Jedna od najgorih slika koja prolaznike kroz BiH može dočekati su prizori uz riječne tokove. Upravo na svjetski dan voda, 22.ožujka, vozili smo se dolinom Lašve, a potom se zaputili uz tok rijeke Bosne. Te dvije rijeke su poput kanala za otpad.
Toliko smeća, vrećica, krutog otpada, o tečnom otpadu i kanalizacijama usmjerenim u rijeke da i ne govorimo, pa sve do starih automobila i dijelova kamiona… Slike su to koje nagrđuju svaki metar obala ovih rijeka. Možda je to i najbolji dokaz gdje je većina stanovnika BiH, kulturološki gledano, u odnosu na ostatak svijeta. O zakonskim inicijativama u državi kakva je BiH bolje je i ne govoriti.
Istina, situacija je nešto bolja uz riječne tokove gdje je manje stanovništva i industrije: Une, Vrbasa, pa i Neretve. Netko će se možda upitati: Je li voda zaista tako važna tema u državi gdje toliko toga ne funkcionira? Odgovor je potvrdan.
Neprocjenjiva vrijednost
Podsjetimo se na samo nekoliko podataka koji će nam to potkrijepiti. Kako bi se razgradila, primjerice, autobusna karta u morskoj vodi potrebno je dva do četiri tjedna, pamučna tkanina od jednog do pet mjeseci, komadić obojenog drva razgrađuje se oko 13 godina, plastična boca oko 450 godina, a aluminijska konzerva 200 do 500 godina. Kroz ove podatke se očituje čitava ekološka katastrofa kojoj su izložene rijeke u BiH, a time i samo stanovništvo.
Što je uzrok ovakvog ponašanja prema vodama, odnosno prirodi? Sigurno ih je više: od nepostojanja i neprimjenjivanja zakonskih normi, preko nezainteresiranosti države i društva do nekih kulturoloških shvaćanja, a to je priča zbog koje bi se trebalo vratiti u prošlost i otići na neke druge prostore od kuda je to shvaćanje “uvezeno” i gdje se takvo stanje uopće ne doživljava problematičnim.
Valja se prisjetiti da voda zauzima gotovo tri četvrtine površine Zemlje. Od toga 95 posto je slana, dok je samo pet posto slatka voda. Značajne rezerve od osam milijuna kubičnih kilometara kriju se i u podzemlju, što je za 30 posto više od količina koje kriju rijeke i jezera. Veliku većinu slatke vode, odnosno čak 70 posto, čine glečeri, polarni led i snježni pokrivač.
Voda tvori više od dvije trećine ljudskog tijela. Svaki čovjek koristi u prosjeku oko 60 litara vode dnevno za osobne potrebe.
Tako npr. stanovnik Hrvatske prosječno potroši 150 litara vode dnevno dok se stanovnik Gambije mora zadovoljiti tek s 4,5 litara. Tijekom čitavog života čovjek potroši od 1,5 do 3,5 milijuna litara, dok svakodnevno izdahne 400 do 500 mililitara vode u obliku pare. Od gladi se umire unutar dva mjeseca, no bez vode čovjek ne može izdržati više od tri dana. Dvije trećine vode koristi se u poljoprivredi, a jedna trećina u domaćinstvima i industriji.
Procjenjuje se da se samo 1% slatke vode na Zemlji može koristiti za ljudske potrebe te da će tijekom ovog stoljeća bez pitke vode ostati 17 zemalja Afrike i Azije.
Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je Svjetski dan voda 1993. godine kako bi skrenula pozornost na neprocjenjivu vrijednost vode, ali i njezinu sve veću ugroženost, budući da su zalihe ograničene – a nužna je za život. Sve veći broj stanovnika Zemlje, zagađenje te globalno zatopljenje utjecat će na to da se u idućih 20 godina dosadašnja prosječna količina dostupne vode po stanovniku smanji za trećinu. Već sada oko 20 posto stanovništva Zemlje nema uopće pristup pitkoj vodi koju na Zapadu uzimaju zdravo za gotovo, a 40 posto svjetskog stanovništva nema dovoljno vode za osnovne higijenske i sanitarne potrebe. Čak 5.000 djece dnevno umire zbog bolesti povezanih s nedostatkom pitke vode. Oko 26 zemalja oskudijeva u vodi. Kada tome pribrojimo da se gotovo svaku 21 godinu udvostručuju svjetske potrebe za vodom, budućnost pred nas postavlja mnoga pitanja.
Stoljeće vode
Prema UN–ovu Svjetskom izvješću o razvoju voda, što ga je objavio UNESCO, najzagađeniju vodu u svijetu imaju Belgijci. Ta europska zemlja posljednja je na popisu od 122 zemlje obuhvaćene istraživanjem o kvaliteti vode. Blizu nje na tom popisu su Indija, Jordan i devet afričkih zemalja. Najčišću vodu piju Finci, zatim slijede Kanada, Novi Zeland, Velika Britanija i Japan. Zadatak koji je pred sebe postavio UN i ostale međunarodne organizacije je do 2015. prepoloviti broj ljudi koji nemaju pristup zdravoj vodi za piće ili si je ne mogu priuštiti, kao i onih koji nemaju pristup osnovnim sanitarijama. No taj cilj se čini danas predalekim.
Mnogi ističu da će 21. stoljeća obilježiti borba za vodu. Voda će postati “nova nafta”. Zbog toga ne čude i mnogobrojni pokušaji kontroliranje voda, na ovaj ili onaj način. U Južnoafričkoj Republici je pitka voda dana u koncesije i mnogi kažu da je tako nastao pravi klasni “aparthejd”. Prije nekoliko godina Bolivija je bila ustupila koncesija na vodu američkoj tvrtki Bechtel koja je potom cijenu vode u samo nekoliko podigla za 300 posto što je dovelo do prvog rata za vodu u 21. stoljeću. To je primoralo vladu da raskine ugovor. Neki veliko gradovi poput Damaska su zbog velikog razvoja i priliva stanovništva ostali nakon tisuća godina prvi puta u ovom desetljeću bez opskrbe vodom. Izrael ima s Turskom specijalni sporazum o uvozu vode, dok Kanada zabranjuje zakonski izvoz svoje vode, odnosno leda.
Tijekom proteklih 60 godina zabilježeno je više od 300 međunarodnih sporazuma oko vode i 37 prijavljenih slučajeva sukoba između država zbog vode. No mnogi prognoziraju da bi se ta situacija mogla itekako promijeniti i da će se povećati broj sukoba zbog vode. To je samo nekoliko primjera koji govore o značaju vode i njezinim gospodarenjem.
Prema istraživanjima UNESCO–a iz 2003., Hrvatska je prema dostupnosti i bogatstvu izvora vode na veoma visokom, petome mjestu u Europi, a na 42. u svijetu, što je strateška prednost. Uz bogatstvo vode, u mnogim dijelovima Hrvatske voda iz javnih vodoopskrbnih sustava uglavnom je visoke kakvoće, a površinske i podzemne vode i more u dobrom su stanju.
Točnih podataka za BiH nemamo, ali slike koje vidimo uz naše rijeke nisu obećavajuće. Ako se prisjetimo i brojnih novinskih članaka o učincima streljiva s osiromašenim uranom razasutim diljem BiH, tvrdnjama o odlaganju radioaktivnog otpada u bh. jezera, rijekama u koje se ispušta otpad iz domaćinstava i industrije, pogubnim “čišćenjem” septičkih jama živom u kraškim predjelima gdje se potom živa pronalazi u rijekama, a možemo reći i gotovo potpunom zakonskom nebrigom situacija s vodom i vodenim resursima u BiH ne izgleda odveć dobro.
Znanost kaže da jedna kapljica slatke vode živi maksimalno 10 godina, a poslije se vraća u atmosferu… Pitanje je u kakvom će se stanju vratiti s naših područja.