Mostar – Posljednja bosanska kraljica Katarina, kćerka hercega Stipana Kosače, rođena je 25. listopada 1424. godine u Blagaju kod Mostara. Prešla je s bogumilstva na katoličanstvo i postala franjevkom Trećega reda. Do pada Bosne pod Turke ova je kraljica izgradila šest samostana i crkava. Doživjela je tužnu i tragičnu sudbinu i umrla u izgnanstvu, daleko od domovine i svoje djece koju su Turci odveli u ropstvo u Carigrad.
Grob kraljice Katarine u Crkvi Araceli u Rimu Hrvati obilaze više od pet stoljeća, a kraljica je prešla u vječnu predaju što je pripovijedaju njezini zemljaci. U lipnju 1995. godine boravio sam u Kraljevoj Sutjesci i slušao više kazivačica i kazivača koji su mi kazivali kako je: “U gradu Bobovcu živila kraljica Katarina. Ona je bila Kosača. Ona je naše žene odavde podučavala vest, plesti – sve domaćinske radove koji su se obavljali u kući.” Također su mi pripovijedali: “Naše su žene veoma mnogo nju cijenile. Ona ih je svemu podučavala. U znak poštovanja prema kraljici i zbog žalosti, one i dan-danas nose crne marame na glavi.” Te žene nazivaju se Katarinke.U sutješkome samostanu su sačuvani plašt, stola, svileni ubrus,kvadratična svilena vrećica, uškrobljeni rubac za misu i jedan dio
misnice. “Sve je to izrađeno i satkano najčišćim zlatom po cijeloj površini, na divan frizijski način. Trajna predaja tvrdi da je te stvariizradila blažena Katarina, kraljica bosanska
U fojničkome kraju predaje o kraljici Katarini kazuju:
Pripovijeda se da su Turci ovaj grad (Kozograd) najposlije osvojili i da je ispred njih potonja kraljica pobjegla otalen. Turci opkole grad, ali mu tvrđi ne mognu za dugo vremena ništa učiniti. Pošto su se na sve načine uzalud mučili, reći će im jedna baba: ‘Zatvorite konja pastuha pa mu ne dajte za tri dana vode, a onda ga puštajte i dobro gledajte gdje će zakopati nogom! Ondje kopajte pa ćete naći vodu što ide u grad, pa im je presijecite. Kad vodu presiječete, grad će se predati.’ Tako oni i urade. Kada u gradu nestane vode, naredi kraljica, te konje potkuju naopako, natovari blago i pobjegne. Pripovijedaju da je pri toj prilici ubila kraljica sa Kozograda iz topa turskog zapovjednika spram sebe u Ostružnici, 4 sata daleko. Kada zapovjednika svukoše da ga okupaju, vidješe da je žensko.
Predaja kaže da je brdo Vis s kulom i sjevernim bedemima grada u cjelini umjetni nasip. Nastao je za jednu noć sa svrhom da od turskih topova, koji su tukli s Meteriza, zaštiti kraljicu u glavnoj kuli – dvoru. Te se noći tako brzo i naporno radilo da je 77 trudnih žena pobacilo djecu i 77 se kobila oždrijebilo. Povijesno jezgro te predaje sastoji se u činjenici da je cijeli sjeverni dio grada izgrađen silovito, s dugim bedemima i brojnim kulama, i da je to, bez sumnje, bio velik teret za okolno stanovništvo.
Postoji, također, i sljedeća predaja: “Priča se da je Katarina bježeći od Turaka, bježala iz Jajca, preko brda u Varoš, pod Kozogradom. Kad se nisu mogli obraniti, potkovali sve konje naopako i jednu noć iščezli, prebjegli u Dalmaciju, Livno i Duvno.” Povijesni izvori kazuju da se kraljica Katarina godine 1446. udala za kralja Stipana Tomaša. Malo iza vjenčanja, na Milodražu, papa Eugen IV. dao joj je dozvolu da može sebi izabrati dva kapelana među
bosanskim franjevcima. Nakon smrti Stipana Tomaša 1461. novi kralj Stipan Tomašević priznao je Katarinu kraljicom majkom, koja je ostala udovica s dvoje nejake djece – Sigismundom i Katarinom. Pavao Ritter Vitezović u svome djelu Bosna captiva piše da je kraljica Katarina napustila utvrdu Kozo u Fojnici i pobjegla u Konjic.
Odatle je pješice stigla u Ston, odakle se lađom prevezla u Dubrovnik. Tu je provela neko vrijeme, a potom prešla u Rim. Nemamo povijesnih dokaza da je kraljica Katarina bježala preko Fojnice kako to predaja kazuje. Poznato je kako je kraljica Katarina već u srpnju 1463. bila na Lopudu, u području Dubrovačke Republike. Iako joj je Dubrovački senat dopustio doći u Dubrovnik, prema kraljici Katarini nisu pokazivali sklonost jer su se bojali turske osvete. Tom prigodom kraljica je u Dubrovniku ostavila mač kralja Tomaša s nakanom da bi se on dao njezinu sinu ako se oslobodi iz turskog ropstva.
U jajačkom je kraju o kraljičinu bijegu živa tradicija:
Turci su najprije došli na Suhi vrh u Pougarju. I tu su deset kula napravili od katoličkih glava. U Melni je bila kula za vrijeme Turaka, i tu su naše cure poslije vjenčanja išle spavat s begom prvu bračnu noć. Tada su došli na opštine na Ranče, pa se spuštali na Komotin. Kad je naša kraljica Katarina viđala da će Turci napast na Jajce ona je svoju vojsku nared’la da potkuju konje naobratno i ona je pobjegla na Sutjesku. Sa Sutjeske u Visoko, iz Viskokog u Rim, a dvoje su joj djece oteli Turci. Ona je mislila da svoju kraljevinu ostavi djeci, ali se djeca nisu vratila i ona je poklonila Papi svoju kraljevinu.
U RIMU
Kako bi i sama poradila na oslobođenju svoga kraljevstva, Katarina je iz Dubrovnika otišla papi u Rim. Poznato je da je papa Pio II. (1456. -1464.) nagovarao sve kršćanske vladare da zajedničkim silama protjeraju Turke iz Europe. Pad Bosne i umorstvo njezinog kralja rezultirali su 21. listopada 1463. pismom Ezechielis prophetae, u kojem je Pio II. najavio kršćanskom svijetu da je odlučio staviti se na čelo križarske vojne protiv Turaka i pozvao da se u lipnju 1464. okupe u Ankoni. Papa je 12. kolovoza 1464. doputovao u Ankonu, ali ga je tri dana kasnije zadesila smrt te se odustalo od oslobađanja Bosne i Hercegovine. Kraljica Katarina u oporuci spominje samo Pavla II. i Siksta IV., te je vjerojatno da se s Piom II. nije srela. U Rimu je Katarina dobivala izdašnu pomoć kako bi mogla živjetiprema svom kraljevskom dostojanstvu. Njezina mjesečna pomoć iznosila je 100 dukata i još 20 dukata mjesečno za stan. Katarina je najprijestanovala u kući građanina Jakova Mentebona, a potom je prešla u drugu kuću gdje je živjela do smrti i gdje je sastavila oporuku.Ta se kuća nalazila u gradskom predjelu Pigna u blizini crkve sv. Marka. Pretpostavlja se da je taj stan pripadao hrvatskoj Bratovštini sv. Jeronima. Uzalud je Katarina više puta činila sve kako bi svoju djecu oslobodila iz ropstva.
OPORUKA
Kraljica Katarina je svoju oporuku sastavila u nazočnosti sedam svjedoka od kojih je šest bilo franjevaca. U svojoj oporuci “imenovala je papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predadu njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo, a ako Sigismund ne bi ponovno postao kršćaninom, da kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona ponovno vratila na kršćansku vjeru. Ako bi, pak, oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti
GROB
Pet dana poslije sastavljanja oporuke (25. listopada 1478.) kraljica Katarina je umrla. Pokopana je po vlastitoj želji u franjevačkoj crkvi Araceli. Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve. Nadgrobna ploča bila je urešena reljefnim kipom kraljice u naravnoj veličini (1,78 m) s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen i natpis bosančicom. Na tom je mjestu Katarinin grob ostao više od 100 godina. Oko godine 1590. franjevci su odlučili popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed,kako bi kor oltara bio viši. Zbog toga je kraljičin grob morao biti premješten. Zato je skinuta nadgrobna ploča i stavljena na najbliži stup. Otada franjevci posjetiteljima svoje crkve pripovijedaju burnu povijest kraljice Katarine, koja za života postade uzor kršćanskog življenja. Sunarodnjaci kraljice Katarine već pet stoljeća dolaze u crkvu Araceli kako bi pred grobom svoje kraljice iskazali duboku odanost i zahvalnost.
RPŽ/DB