Vatikan – Posebna međunarodna komisija na čelu s kardinalom Camillom Ruinijem, koju je prije dvije godine pri Svetoj Stolici osnovao papa Benedikt XVI. s namjerom da temeljito istraži vjerodostojnost ukazanja u Međugorju, najvjerojatnije će svoje istraživanje nastaviti sljedećih 7 mjeseci.
A onda bi prije Božića 2012. godine na temelju rezultata istraživanja Papa mogao donijeti definitivnu odluku o fenomenu Međugorja, koji dulje od tri desetljeća intrigira pozornost vjernika i laika, zagovornika i protivnika, kako onih izvan Katoličke crkve, tako i onih u njoj. Komisija će zaključke višegodišnjeg pažljivog istraživanja najprije iznijeti pred Kongregacijom za nauk vjere, a potom će mišljenja Komisije i Kongregacije biti predočena papi Benediktu XVI. koji će donijeti konačnu odluku.
Prije tjedan je dana Papa razgovarao o tom pitanju s kardinalom Ruinijem koji je obavijestio Benedikta XVI. o razvoju istražnog procesa o Međugorju. Analitičari i vatikanisti ističu da su do zadnjeg trenutka otvorene sve opcije: priznanje autentičnosti ukazanja u Međugorju, negiranje autentičnosti, a spominje se i mogućnost da se ponovi odluka sa zasjedanja biskupske konferencije bivše Jugoslavije u Zadru 1991. Tada je odlučeno da se pitanje Međugorja ostavi otvorenim i da se ono i dalje nastavi promatrati. Doslovno, zaključak biskupa s područja tadašnje federacije glasio je kako na temelju dostupnih istraživanja nije moguće utvrditi »nadnaravnost ukazanja i objava (non constat de supernaturalitate) u Međugorju«.
Također je teško povjerovati da će Vatikan nakon tri desetljeća fenomena Međugorje i milijuna hodočasnika koji su njime prošli te čitave kartoteke vjerničkih svjedočanstva o tome kako im je posjet Međugorju promijenio život, do daljnjeg ostaviti pitanje otvorenim. Da je papa Benedikt XVI. naumio razriješiti slučaj Međugorje potvrđuje i to da je upravo on početkom 2010. osnovao komisiju za ispitivanje Međugorja. Osim toga konačno rješenje pitanja Međugorja važno je i za normaliziranje odnosa u Mostarskoj biskupiji (iako prijepori između mostarskog biskupa i hercegovačkih franjevaca imaju dublje korijene, ali to sad nije naša tema).
Što se pak tiče samog Međugorja, lokalni franjevci na čelu s fra Jozom Zovkom od početka su podržavali vidjelice i autentičnost ukazanja. Nasuprot njima, tadašnji je mostarski ordinarij mons. Pavle Žanić odmah zauzeo stav da je riječ o manipulaciji. No s vremenom su u igru ušli izvjesni dokumenti kojima se željelo dokazati da je biskup Žanić morao negativno reagirati na Međugorje pod pritiskom tadašnjih komunističkih vlasti. Negativan stav prema Međugorju preuzeo je i Žanićev nasljednik na mostarskoj katedri mons. Ratko Perić, koji ne odustaje od zauzeta stava unatoč svemu.
Na posljetku su biskupi Bosne i Hercegovine bili prisiljeni od Kongregacije za nauk vjere zatražiti daljnja istraživanja i konačni pravorijek u vezi s Međugorjem. Stoga je osnovana spomenuta komisija na čelu s kardinalom Ruinijem, koju čini još 5 kardinala: Angelo Amato, Josip Bozanić, Julian Herranz, Vinko Puljić i Jozef Tomko, uz asistenciju crkvenih stručnjaka za nadnaravne vjerske pojave poput vizija, ukazanja i privatnih objava.
Međugorske vidjelice pak tvrde da im se Bogorodica kontinuirano ukazuje od prvog viđenja 24. lipnja 1981., da ukazanja nikad nisu prestala i da im se Gospa javlja i izvan Međugorja. Sve to Crkvu čini vrlo opreznom i, kako neki crkveni stručnjaci misle, Sveta Stolica vjerojatno neće definitivno priznati autentičnost ukazanja u Međugorju dok su vidjelice žive
U tom je kontekstu Komisija u prošle dvije godine u Rimu razgovarala sa svim vidiocima. Razgovorima su nazočili svi članovi Komisije. Najprije su razgovarali s Ivankom i Vickom, zatim s Mirjanom i Marijom potkraj 2011., a prije kratkog vremena i s Ivanom i Jakovom. Navodno su vidioci ostavili »dobar dojam« kod kardinala, ali će konačnu odluku donijeti Kongregacija za nauk vjere i njen negdašnji prefekt papa Benedikt XVI. Do konačne je odluke članovima Komisije zabranjeno davanje bilo kakvih izjava za javnost.
Ono što javnost i mediji u dosadašnjim napisima o Međugorju najčešće previđaju jest glavni razlog zbog kojeg Međugorje do danas nije priznato kao mjesto ukazanja za razliku, recimo, od Fatime i Lourdesa. Naime, vidjelicama u Fatimi i Lourdesu ukazanja su se pojavljivala u ograničenom vremenskom razmaku i onda su prestala, a ova marijinska svetišta priznata su kao mjesto ukazanja tek nakon smrti vidjelica. Međugorske vidjelice pak tvrde da im se Bogorodica kontinuirano ukazuje od prvog viđenja 24. lipnja 1981., da ukazanja nikad nisu prestala i da im se Gospa javlja i izvan Međugorja. Sve to Crkvu čini vrlo opreznom i kako neki crkveni stručnjaci za to pitanje misle Sveta Stolica vjerojatno neće definitivno priznati autentičnost ukazanja u Međugorju dok su vidjelice žive.
Naime, priznati vjerodostojnost njihovih viđenja, koju bi eventualno naknadni način njihova života (jer svi su ljudi do zadnjeg trena podložni kušnjama) doveo u pitanje – bio bi prevelik rizik i udarac za meritornost Pape i vatikanskih kongregacija da donose pravorijek o vjerskim fenomenima, koji katoličke vjernike na svim meridijanima iz godine u godinu zaokupljaju sve više.
»Tumačenje je tajne na Crkvi, a ne na vidiocima!«
Papa Benedikt XVI. još se kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere temeljito bavio ispitivanjem nadnaravnih vjerskih fenomena poput viđenja, ukazanja i tzv. privatnih objava. O tome je ostavio i zanimljivih zapisa, od kojih neke ovdje prenosimo.
»U nutarnjem gledanju postoji daleko više nego u vanjskome, proces prevođenja, tako da je subjekt onaj koji bitno sudjeluje u stvaranju slike onoga što se pojavljuje. Slika se može ‘primiti’ samo prema njegovim osobnim mjerilima i mogućnostima«, bilježi Ratzinger. Time nedvosmisleno upućuje na moderna psihološka istraživanja koja eksperimentalno dokazuju da viđenja i ukazanja nikada nisu doslovno prenesena kao čisti preslik onoga što su vidioci vidjeli i čuli. Sadržaji su vizije pri recepciji filtrirani kroz unutarnji psihički organon vidioca, prema osobnim potencijalima, željama, strahovima, očekivanjima i nesvjesnim konfliktima.
Dosadašnja ispitivanja vidioca (kako onih u Međugorju, tako i onih ranijih, npr. u Fatimi) potvrđuju pravilo da već sam njihov verbalni iskaz nije u stanju potpuno prenijeti ono što su u trenutku i stanju viđenja doživjeli. Ispitivači su nejednom zaključili da su mogućnosti njihove deskripcije daleko ispod viđenog fenomena. I o tome na jednom mjestu bilježi papa Benedikt XVI.: »Slike su naprotiv satkane takoreći od poticaja što dolazi odozgor i postojećih sposobnosti i mogućnosti subjekta koji zapaža, u ovom slučaju djece. Stoga je slikoviti jezik tih viđenja simbolični jezik«. Tako je opis tajne koju je dala fatimska vidjelica Lucija, Ratzinger komentirao slijedećim riječima: »Završetak tajne podsjeća na slike koje je možda Lucija vidjela u pobožnim knjigama i kojih je sadržaj crpljen iz ranijih spoznaja vjere«.
Očito je toga bila svjesna i vidjelica Lucija iz Fatime koja je sama izjavila »da njoj nije darovano tumačenje tajne, nego samo njeno viđenje«. To je shvaćanje Joseph Ratzinger dodatno osnažio mišljenjem da je »tumačenje tajne na Crkvi, a ne na vidiocu«.
Crkveni stručnjaci za nadnaravne fenomene vjere upozoravaju kako nije razborito sve što vidjelice kažu prihvatiti »zdravo za gotovo«, jer vizije koje su primili i iskazi koje su o tome dali nužno prolaze kroz njihove subjektivne doživljaje eventualnih ukazanja. Doživljaje koji nisu i ne mogu biti lišeni psihičke dinamike njihova unutarnjeg svijeta. Stoga ustraju na tome da se pojave privatnih objava i ukazanja preispituju tzv. razlikovanjem duhova. Jedna od tradicionalnih metoda razlikovanja duhova kojima se Crkva pritom koristi jest metoda sv. Ignacija Loyole, utemeljitelja isusovačkog reda. U osmom pravilu drugog tjedna njegovih duhovnih vježbi, Loyola o tome kaže: »U tom drugom vremenu, naime, zbog vlastitog umovanja, a na temelju navika i posljedica stečenih pojmova i sudova, pod utjecajem dobra ili zla duha duša zna često stvoriti različite odluke i mišljenja koje nisu neposredno proizišle od Boga, našega Gospodina. I zato ih treba dobro ispitati prije nego što im potpuno povjerujemo i prije nego što ih stanemo provoditi«.
Crkva ima dugo povijesno iskustvo s vidiocima, karizmaticima, misticima koji su u jednom trenutku doživjeli nadnaravno iskustvo, ali svojim kasnijim životom nisu potvrdili da je to iskustvo u njima sazrilo do potpune predanosti Božjem vodstvu. Staza duhovnog sazrijevanja je duga i prepuna zamki. Stoga Crkva ustraje na tome da takav vidioc ili vjernik obdaren karizmama ima osobnog duhovnog vodiča koji je duboko utemeljen u vjeri i crkvenoj tradiciji. Sve izvan toga može biti osobna duhovna pustolovina za koju Crkva nema previše sluha, s obzirom na to da su različita oprečna iskustva s takvim osobama. Stoga i nije čudno da je tako oprezna sa svim takvim slučajevima, pa i s vidiocima iz Međugorja, čija viđenja i objave ne prestaju već tri desetljeća.
RPŽ/V