Mostar – Gospodine predsjedniče, agresija i zločin muslimanske vojske – Armije BiH – nastavlja se na hrvatski narod s ciljem njegova potpunog čišćenja iz srednje Bosne.
Bezbroj apela svakodnevno dolazi i na Vaše ime za pomoć u zaustavljanju ove podle i izdajničke namjere muslimanske vojske i muslimanskog političkog rukovodstva. Tragedija hrvatskog naroda u Zenici, Kaknju, Vitezu, Busovači, Kiseljaku, Kreševu, Travniku, Konjicu i dr. jučer je nastavljena na području Žepča i Usore. Preko sto tisuća Hrvata je ili u egzodusu kao posljedici etničkog čišćenja ili u smrtnoj opasnosti od muslimanske vojske. Istovremeno vlasti Bosne i Hercegovine slobodno zasjedaju u Zagrebu ili u desecima mjesta Republike Hrvatske rade razni uredi i logistički centri toga agresora, što izaziva posebno ogorčenje našega naroda. Molimo Vas da odmah preispitate sveukupne odnose Republike Hrvatske naspram Bosne i Hercegovine i muslimanskog rukovodstva te da sve učinite na zaustavljanju ovoga zločina.”
Ovo je sadržaj pisma koje je 25. lipnja 1993. predsjednik HZ-a Herceg-Bosna uputio hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. I jedno od niza pisama koja prvi put u cijelosti izlaze u javnost u knjizi Miroslava Tuđmana. Tuđmanova korespondencija svjedoči da se on nakon ovog Bobanova pisma i te kako založio na svim razinama za zaustavljanje agresije Armije BiH, ali i za zaustavljanje rata. Pismo je odmah uputio predsjedništvu BiH, ali i na mnoge svjetske adrese. No također je odgovorio i Bobanu, iz čega izdvajamo: “Obraćam se Vama i svim tijelima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, s osjećajem duboke i povijesne odgovornosti, u trenutku koji je presudan za opstojnost i budućnost hrvatskog naroda u susjednoj Republici Bosni i Hercegovini i za budućnost Bosne i Hercegovine kao državne cjeline tri jednakopravna naroda. Pozdravili smo proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao neizbježan ishod teških i tragičnih zbivanja izazvanih prvo srpskom, a onda, i muslimanskom agresijom, kao izraz političke volje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i kao jamstvo njegove suverenosti i jednakopravnosti u svim dijelovima cjelovite i neovisne Bosne i Hercegovine.
Polazeći od toga, želio bih Vam još jednom uputiti najsnažniji apel da se u svim svojim akcijama upravljate poštovanjem ljudskog dostojanstva, temeljnih ljudskih vrijednosti i prava te najstrožom primjenom međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Srpska agresija, a zatim i muslimanska protiv hrvatskih područja, odnosno strašni rat u cjelini donijeli su nepodnošljive patnje nevinog pučanstva, žena, djece, staraca, bolesnika, ranjenika, zatočenika i stanovnika u opkoljenim mjestima i naseljima. Obveza je svih onih koji mogu na to stanje utjecati da učine sve da se te patnje spriječe, otklone ili ublaže. To je obveza pred vlastitom savješću, pred savješću svog naroda i pred licem svjetskog javnog mnijenja…”
Boban je Tuđmanu odgovorio 13. rujna i potvrdio mu da se svega toga pridržavaju. U knjizi postoje je i brojni drugi dokumenti. Primjerice, s obnavljanjem sukoba Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni, koji su doveli do velikog broja ljudskih žrtava i do ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava, u Zagrebu je 25. travnja 1993. godine potpisana zajednička izjava između Alije Izetbegovića i Mate Bobana, a uz svjedočenje predsjednika Tuđmana i u nazočnosti predstavnika međunarodne zajednice. Izetbegović i Boban naređuju svim vojnim postrojbama Armije BiH i HVO-a da odmah prekinu vatru i sva neprijateljstva, ali i pristupe ustroju zajedničkog zapovjedništva Armije BiH i HVO-a. No njihova kasnija prepiska ovdje citirana svjedoči da su takvi sporazumi često bili mrtvo slovo na papiru.
RPŽ/VL