Krakow – “Kada je umro, strašno me je to pogodilo. Možda čak i više nego ranija smrt majke, kako zbog tragičnih okolnosti njegove smrti, tako i zbog toga što sam bio zreliji kada se to dogodilo.
Imao sam tada 12 godina”, tako je blaženi Ivan Pavao II. u jednom razgovoru opisao svoje osjećaje u vrijeme smrti njegova starijeg brata Edmunda Wojtyłe koji je umro u prosincu 1932., piše Bitno.net.
“Tragične okolnosti” o kojima je blaženik govorio bile su doista takve, ali u smrti njegovog starijeg brata bilo je i puno herojskog – Edmund, koji je radio kao liječnik u gradu Bielsku (kasnije Bielsko-Biała), žrtvovao je svoj život pokušavajući izliječiti jednu pacijenticu. Ona je bolovala od tada neizliječivog šarlaha i nitko od liječnika nije se usudio baviti s njom. Osim Wojtyłe koji je odlučio provoditi dane uz njezin krevet i davati joj lijekove. Nažalost, djevojka je ipak umrla, a nakon 10 dana i dr. Wojtyła koji se zarazio od nje.
Kako je ovih dana u poljskom tjedniku W Sieci napisala novinarka i biografkinja obitelji Pape Milena Kindziuk, iako je razlika među godinama između dvojice braće bila velika, njih su dvojica bili jako povezani. Kada se mali Karol rodio, Edmund je imao 14 godina i u svemu je pomagao majci koja je imala jako tešku trudnoću, a nakon poroda je bila u jako lošem fizičkom stanju. Edmund je za svog mlađeg brata, Loleka, od početka skrbio i između njih se razvila duboka bratska ljubav. Nakon završene mature 1924. Edmund je započeo studij medicine na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu, ali svake nedjelje je dolazio u Wadowice kako bi obišao obitelj i pomagao boležljivoj majci. On i Lolek često su te nedjelje provodili u šetnjama obližnjim gorama i tada se kod blaženika razvila ljubav prema planinarenju. Kada je majka umrla 1929., veza između dvojice braće bila je još intenzivnija.
Kada je Edmund počeo raditi u bolnici u Bielsku, Karol i otac dolazili su ga redovito posjećivati. Još jedna strast koju su braća dijelila bilo je kazalište – redovito su organizirali predstave za male pacijente bolnice u kojoj je Edmund radio. Bio je omiljen među svojim kolegama, ali i pacijentima, poznat po tome što nikada nikome nije odbijao pomoć, te je liječio i beskućnike. Bolnica u kojoj je nekada radio od 2002. nosi njegovo ime, u čast liječnika koji je svoju profesiju shvaćao kao poslanje i bio spreman žrtvovati svoj život za pacijenta, u duhu kršaćnske vjere u kojoj je odgojen i koju je živio.
Godine 1997. talijanski dnevni list “Il tempo” izvijestio je kako je skupina ljudi okupljena oko jednog “katoličkog izdavača iz Padove” pokrenula incijativu za proces beatifikacije dr. Edmunda Wojtyłe. Kako piše Kindziuk, proces je u ovom trenutku nešto utihnuo, ali to ne znači da u budućnosti neće ponovno biti intenziviran.
“Ne znači to niti da Edmund Wojtyła nije svetim čovjekom. Svetac ili jesi ili nisi. Crkva tu svetost ujedno službeno potvrđuje. A teško da je neće potvrditi u situaciji u kojoj netko svoj mladi život daruje za drugog čovjeka”, napisala je novinarka.
RPŽ/BN