a to je značilo slavan, Aleksandar je morao osvojiti cijeli svijet. Ovaj ovdje, Diogen, ne treba ništa više osim stare bačve, a ipak je sretan.
Podsjetnik o Diogenu nam govori važne stvari o današnjici i zbivanjima koje smo spomenuli na početku teksta. I o čovjeku, poštenju, časti i njegovu dostojanstvu. Mudrom čovjeku dosta.
Brane Vrbić