Zagreb – Povijest je poput rijeke koja polako teče, ali ipak postoje i faze u kojima se ona naglo ubrzava. Promjene o kojima nitko desetljećima nije mogao ni pomišljati događaju se u samo nekoliko mjeseci ili tjedana.
Tako je to bilo 1989. godine padom Berlinskog zida, a tako je to bilo ove godine s Arapskim proljećem. Slični događaji možda predstoje i europskoj zajedničkoj valuti – euru.
Izlazak jedne zemlje iz eurozone, što je donedavno bilo nezamislivo, ovih dana je tema na najvišoj razini. Njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Sarkozy prošloga tjedna su Grčkoj dali jasno do znanja da ako odbije mjere štednje, to znači kraj članstva u eurozoni. Kanadski premijer Harper na prošlotjednom sastanku skupine zemalja G20 naglasio je da industrijske zemlje već razmišljaju o mogućim scenarijima za Grčku.
Raspad eurozone prema svim povijesnim iskustvima sa sobom donosi teški financijski potres u svijetu, prije svega zato što su tržišta kapitala toliko međusobno povezana i isprepletena.
Prvi scenarij: Katarza. Za sudionike na tržištu Grčka već odavno nije dio eurozone. S ocjenom od CCC (što je druga najgora postojeća ocjena) i najvećim kamatama na svijetu, Grčka je odavno napustila skupinu industrijskih zemalja. Čak i dobrovoljan otpis dugova i smanjenje duga na 120 posto BDP-a, što je razina duga prije početka krize, Grčkoj ne pomaže mnogo.
Zbog toga je stečaj pitanje vremena. Samo još pomoć EU-a, MMF-a i Europske središnje banke jamči da Atena može plaćati kamate i rate dugova. Za 2011. godinu još preostaje 10,7 milijardi eura, a za 2012. godinu 53,3 milijarde eura. Kocka će pasti najkasnije u ožujku iduće godine. Tada Atena mora doznačiti 14,3 milijarde eura svojim vjerovnicima. Ako Grci odbiju platiti taj iznos, »lete« iz eurozone.
Prekidom tabua tržišta sada drže upitnim i članstvo u eurozoni drugih zemalja. Najprije će se na nišanu naći Portugal, a nakon toga Italija, Belgija i Španjolska. Unatoč velikoj intervenciji Europske središnje banke i niza održanih summita, znatno su porasli troškovi refinanciranja spomenutih država. Fond za spašavanje i pomoć EFSF pokazao se nedostatnim da bi mogao bitno utjecati na nastalu situaciju.
Zemlje se dogovaraju o raspuštanju i ukidanju eurozone. Osniva se zona čvrstih valuta u kojoj vodi Njemačka i blok zemalja mekane valute koju predvodi Francuska.
Skupini zemalja čvrste valute priključili bi se Nizozemska, Finska i Austrija te Luksemburg, Estonija, Slovenija i Slovačka. Te zemlje imale bi prosječni dug od manje od 50 posto i zajedno bi imale nešto više od 120 milijuna stanovnika, a godišnji proizvod roba i usluga iznosio bi gotovo četiri bilijuna eura.
U skupini zemalja meke valute, osim Francuske i Belgije, okupile bi se sredozemne zemlje Španjolska, Italija i Portugal, a savezu bi se priključili i Grci. Savez ima akumuliranu gospodarsku snagu od 5,6 bilijuna eura i 202 milijuna stanovnika.
U takvom scenariju njemački ulagači prolaze najbolje ako novac ulože kod kuće. Ulaganja u Francuskoj, Italiji ili drugim zemljama bloka meke valute bila bi povezana s rizikom zbog promjene valute.
Drugi scenarij: Politeia. Za spašavanje monetarne unije politika poseže za radikalnim sredstvima. Europska središnja banka dobiva ovlasti da preuzme državne obveznice zemalja na klimavim nogama u neograničenoj visini kako bi dugove potrošila u vatri inflacije. Eurozona ostaje u sadašnjem obliku, ali cijena je bolan pad vrijednosti eura.
Tečaj eura prema dolaru ostao bi i pored snažnih oscilacija stabilan. Zbog toga nije potrebno novac transferirati u dolare. Štediše u takvom okruženju najbolje prolaze ako svoj novac ulažu u zlato i temeljne dionice. Oni koji žele veliku sigurnost, ulažu u njemačke državne obveznice čiju vrijednost jamči država i u vremenima inflacije.
Banke bi se u ovakvom scenariju preporodile jer bi dobile velike injekcije narodnih banaka za svoju likvidnost. Neizravno bi politika uvela raspodjelu imovine iz centara u periferiju, a to znači da bi hrabri mogli s državnim obveznicama Španjolske i drugih problematičnih država ostvariti dobru dobit.
Treći scenariji: Odiseja. U proljeće 2010. godine Europa se upustila na putovanje u kojem se potpuno izgubila: na horizontu se počela razvijati oluja dugova, ali upravljači i kormilari država monetarne unije nisu se mogli dogovori o smjeru. Od tada se kormilari dvoume između prijetnji i ohrabrenja, između davanja novca i njegova uskraćivanja.
Održava se jedan krizni summit za drugim. Teško je staviti 17 članica eurozone pod jednu kapu, ali zbog zajedničke valute ipak svi sjede u istom čamcu. Osim toga, toj se skupini priključuje i politička elita koja svoju potvrdu sve više dobiva iz centrale u Bruxellesu. Politički ujedinjena, ali gospodarski podijeljena eurozona ostaje teško uračunljiva. Nesigurnost se spustila kao magla na gospodarstvo, a rast ima tendenciju prema nuli.
Ulagači svoj spas traže izvan kontinenta. Azijske i američke dionice su atraktivnije od europskih. U zajednici stagnacije solidarnost je alfa i omega. Njemačke obveznice koje imaju najbolji bonitet mogle bi imati koristi, ali trajna nesigurnost mogla bi nanijeti težak udarac i oslabiti financijski sektor. On bi se sve više mogao naći u državnim rukama. U atmosferi sumnje i nepovjerenje prema euru, mnogi građani mogli bi svoj novac promijeniti u zlato. U uzburkanim vodama povijesti zlato se uzdiže kao stijena spasa.
RPŽ/V