New York – Prosvjedi protiv siromaštva, loših uvjeta života, povećanja jaza između bogatih i siromašnih, koji se održavaju u cijelom svijetu, vrhunac doživljavaju tijekom ovog vikenda za kada je neformalna organizacija prosvjednika iz New Yorka pozvala cijeli svijet na prosvjed protiv kapitalističkog sustava. Prosvjedi pokreta »Okupacija Wall Streeta« održavaju se već mjesec dana bez prestanka, a organizacija koju su mediji prvo vrijeme ignorirali privlači sve više Amerikanaca pa postaje ozbiljan pokret.
Ogorčeni nesigurnošću koju proizvode kriza i financijski moćnici, prosvjednici putem internetske stranice 15october.net mobiliziraju nezadovoljnike da im se danas pridruže na globalnom prosvjedu Ujedinjeni za globalne promjene (United for Globalchange) uz geslo Narode svijeta, ustani 15. listopada. Novi oblik osporavanja današnjega svjetskog poretka, rođen u proljeće u Španjolskoj, trebao bi danas dobiti međunarodnu dimenziju održe li se globalni nenasilni prosvjedi, kako je dosad najavljeno, u 951 gradu u 82 države, među kojima i u Hrvatskoj.
»Okupacija Wall Streeta« zapravo je neformalna skupina građana koja je krenula na ulice jer Amerika ne izlazi iz krize. U kolovozu je otvoreno oko 123.000 novih radnih mjesta, ali analitičari procjenjuju da bi se ta brojka trebala popeti na minimalno 200.000 kako bi se osjetio pomak u ekonomiji. Amerikanci žive lošije, a ne treba zanemariti da su mnogi od njih poput Hrvata opterećeni dugoročnim hipotekarnim kreditima, a za razliku od nas nemaju pravo na besplatno liječenje, te da žive u sustavu nestabilnih uvjeta.
Njihov standard i dalje je znatno bolji od onoga u ostatku svijeta, ali sustav koji je živio na obećanju »američkog sna« uvijek je ozbiljno prodrman kada se dogodi kriza. A to je obećanje usmjerilo najveću ekonomiju svijeta prema sustavu koji honorira, poznaje i priznaje isključivo profit i glorificira natjecateljski duh, a ruga se solidarnosti u ekonomskom smislu.
Zahtjevi prosvjednika nisu artikulirani, jer se prosvjeduje za besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, zbog nezaposlenosti, za uvođenje jačeg oporezivanja bogatih, ali zapravo protiv društvenog i gospodarskog sustava u kojem je SAD dosad uživao. Amerikanci, čija je najpoznatija izreka »nema besplatnog ručka«, traže socijalno uređenu državu. Wall Street je od simbola uspjeha i moći za njih postao simbolom sustava koji se ozbiljno pokvario. Zato su analitičari, koji su u prvi mah ignorirali prosvjede, pokret počeli nazivati novom »bostonskom čajankom« jer u njemu vide snagu revolucionarnih pokreta.
Prosvjedi protiv Wall Streeta, a zapravo protiv financijske industrije, logično se nastavljaju na krizu, jer su je zapravo i izazvali, ali građani su bili dio tog establišmenta pa je upornost prosvjednika iznenađujuća. Trčeći za profitom, Amerikanci su izmjestili industriju u zemlje trećeg svijeta, pa su domaći radnici niže razine obrazovanosti uz globalizaciju gubili radna mjesta. Sindikati su se bunili, ali nije se mnogo postiglo, jer je rast ekonomije poticao otvaranje prostora za zaposlenje u uslužnim sektorima, a rast financijske industrije zavarao »malog čovjeka«.
Financijska industrija, kreirajući nove oblike umjetnog stvaranja novca, lažnim je zaradama stvarala rast, a visoke bonuse dobivali su čelnici korporacija, koji su se opet radi bonusa trudili zamagliti oči kritičarima, koji su upozoravali da se umjetno stvorena vrijednost poput balona u jednom trenutku mora ispuhati.
Globalna kriza došla je iz SAD-a, točnije s njegova tržišta nekretnina, čiji se balon netom prije bankrota Lehman Brothersa nije ispuhao, nego je eksplodirao. Sustav se urušio jer je bio preopterećen nepostojećom vrijednosti na kojoj je počivao. Naime, brzi pad cijena nekretnina uz rast udjela građana koji više nisu mogli plaćati rate stambenih kredita doveo je do izloženosti banaka gubicima, a s obzirom na preprodaje kredita (securitizacije) bankama u cijelom svijetu, kriza se proširila u globalnu financijsku krizu.
Međunarodni monetarni fond izračunao je da je bankarski sustav morao priznati i otpisati gubitke na kreditima u vrijednosti od 2,2 trilijuna dolara. Unatoč činjenici da su banke same sebi krive, nagovještaj krize i njezini razmjeri potaknuli su države da poreznim novcem spašavaju taj sektor. Kongresnici su odobrili 700 milijardi dolara poreznog novca u sklopu programa spasa, a građani koji su te poreze uplatili ostali su na cjedilu. Bankari koji su neodgovorno po globalnu ekonomiju, a isplativo po njihov džep, stvorili fiktivni novac, u jeku krize u nekim su bankama na račune dobivali bonuse. Tri godine nakon vladine intervencije u SAD-u banke su se navodno oporavile, veliki bonusi i plaće se isplaćuju, a sustav se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. S druge strane, u Europi je financijski sustav svakodnevno pogođen snižavanjem kreditnog rejtinga, a prema procjeni nekih analitičara, bolni otpisi, koji će destabilizirati bankarsku stamenost, još nisu ni počeli.
Na jednoj su strani Amerike, dakle, moćni bankari, koji imaju potporu Kongresa, a na drugoj građani. Stopa nezaposlenosti u SAD-u ni uz gotovo 300.000 novostvorenih radnih mjesta u posljednjem tromjesečju nije se spustila na manje od devet posto, dok je porazna statistika da čak 18 posto mladih ne može pronaći posao. Budući da Amerikanci nemaju ni besplatno obrazovanje, a fakultetski obrazovan čovjek u SAD-u iz studentskog doma odlazi noseći na leđima u prosjeku 27.000 dolara težak dug prema bankama, nezaposlenost tog dijela stanovništva ozbiljan je problem i za banke. U The Washington Postu nedavno je objavljen podatak prema kojem se više od 85 posto studenata koji su 2011. godine završili fakultet vratilo u roditeljski dom. To je nova pojava u SAD-u, a činjenica da generacija koja je igrala po pravilima nema perspektivu. Kad kriza završi, imat će znatno manja socijalna i zdravstvena prava zbog ranijih neodgovornih odluka. Zato analitičari ne vjeruju da će se bunt nove generacije lako smiriti, nego ističu kako bi taj ulični pokret mogao prerasti u revoluciju koja će jednom zauvijek promijeniti Ameriku.
Početak: jeftini krediti za prenapuhane vrijednosti nekretnina
Sve je počelo tako da je zbog akumulacije novčane štednje u svijetu došlo do razdoblja niskih kamatnih stopa pa se tražila mogućnost isplativog ulaganja. Kao dobra podloga za zaradu izabran je sektor nekretnina, pa su cijene stanova i kuća počele ubrzano rasti. Banke su istodobno kreirale razne oblike kreditiranja, pa se pristupom novca dodatno ubrzao rast vrijednosti nekretnina, koje su kroz »subprime-kredite« postale dostupne i osobama niske platežne moći s niskim bonitetom. Problem je izazvala činjenica da su se ti krediti odobravali uz promjenjivu kamatnu stopu. Budući da su kamate na početku bile niske, rate su bile male, ali je rizik od rasta kamate na sebe uvijek preuzimao dužnik, čega većina ljudi nije bila svjesna dok su potpisivali ugovor kreditu. Kritičari kažu da banke nisu bile zabrinute hoće li im klijenti vraćati kredit, jer dok god su cijene nekretnina rasle, imale su imovinu na temelju koje će ostvariti višestruke zarade.
Rast cijena koji je bio potaknut umjetnim putem doveo je do podcjenjivanja rizika ulaganja povezanog s hipotekarnim kreditima, a izlaganju rizičnim ulaganjima pripomogle su i agencije za kreditni rejting koje su uporno davale najviše ocjene spornoj aktivi banaka. Uz to se dodatna aktiva stvarala kroz prodaje kredita, odnosno njihovo osiguravanje u drugim kućama, pa se u »pumpanje« cijena nekretnina u SAD-u uključio i dobar dio europske financijske industrije. Puklo je kad su Amerikanci prestali otplaćivati kredite što zbog toga što to više nisu mogli, što zbog toga što nisu, poput naših građana, spremni žrtvovati sve da bi otplatili kuću koja vrijedi znatno manje od duga prema banci. Potom je bankama umjesto očekivane imovine, koja postoji samo na računima, ostala kuća u realnom svijetu koju nitko nije htio kupiti. Tako su banke cijeli svijet uvukle u krizu koju su proizvele same.
RPŽ/V