Vrijedni i neumorni sakupljač povijesnih zabilješki o Žepču Franjo Marić ostao je iznenađen kada ga je prije šest godina nazvala gospođa Slavica Vukas, rođena Tubak. U nastavku pročitajte tekst gospodina Marića o tome kako je upoznao gospođu Slavicu i o događajima kojih se ova najstarija Žepčanka (i jedna od najstarijih Hrvatica), koja je upravo proslavila 105. rođendan, sjeća iz povijesti Žepča iz prvih desetljeća XX. stoljeća.
Bilo je to u ožujku 2007. Oko 17 sati zazvoni telefon.
– Dobar dan – pozdravi me stariji ženski glas s druge strane žice.
– Svaki dan – odgovorih.
– Je li to stan pisca knjiga gospodina Franje Marića?
– Da.
– Molim vas, otvorite knjigu Ljetopis katoličke župe Žepče i pogledajte fotografiju na str. 270.
– Molim, pričekajte samo trenutak. Da. Evo me na str. 270. Fotografija je snimljena 1925., a na njoj je žepački organizacijski odbor povodom 1000. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva.
– Gospodine Mariću, pogledajte treći gornji red. Žena s ogrlicom je gospođa Martinčević, a lijevo do nje sam ja.
Nekoliko sam trenutaka šutio, jer sam pomislio da je to neka šala, a potom sam upitao:
– Oprostite na pitanju, ali koliko vi godina imate, gospođo?
– Devedeset devet. Ja sam Slavica Tubak, udata Vukas. Rođena sam u Žepču 4. travnja 1908.
Pa to je veliko otkriće. Vi ste, gospođo, vjerojatno najstarija živuća Žepčanka.
Nakon toga uspostavio sam stalni telefonski kontakt s gospođom Vukas, a i osobno sam je posjetio u njezinoj kući u Krasici, nedaleko od Rijeke.
Fotografije: naslovna – proslava 1000. obljetnice hrvatskog kraljevstva u Žepču 1925.; niz fotografija – panorama Žepča oko 1909.; Slavica Vukas sa 100 ruža za svoj stoti rođendan; mladenci Slavica i Ilija 1927. godine;misa zadušnica za cara Franju Josipa u žepačkoj župnoj crkvi 1914.; krsni list Slavice Tubak iz 1908.
U dogovoreno vrijeme pozvonio sam na kućna vrata na br. 218 u Krasici. Na vratima se pojaviše dvije gospođe, Dragica i Mirjana, i rekoše mi da su kćeri gospođe Slavice. Nakon pozdrava upitah:
– A gdje nam je naša najstarija Žepčanka?
– Samo vi uđite unutra, sada će ona.
Nakon nekoliko minuta na vratima dnevnoga boravka pojavi se s čipkom u rukama raspoložena gospođa Slavica. Poslije srdačnog pozdrava rekoh:
– Gospođo, izvrsno izgledate. Ja vam ne bih dao više od 80 godina. A što radi čipka u vašim rukama? – priupitah.
– Znate, gospodine, ja vam još uvijek heklam po cijele dane. Pogledate ove čipke po stanu, one su mojih ruku djelo.
Nakon uvodnoga razgovora zamolio sam gospođu Slavicu da ukratko kaže nešto o sebi. Evo što mi je ispričala:
– Rođena sam 4. travnja 1908. u Žepču u osmočlanoj obitelji Stjepana i Anđe Tubak. U žepačkoj crkvi Našašća Sv. Križa 6. travnja krstio me fra Josip Divić. Bila samo 4. dijete u obitelji. Imala sam braću Antona (1901.), Tomu, Ivicu, sestru Ankicu, brata Zvonku, opet sestru Ankicu, a najmlađa je bila Štefica, rođena 1917. Svi su umrli vrlo mladi, a najduže je živio najstariji brat Antun. On je imao samo 26 godina kada je umro, a pokopan je na groblju na Dvorištu (Orahovica), gdje su pokopani moji Tubaci.
Otac mi je bio Stjepan Tubak (r. 29. 4. 1876.) iz Žepča, a majka Anđa (djevojačko Sedić, r. 22. 9. 1878.) bila je rodom iz Jajca. Otac mi je po zanimanju bio kovač bakrenih proizvoda (kasnije prešao raditi na željeznicu), a majka je bila domaćica.
Djed po ocu zvao se Niko, a baka Delfa (djevojački Đerek). Djed po majci zvao se Antun Sedić, a baka Anđa (djevojački Patković). Moj djed Niko prodao je zemljište (početkom 1888.) za gradnju prve župne crkve u Žepču.
Kuća u kojoj sam rođena nalazila se s desne strane klostera časnih sestara, a porušena je kada se gradio novi betonski most preko rijeke Bosne. S lijeve strane klostera bila je kuća Ivana Đurića, djeda umjetnice Ljerke Njerš.
Osnovnu školu pohađala sam od 1916. kod sestara milosrdnica u Žepču. Udala sam se 1927. za strojovođu Iliju Vukasa (r. 29. 4. 1893.) koji je bio rodom iz Čapljine. Žepački župnik Ivan Gojsilović vjenčao nas je 5. lipnja 1927. u crkvi Našašća Sv. Križa.
Budući da mi je muž radio na državnim željeznicama, od sredine 1927. živjeli smo u Kikindi u Banatu. Potom selimo u Vinkovce, gdje smo sagradili veliku kuću 1938. godine. Drugi svjetski rat dočekali smo u Vinkovcima, a godine 1962. doselili smo ovdje u Krasicu, iznad Bakra.
U braku s Ilijom imala sam 9 djece: Antuna Tončija (r. 1928.), Matildu (r. 1929.), Slavka (r. 1931.), Dragu Dragutina (1932.), Dragicu (1933.), Anđelku (1935.), Ivicu (r. 1939.), Josipu (r. 1945.) i najmlađu Mirjanu (r. 1946.). Od njih devetero žive su samo tri kćeri: Dragica, Anđelka (živi u Švedskoj) i Mirjana. Danas imam 9 unučadi i 10 praunučadi.
Muž Ilija umro je 1967. godine, tako da danas živim od mirovne s najstarijom kćerkom Dragicom.
– Što možete reći o Žepču u svoje vrijeme?
– Tijekom Prvoga svjetskog rata u Žepču se živjelo prilično teško. Godine 1915. bila je velika poplava. Sjećam se kada su sa zvonika žepačke crkve za ratne potrebe 1916. na tlo bačena sva tri zvona. Okupljeni narod plakao je i vrištao. Sjećam se zvona sv. Ante.
Sjećam se dvadesetih godina prošloga stoljeća kada je u centru Žepča na predizbornom skupu govor držao Stjepan Radić, a nakon govora narod je klicao: “Živio Radić!” Kada je počeo govoriti Nikola Pašić, narod ga je gađao šljivama, jajima i drugim predmetima, tako da je skup prekinut, a narod se razbježao na sve strane.
Budući da sam od malih nogu pa sve do danas voljela pjevati još dok sami išla u školu časnih sestara uključila sam se u crkveni zbor sv. Cecilije u kojem sam pjevala sve dok se nisam udala i odselila iz Žepča 1927. godine. Sjećam se da su u zboru sv. Cecilije pjevale Marica Ezgeta, Ljuba Tubak, Anastazija Tubak, Tonka Abramušić, Izabela Buić…
– Možete li nam izdvojiti kakve zanimljivosti koje ste doživjeli u Žepču.
– Brat moje strine, koja se prezivala Jeleš bio je na brodu Titanik što je potonula 1912. godine. Sjećam se da jena rođendan cara Franje Josipa gotovo svaka kuća u glavnoj ulici u gradu bila okićena lampionima, a na prozorima su se palile svijeće.Kada je bila misa zadušnica za ubijenoga nadvojvodu Franju Ferdinanda, na žepačkoj crkvi 1914. bila je crno-žuta zastava. Na toj misi držala sam jastučić na kojem su bila neka znamenja.
Djevojke nikada nisu izlazile same na zabavu u grad. U njihovoj pratnji bile su mame ili ozbiljne susjede koje su ih čuvale. Zabava u gradu trajala je najdulje do ponoći, a bila je organizira u Hrvatskoj čitaonici. Hrvatska čitaonica u Žepču bila je u dotrajaloj zgradi nekadašnjeg šerijatskog suda. Zgrada je otkupljena za potrebe Čitaonice, a imala je podrum i prizemnu prostoriju.
Nedjeljom su, poslije pučke mise, na žepačkoj pijaci seljaci pjevali i igrali kolo uz šargiju.
Sjećam se i žene koja je imala oko 120 godina, a na leđima je često nosila dijete od četiri i pol godine. (Uvidom u Matice umrlih župe Žepče ustanovili smo da se radi o Anđi Tubak, r. Šimunović, ženi Ive Tubaka, rođenoj u Jezeru kraj Jajca, koja je umrla u Žepču 30. svibnja 1912. u 115. godini života.)
Sjećam zime 1921. godine kada je snijeg u Žepču bio visok 150 cm.
Bila sam s mamom na radovima u polju kada su 1925. na žepačko polje pala (sletjela) tri aviona. To je bila prava senzacija, avioni došli u Žepče.
Bilo je poziva da idem glumiti, ali mama nije dala. Htjela sam igrati rukomet, jer je igralište bilo preko puta naša kuće, ali i to su mi zabranili. Ne, nije to za ženske, tako su mi govorili.
Pričali su mi da je 1938. godine na tradicionalnom vašaru u Žepču izbila velika tuča između kavgadžija muslimana i katolika, koja se smirila tek treći dan. Bilo je mrtvih na objema stranama. Muslimani su vikali: “Krst im ćaćin, čupaj kolac pa udri.”
– Što vas je održalo tako vitalnom svih ovih godina?
– Ja volim raditi, ne mogu mirovati.Rad, rad, pjesma, veselje i vedar duh održali su me na životu.Ne treba sve odmah uzeti k srcu. Ono što mora biti, bit će. Sve što dođe mora i proći. Bog me danas drži na životu, a do kada će, to ne znamo.
Evo i danas imam sačuvanu Singer šivaću mašinu koju sam kupila 1929. godine i platila je u gotovini 3000 ondašnjih dinara, a da sam je kupila na odgodu, platila bih je 3500 dinara. Na njoj sam sašila stotine komada odjeće… Pogledate onu jaknu… Nju sam sašila u 90. godini života. Osim toga, danas, u 99. godini, po cijele dane heklam. Pogledate ove čipke po stanu, a puno sam toga i podijelila.
Kako sam već rekla, pjevala sam u crkvenom zbor sv. Cecilije u Žepču, a pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća nastupala sam u Kulturno-umjetničkom društvu Željezničar u Vinkovcima.
U izvrsne pjevačke sposobnosti osobno sam se uvjerio kad nam je gospođa Slavica nakon dva i pol sata razgovora gromkim i čistim glasom otpjevala nekoliko pjesama: Ponoć tiha kad se spusti; Da zna zora kako silno ljubim ja; Gdje si da si, moj golube; Blijedi mjesec zagrlio zvijezdu Danicu; Aj, zavadili se orli i sokoli; I srušiše se lijepi snovi moji.
– Jeste li u svome dugovječnom životu imali kakvih zdravstvenih problema? Što ste jeli, pili?
– Imala sam jednu tešku operaciju 1955. godine. Te godine u Zagrebu mi je dijagnosticiran rak dojke drugog stupnja te mi je dojka odstranjena. Od tada ništa nije bilo posebno sve do prije devet godina, kada sam u 90. godini života pala niz 13 stuba i slomila samo lijevu ruku. Kada su me dovezli liječniku, liječnik me upita: “Kako ste pali?” Odgovorila sam: “Nije mi se padobran otvorio pa sam pala.” On me je začuđeno pogledao i vjerojatno pomislio da sam udarena mokrom čarapom po glavi. Inače, kroz cijeli život znala sam se šaliti, čak i u teškim trenucima. Nakon loma ruke operirala sam mrenu na očima, tako da danas uz pomoć naočala dobro vidim. U životu sam sve jela i pila, a najviše volim mlijeko i mliječne prerađevine. U posljednje vrijeme želudac mi ne podnosi slatko.
Hvala Bogu što sam i u ovim godinama samostalna i pokretna.
– Budući da ste živjeli u 5 država (Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i Republici Hrvatskoj) ima li nešto što biste mogli posebno istaknuti?
– U svim tim državama nikada nisam zatajila svoju vjeru i svoju hrvatsku naciju, a i danas mi je najdraža pjesma Oj ti vilo velebita. Od poslovica posebno volim onu: U dobru se ne uzvisi, a zlu se ne ponizi.
– Što vas je u životu najviše žalostilo?
– Smrt moje djece i mojih najbližih: majke, oca sestara, braće, unučadi. Prvo mi je umro 1929. sin Antun Tonči u 2. godini života, osam dana poslije njegove smrti umrla mi je tek rođena kćerka Matilda. Nakon Matilde, 1936. godine od upale slijepog crijeva umro je moj sin Slavko u 5. godini života. Nedugo nakon rođenja 1939. umro mi je sin Ivica. Godine 1987. umrla mi je kći Josipa u 42. godinu života, 2001. umro mi je sin Drago Dragutin u 69. godini života, a 2003. iznenada u 40. godini života od srčanog udara umro mi je unuk Duško sin kćerke Anđelke koja živi u Švedskoj.
– Za kraj, možete li uputiti kakvu poruku Žepčacima povodom velikoga jubileja, 550. obljetnice prvoga pisanog spomena Žepča.
– Kao prvo, velika mi je želja da još jedanput posjetim svoje rodno i drago Žepče, a poruka za Žepčake… neka svi zajedno žive složno i u miru, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili rasu.
RPŽ/Franjo Marić