Sarajevo – I u treću kalendarsku godinu nakon parlamentarnih izbora Bosna i Hercegovina ulazi bez izvršne vlasti.
Ipak, sva je prilika da neće oboriti belgijski (svjetski!) rekord od 540 dana bez vlade jer je u srijedu postignut načelan dogovor čelnika šest stranaka o formiranju Vijeća ministara, a dan poslije objavljeno je i ime mandatara koji je, kako sad stvari stoje, prihvatljiv svim zainteresiranim stranama. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavio je da Vjekoslav Bevanda još samo treba dostaviti određena »uvjerenja i potvrde«, ispuniti »određene formulare« i proći (sigurnosne) provjere. Izbor novog vijeća ministara, dakle, trebao bi se obaviti odmah nakon Nove godine.
U jednom od prvih komentara međustranačkog dogovora, kojim je završena 450 dana duga politička kriza, ističe se kako je ono što je dogovoreno »pregovarački trijumf (Milorada) Dodika i (Dragana) Čovića«. Stranački čelnici međutim sad se bave finalnim pregovorima o raspodjeli zamjeničkih i pomoćničkih mjesta u ministarstvima te čelnih funkcija u brojnim državnim agencijama pri čemu su izgledni i stanoviti problemi, prije svega unutarnacionalnih blokova (SDA i SDP BiH navodno još nisu suglasni ni o tome tko će voditi Ministarstvo prometa i komunikacija koje je u međustranačkim pregovorima pripalo bloku SDP-SDA). Uglavnom, biti stvari, a pogotovo blizu 15 mjeseci dugom poviješću neuspješnog pregovaranja, nitko od njih nema se vremena ozbiljno baviti.
A trebali bi jer, kako uostalom kaže stara mudrost, iz te bi nesretne povijesti trebali nešto naučiti. Trebali bi podvući crtu, vidjeti radi kolikih uloga i radi kojih su načela potrošili to vrijeme, kako se nakon sljedećih izbora ne bi sve ponovilo.
To bi, prije svih drugih, trebao napraviti predsjednik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija koji je u razgovore o uspostavi izvršne vlasti ušao sa zahtjevima koji su rušili već uspostavljeno načelo rotacije na čelu Vijeća ministara BiH, prema kojem se na dužnosti predsjedavajućeg iz mandata u mandat izmjenjuju predstavnici triju konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, te s idejom da njegova stranka, kao relativna pobjednica izbora, treba odrediti osobu koja će obnašati tu dužnost. U prvoj je varijanti smatrao kako je najlogičnije da Vijećem ministara predsjedava baš on iako je na tu dužnost, prema uspostavljanom načelu rotacije, trebao biti izabran kandidat iz reda hrvatskog naroda, da bi onda, kako je vrijeme odmicalo, a dogovor o uspostavi izvršne vlasti nije se nazirao, postupno došao do toga da predsjedavajući može biti i Hrvat, ali iz njegove stranke.
Imenovan je i mandatar, Slavo Kulić, sveučilišni profesor iz Mostara, čiju su kandidaturu podržali SDP BiH i SDA te HSP BiH i Narodna stranka »Radom za boljitak«, koje su se priključile SDP-ovoj platformi, ali, budući da njegov izbor nisu podržale vodeće hrvatske i srpske stranke, ipak nije dobio potrebnu većinu u Parlamentu i cijela se stvar vratila na početak. No pojačan slabašnim saveznicima s hrvatskim predznakom, blok SDP BiH-SDA u međuvremenu je uspio formirati vlast u Federaciji BiH i gurnuti, makar na entitetskoj razini, u oporbu dvije stranke, HDZ BiH i HDZ 1990, koje su na izborima dobile izrazitu većinu hrvatskih glasova. Doduše, federalnu vladu koju su formirale stranke okupljene oko SDP-ove platforme izabrao je Parlament koji, prema ocjeni Državnog izbornog povjerenstva, nije bio konstituiran u skladu sa zakonom, a ni u takvom nezakonito konstituiranom Parlamentu nije dobila potrebnu većinu u Domu naroda. No ti su nedostaci »pokriveni« odlukom međunarodnog predstavnika Valentina Inzka, koji je mišljenje Izbornog povjerenstva stavio izvan snage, a činjenicu da vlada nije dobila potrebnu većinu jednostavno zanemario.
Sljedeći Lagumdžijin korak bio je pristajanje na načelo rotacije, prema kojem, u ovom mandatu, mandatara za sastav Vijeća ministara predlaže stranka ili stranke koje su dobile većinu hrvatskih glasova, dakle HDZ BiH i HDZ 1990, ali uz uvjet da jedno »hrvatsko« ministarstvo vodi čovjek iz SDP-a BiH. Međutim, na kraju se dogodio »pregovarački trijumf (Milorada) Dodika i (Dragana) Čovića« – mjesta koja pripadaju Bošnjacima popunit će SDP BiH i SDA, SNSD i SDA će popuniti mjesta koja pripadaju Srbima, a HDZ BiH i HDZ 1990 ona koja pripadaju Hrvatima.
Općepoznata je činjenica da je Ustav Bosne i Hercegovine daleko od savršenoga, da se upravo njegove nelogične i nakaradne odredbe redovito ističu kao izvor mnogih problema s kojima se zemlja suočava, od čisto političkih do čisto ekonomskih. No, svi sudionici u izbornom procesu, a pogotovo čelnici vodećih političkih stranaka, trebali bi znati da se odredbe temeljnog dokumenta zemlje moraju poštovati sve dok se u odgovarajućoj demokratskoj proceduri ne izmijene.
Međutim, u BiH je mnogo onih koji ustave (BiH i dvaju entiteta) i zakone doživljavaju kao samoposlugu iz koje mogu uzeti ono što im odgovara, a zanemariti ono što im se ne sviđa. Nema sumnje da je upravo takav odnos prema ustavnom i zakonskom okviru izvor mnogih problema s kojima se BiH danas suočava pa je tim zanimljivije da takvim metodama pribjegava Zlatko Lagumdžija koji je u izbornoj kampanji najavljivao odmak od onoga što se u BiH događalo u prethodnom razdoblju.
Ustavom je propisana procedura formiranja vlasti koja, premda to izrijekom nije tako napisano, u načelu predviđa da parlamentarna većina mora uključivati najjače stranke iz svih triju konstitutivnih naroda. Istina, Lagumdžija je na razini Federacije BiH uspio zaobići to pravilo, no uz Inzkovu odluku kojom je kršenje Ustava FBiH proglašeno zakonitim. Austrijski je diplomat međutim očito zaključio da je time svoje džokere ispucao pa se nije petljao u formiranje vlasti na razini BiH.
RPŽ/V