Književnu nagradu “Antun Branko Šimić” za 2014. godinu dobio je hrvatski književnik Ivan Aralica za roman “Japundže” – priopćeno je iz Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Nagradu mu je na završnoj svečanosti 51. Šimićevih susreta uručio Ivan Sivrić, predsjednik Društva, koje tu nagradu i dodjeljuje. Pokrovitelj 51. Šimićevih susreta bio je predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko.
Ivan Aralica nagrađen je za roman “Japundže”, koji je objavila Školska knjiga. Roman je majstorski ispričana aktualna priča o egzilu s temom iz nedavnoga Domovinskog rata. Glavna junakinja romana je djevojčica Stana iz Žepča, koja pred agresorom bježi u Zagreb, gdje kasnije nastavlja studij i zavjet svoje bake koja joj je darovala topli kaputić – japundže.
Prosudbeno povjerenstvo je među 28 prijavljenih autora nagradilo upravo Ivana Aralicu, a u svom obrazloženju ističe aktualnost i univerzalnost tema kojima se autor bavi u romanu Japundže te visoku umjetničku vrijednost.
Donosimo ocjenu prosudbenog povjerenstva:
“Ivan Aralica (Promina, 1930.) u romanu Japundže iz pozicije sveznajućega pripovjedača prati životni put nesretne djevojčice Stane Antolović iz Žepča, kojoj su za vrijeme rata neprijateljski vojnici obeščastili i ubili majku, kojoj su kasnije ubili baku, oca i strica te je ostala gotovo sama na svijetu, a spas je pronašla u Hrvatskoj.
Roman Japundže autor je kompozicijski ostvario u dva dijela. Prvi se dio događa u Srednjoj Bosni, u Žepču i njegovoj okolici, u vrijeme najžešćih sukoba koje je donio rat devedesetih godina prošloga stoljeća, a drugi je dio vezan za mirnodopsko razdoblje, za Zagreb i život u njemu. Oba su dijela povezana likom Stane Antolović, jedanaestogodišnje djevojčice, u prvome dijelu, i odrasle djevojke, studentice, u drugome dijelu, osobe koja je iz žepačkoga kraja izbjegla ogrnuta japundžetom koje joj je na rastanku darovala baka, zavjetovavši je da se od toga toploga kaputa ne odvoji dok ne ispuni svoj zavjet i njihovu pogodbu.
Araličina pripovjedna tehnika i u drugim je njegovim romanima podrazumijevala epsku širinu, odnosno zalaženje duboko u detalje. Takvo pripovijedanje pokazuje majstora, ono je dar koji je dijelom urođen, ali i godinama razvijan. Siguran i snažan u svojoj rečenici, on i u romanu Japundže nepatvorenom svježinom pred čitatelja iznosi povijest jednoga života, kazuje o stradanjima, ali i o izbavljenju, u opise vješto umeće dijaloge i slika svijet onakvim kakvim ga vidi. Araličinu rečenicu inače obilježava poslovičnost i narodna mudrost, koju je on rado umetao u svoje kazivanje. Sada je njegovo kazivanje inverzija, govor u obliku izravnoga, iskrenoga obraćanja, citatnost…
Romanom Japundže Aralica je spojio svoj govor o Bosni s govorom o Hrvatskoj; pokazao je da ta dva govora ne moraju biti odvojena, da se oni prožimaju, supostoje, prelijevaju se jedan u drugi.
Umjetničkom vizijom života prikazanom u romanu Japundže Ivan Aralica je ponovno potvrdio da je sve prošlo temelj budućemu, da je narodna mudrost potka znanstvenim istinama i da je život iznad svega, ono što se ne smije osporavati, što se njeguje i čuva i što posjeduje i daje smisao. Roman Japundže, kada se nađe u rukama čitatelja, donijet će mu viziju stvarnosti, one u koju smo već utkali svoje dane, ali i one od koje tkamo dane koji čine našu sadašnjost i kojom će biti istkana naša budućnost. Aralica je zaista vješt tkač na književnome razboju, a ono što on istka ima ne samo trenutnu nego neprolaznu vrijednost”.
Tako je odluku o nagradi za Aralicu obrazložio žiri, a njegovim pasioniranim i vjernim čitateljima je to samo jedan poticaj više da upravo roman Japundže u izdanju Školske knjige pročitaju, te da bude dio i njihove kućne knjižnice.
Inače, u sklopu završne manifestaciji 51. Šimićevih susreta, održanoj u Drinovcima u općini Grude, upriličena je i svečana akademija posvećena Antunu Branku Šimiću. Također, dodijeljene su i četiri književne nagrade za mlade pjesnike koji još nemaju nijednu objavljenu knjigu.
RPŽ/DHKHB