Los Angeles – Utopija ili distopija? Slab City je vjerojatno pomalo od oboje. Smješten 190 milja jugoistočno od Los Angelesa, sat vožnje do meksičke granice, Slab City je bivša vojna baza pretvorena u kakav postapokaliptični gradić lutalica, pustolova i nezadovoljnika, a u posljednje vrijeme žrtava gospodarske krize koji su tijekom vrhunca recesije ostali bez svojih domova.
Njegovo naličje je istodobno i zastrašujuće i vrijedno divljenja, kako ističu brojni reporteri koji su se uputili tamo, a ono što ga obilježava jest teška svakodnevnica, melankolija, tuga i suspregnuti bijes, ali i zajedništvo.
Samo snažni ili ludi preživljavaju ovdje, reći će jedan od tamošnjih stanovnika, na jednom od brojnih video isječaka koji se mogu pronaći na internetu, amaterskih poludokumentaraca o tom začudnom mjestu.
Nepodnošljive vrućine ljeti i prihvatljiva klima zimi uvjetuju broj stanovnika – za vrućih dana ostaje ih stotinjak najustrajnijih, dok se zimi ta brojka penje na više od tisuću. Populacija je mahom načinjena od muškaraca srednjih godina, makar ima i čitavih obitelji, i žena, a nerijetko »nalete« i klinci iz grada željni zabave daleko od očiju civilizacije.
Stanovnici Slaba su većinom prepušteni sami sebi, policija intervenira samo kod većih incidenata, koji se događaju s vremena na vrijeme, ponajviše zimi kad se poveća populacija, a postoji tek jedno nepisano pravilo kojega se moraju držati: Poštuj svojega susjeda ili se nosi odavde!
Različiti su razlozi zbog kojih je netko ostavio sve iza sebe i došao u taj zaboravljeni komadić Amerike, a najčešći je ipak onaj da im »vanjski svijet« nije ponudio mogućnosti za život – tu je Jeff koji dane broji ispijenim bocama vina i slaže ih u instalaciju ispred svoje rustikalne prikolice, zatim 25 godišnja djevojka kojoj je dojadilo stalno plaćati račune, muškarac na pragu pedesetih koji je ostavio posao zbog ljubavi, zatim izgubio sve i završio u Slabu, Neill koji se dnevno javljao na desetke poslova prije nego što je digao ruke od svega te nekolicina pripadnika pokreta Occupy kojima je to bijeg od nemilosrdne korporativno-bankarske stvarnosti.
Dakako, Slab City ima svoju porciju društvenog života – koncerte subotom na večer, besplatne obroke, bar, crkvu, pa čak i internetski caffe i knjižnicu.
Za sve ostalo moraju se uputiti u pet kilometara u gradić Niland, dok za benzin moraju potegnuti i desetak i više kilometara do gradića Calipatrije i Brawlija ili pak preko meksičke granice, gdje kako kaže jedan Slabovac »dolar kupuje puno više nego u SAD-u«.
Kako se pak preživljava u Slabu, iz dana u dan, tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec, vjerojatno je pravo umijeće – od bonova za hranu i državne pomoći pa sve do donacija. Bez struje i napajanja snalazi se kako se zna – generatorima i solarnim energijom.
Reutersov fotograf, koji je pak nedavno napravio reportažu o Slabu, primijetio je među tamošnjim stanovnicima snažan osjećaj kolektivne povezanosti, pripadanja, te empatije i altruizma, a što je vjerojatno i jedan od razloga zašto taj »grad« još i postoji.
Bez ikakva vanjskog nadzora, mreže sigurnosti, represivnih intervencija, Slabovi došljaci uspjeli su pronaći ravnotežu među sobom, te bez obzira na povremene incidente mnogi svjedoče o mirnom i prijateljskom mjestu.
Jedan drugi reporter je pak primijetio da pridošlice u Slab City nakon samo par mjeseci izgledaju kao da su ovdje čitav život, muškarci puštaju brade, žene posijede: »Ljudi stare psećim godinama. Čak i djeca.«
Slab City je u najmanju ruku pukotina u sustavu, ono Realno poretka koje je izbilo na površini negdje u zabiti pustinje. Eruptirajuća metastaza ili enklava otpora uvriježenom poimanju životnih vrijednosti?
Ipak, većina stanovnika, barem prema pričama objavljenim u različitim stranim medijima, nisu ondje svojom voljom, već silom-prilika, a ako postoji nešto što svi ističu, to je kako njegova populacija raste. Za one koji ne pripadaju nikamo, Slab City je upravo to nikamo. Kao što je netko zapazio, tamo se brišu granice, političke, kulturne i socijalne, to je mjesto gdje se spaja stara i moderna Amerika i gdje »vanjske« podjele ne znače baš ništa.
Poslije 2008. godine i galopirajuće recesije, dijem Amerike nikla su šatorska naselja na rubu velikih gradova, no Slab City je ostao poseban, izolirani raj/čistilište za izgubljene sudbine kapitalističke Amerike. U vremenima visoke nezaposlenosti i nedostatka socijalne sigurnosti, Slab City postaje utočište mnogih, te iako već postoji desetljećima, sve je prisutniji i zanimljiviji medijima.
Hoće li potražnja za takvim »gradovima« rasti ili opadati, tek će vrijeme pokazati. U svakom slučaju, Slab City nije nekakva utopijska komuna, on je prije distopijska nužnost, »oslobođeno« mjesto koje nudi minumum egzistencije svojim stanovnicima, i unatoč teškoj svakodnevnici obećava kakvu-takvu sadašnjost, za razliku od one pred kojom su pobjegli iz velikih gradova.
Kamp prikolice, šatori, autobusi
Na samom ulasku u grad koji je pak dobio ime po betonskim pločama koje su bile temelji zgrada napuštene vojne baze, piše pak kako je riječ o posljednjem slobodnom mjestu u Americi. Kamp kućice, prikolice, šatori i improvizirane kućice od svakojakih materijala, napušteni autobusi – krajolik Slaba Cityja podsjeća na kakav kadar iz distopijskog filma poput »Mad Maxa«, no sumorni krajolik pustinje Colorado krije i nekoliko tajni.
Poput je Planine spasa, umjetničke instalacije koja je proglašena i dijelom američkoga nacionalnog blaga, a djelo je Leonarda Knighta, religijski intonirano i prošarano brojnim porukama iz evanđelja.
RPŽ/V