Komentar: Je li dosta “hrvatske šutnje” u BiH?

Proteklih tjedana i mjeseci smo opet slušali različite izjave o BiH. Pojednostavljeno, gotovo svi su isticali katastrofalno stanje o državi utemeljenoj u Daytonu 1995. godine. Richard Holbrooke čovjek koji je osmislio ovakvu BiH upravo u Daytonu i lord Paddy Ashdown, biši visoki predstavnik u BiH koji će ipak ostati više upamćen kao sakupljač uporabljenih savletica i borac protiv sjevernoirskih katolika, u engleskom “The Guardianu” su upozorili svjetsku javnost da je BiH pred kolapsom.

BiH izgleda kao bolesnik na aparatima komu je hitno potrebna operacija zbog brojnih rana na tijelu, ali međunarodna zajednica i pojedinci poput Holbrookea i Ashdowna, nanovo propisuju morfij i održavanja na životu bez obzira što je svakom jasno da je bolesniku potrebna žurna operacija. Hoće li ta agonija trajati 5, 10 ili 30 godina nije od presudne bitnosti. Tarapija Dayton iz 1995. godine je u svojoj osnovi bila pogrešna. U sve se umiješala i agilna njemačka europarlamentarka Doris Pack, kojoj se mora priznati da se dosta bavila ovim područjem, izjavivši da BiH nikada nije bila u gorem položaju, a koji dan potom promijenivši malo smjer svojih razmišljanja kroz izjavu da BiH ne prijeti raspad.

Sve nas to podsjeća da je prije nekoliko godina bila i aktivno uključena u razmišljanja o ukidanju RS–a, da bi nakon američke najave priznanja neovisnosti Kosova, a potom i Crne Gore sve brzo bilo spremljeno u ladice zaborav. Visoki predstavnik Miroslav Lajčak je putovao proteklih tjedana od Bruxellesa do Washingtona u potrazi za dozvolom za sljedeće korake. Jer bez “velikih” se ovdje već duže od 130 godina ne odlučuje ništa.

Jedni bi otišli, drugi centralizirali, treći šute

U samoj BiH je situacija vrlo jasna. Uvjerljivo najjača i najeksponiranija osoba na političkoj sceni je premijer RS Milorad Dodik. Srpski interesi i RS na prvom mjestu; apsolutno bez sustezanja ulaziti u verbalne i ekonomske okršaje protiv sarajevskih (bošnjačkih) političara koji “s Bašćaršije žele upravljati cijelom BiH” ; država BiH samo kao nužan okvir iz kojeg bi se svi u RS–u vrlo rado izvukli uz snažan vjetar u leđa toj politici zemalja i političara tradicionalnih srpskih prijatelja – sažetak je njegovih poruka.

Vrlo je agilan i u propagiranju hrvatske federalne jedinice ili entiteta, što je prema njemu zapravo i put zaustavljanja bošnjačkog političkog centralizma i stvaranje labilne savezne države. Sporno je to što u granice RS–a ne bi dao dirati, a za Hrvate je jedna od najtežih rana upravo izgubljena Bosanska Posavina. Druga nesporna činjenica je da je RS etnički očišen teritorij, što se ne priznaje. Svi se u RS–u pozivaju na Dayton i neupitnost RS, a sve se zbiva u široj svjetskoj perspektivi samostalnosti Kosova i Crne Gore.

Bošnjački političari “harače”, u financijskom smislu, po Federaciji. Tvrtkama na bošnjačkom području, ali i određenim kategorijama pučanstva koje se u ogromnoj mjeri odnose upravo na Bošnjake, se odlukama Federalne vlade, gdje hrvatski ministri samo statiraju, isplaćuju enormna sredstva. Uvezuje se 100.000 godina radnog staža, ogromnoj boračkoj populaciji isplaćuju se naknade potrebne za kupovinu socijalnog mira, davno posrnulim tvrtkama iz vremena socrealizma poput Željezare Zenice, rudnika ugljena, ili pak onim za koje se opravdano smatra da su iz nekih drugih pobuda uništene, poput drvne industrije Krivaja iz Zavidovića, daju ogromna proračunska sredstva…

Zanimljiva je i u stilu priče “kralj je gol” nedavna izjava generalnog direktora Aluminija iz Mostara Mije Brajkovića koji je govoreći o Vladi FBiH rekao da se pita ako većina u toj vladi donosi odluke, bez obzira kako glasovali hrvatski ministri, zašto onda oni ostaju u toj vladi. Kazao je da kada navečer uključi televizora, to što vidi i čuje je “horor”, pa čovjek od toga mora imati noćne more dodavši da je ovakva država besmislena, kazao je Brajković

Postavlja se zaista opravdano pitanje kava je uloga hrvatskih ministara i još više kakav je to odnos bošnjačkih političara prema Hrvatima. Da se ne govori o projektima poput cesta, ulaganje u gospodarstvo ili drugih kapitalnih projekta gdje se redovito pokušavaju zaobići većinska hrvatska područja. Dio bošnjačkih političara usmjerava trenutno političke napade prema Banjoj Luci jer se smatra da su hrvatski političari u FBiH davno potpisali kapitulaciju. Haris Silajdžić je u svojim nastupima proteklih mjeseci u New Yorku i Strasburgu izazvao žestok val prosvjeda u RS–u. No borba protiv ukidanja RS–a se sve više pretvara u bitku protiv vjetrenjača.

Tog postaju svjesni i u redovima bošnjačkih političara osobito nakon vrlo jasno izrečenih poruka iz svijeta da od ukidanja RS nema ništa te pokazatelja ekonomskog uzleta RS–a i pada FBiH. Većina u krugovima bošnjačkih političara smatra da se ipak treba okrenuti FBiH i njezinoj što čvršćoj centralizaciji. Pozivanje na tzv. “demokratsko načelo” jedan građanin jedan glas ipak ostaje jedna od uporišnih točaka bošnjačke politike iako je svakome jasno da je za državu s tri naroda to apsolutno neprihvatljivo i nepravedno.

Koliko još?

Kod Hrvata kao da se ponavlja “hrvatska šutnja” iz 70–tih godina prošlog stoljeća. Sve češće se čuju razmišljanja da treba doći do potpune smjene sadašnje političke elite iz redova hrvatskog naroda jer je taj podanički odnos prema prije svega bošnjačkoj političkoj eliti, ali i predstavnicima međunarodne zajednice, došao do granice podnošljivosti. Iz puno bogatijih i razvijenijih većinskih hrvatskih područja i samoodrživog gospodarstva, novac se izvlači u bošnjačke krajeve i tvrtke. Novi Bakarići, Planinci i Šuvari vrlo rijetko podižu svoj glas protiv te politike. Sam vrhbosanski kardinal Vinko Puljić je više puta kazao da mnogi hrvatski političari ne vode interese o svom narodu, čak i da su ucijenjeni.

Bošnjačka politika tvrdi da i rtv kanal na hrvatskom jeziku ugrožava vitalni bošnjački interes, tako je gotovo isto i s obrazovnom politikom ili odnosom prema hrvatskom jeziku. Često se čuje teza da se iščekuje još veći val iseljavanja Hrvata iz središnje Bosne. Zna se kome bi to išlo, u ovakvoj BiH, u “prilog”. Ne može se zaboraviti slaba i neodređena politika Zagreba u posljednjih desetak godina prema Hrvatima u BiH. To se nikako ne može kazati za politiku Beograda prema Srbima u BiH. Pojedinci tvrde da je upravo na tragu takve politike Miroslav Lajčak pri zadnjem posjetu Zagreba izričito tražio da Hrvatska ne dadne potporu Hrvatima u BiH u borbi za rtv kanal ili entitet.

No mora se znati da neki budući predstavnici Hrvata u BiH neće dopuštati ovakav ponižavajući položaj svog naroda. Povijest nas uči: poslije hrvatske šutnje dolazi i hrvatsko buđenje. Ali ostaje i veliko pitanja koliko uopće ovakva BiH uopće može još preživjeti?

Odgovori