Novi Pazar – Iz magle koja se spustila nad naseljem Novopazarska banja izronila je skromna prizemnica s crvenim pročeljem u kojoj je odrastao 23-godišnji Mevludin Jašarević, pripadnik vehabističkog pokreta koji je usred Sarajeva pucao na zgradu američkog veleposlanstva i policiju.
Iza ograde, u praznom i blatnjavom dvorištu, dočekao nas je tek oštar lavež psa. Poslije višeminutnog zazivanja ukućana, iz kuće je izronio stariji muškarac u uprljanom radničkom kombinezonu,
– Sahin, Sahin Jašarević, bezbeli da ste došli zbog mog nesretnog unuka?
Ne krijući emocije zbog onoga što je napravio njegov unuk kojega je, dodaje, “nakon rastave roditelja odgojio”, Šahin suznih očiju počinje svoj poduži monolog, nastojeći demantirati sve “laži koje su izrečene o njegovu unuku, mezimcu kojeg je istinski volio”!.
– Budalasto je ono što je Mevludin uradio, budalaština da ne može biti veća, i koju ja nikako ne mogu opravdati. Ali treba ispitati i kazniti one koji su ga na to natjerali i koji su ga uvjeravali da to napravi.
Posljednji put Mevludin je bio kod njih u kolovozu nakon što se sa suprugom preselio u BiH, u Gornju Maoču.
Sve sam učinio da ga izvedem na pravi put nakon što je u Beču napravio glupost opljačkavši 100.000 eura. U Beču se povezao s tim vehabijama. Govorili smo mu svi da iziđe iz toga, nije htio slušati. Nosio je tu dugu bradu, kratke hlače, ali je bio tih i blag, samo je govorio o vjeri. Nije izlazio u kavane i diskoteke kao njegova generacija u Novom Pazaru.
U razgovor koji smo vodili ispred obiteljske kuće uključuje se i Mevludinov stric Ljutvo Jašarević. Ne krijući šokiranost, Ljutvo tvrdi da je to napravio zbog frustriranosti koju je rastavom roditelja proživio u mladosti.
– Ljetos smo pričali normalno, bio je povučen, nikad nije spomenuo da bilo koga mrzi, pogotovo Amerikance. Što mu je bilo, ne znam – zabrinuto zaključuje Ljutvo pokazujući nam obiteljske fotografije napadača na američko veleposlanstvo iz razdoblja kad su ga on i djed odgajali.
– Evo ga ovdje na nekoj recitaciji, tu je na rođendanu, a ovo je na svadbi našeg rođaka. Dijete kao i svako drugo, normalan je bilo dok se nije povezao s tim bradonjama u Beču.
Dok promatramo fotografije iz obiteljskog albuma, njegova supruga ne prestaje plakati.
– Ja sam mu strina, odgajala sam ga kao svoje dijete. Kad je ušao u taj pokret, nije se htio sa mnom ni rukovati. Tvrdio je da je to protiv pravila njegove religije. Govorila sam mu – dijete moje, što ti to treba, što s generacijom ne ideš u kafiće? A on mi je samo blago odgovorio: “Oprosti, ali ja imam svoj put”.
Ostavljamo šokiranu obitelj i na ulicama Novog Pazara ispipavamo bilo javnosti. Većina osuđuje pojavu vehabističkog pokreta u sandžačkoj kotlini. Manjina tvrdi da vehabije nisu problem, već da je problem loša socijalna situacija i beogradska politika koja u Sandžak ne ulaže ni dinara. Na ulicama Novog Pazara kontrast – od skupih automobila i zgodnih dama, do zaprega i prosjaka.
U svim kafićima pozorno se gleda srpska televizija na kojoj dominiraju vijesti u napadu na veleposlanstvo i opasnost od vehabija u Sandžaku. Ekipa okupljena u restoranu hotela Tadž psuje na svaku riječ o vehabijama. Jedan stariji i najgrlatiji gospodin objašnjava nam kako je riječ o srpskoj propagandi da se muslimani Sandžaka demoniziraju. Pucanj u američko veleposlanstvo u Sarajevu, sudeći po razmišljaju ovdje, pucanj je i u akciju osamostaljenja Sandžaka od Srbije.
RPŽ/VL