Zagreb – Zašto istraživačko novinarstvo spava kad se govori o Milanovićevoj obitelji i kreditima Ljubljanske banke? Pa da nakon temeljitih istraživanja o kreditima obitelji Milanović napravimo anketu o ispitivanju popularnosti, piše u svom komentaru Tihomir Dujmović.
Zašto primjerice nitko nije s onom akribičnošću s kojom se analiziraju riječi Karamarka ili nadbiskupa Bozanića analizirao što nam je ovih dana poručio glavni ravnatelj HTV-a, jedan od najmoćnijih medijskih ljudi u zemlji – Goran Radman?
Jedva da ima političke ankete koja se kod nas pojavi a da ne potvrđuje staro geslo: uz veliku i malu laž, imamo i statističku laž! Ta laž nije ona prijesna, obična, prostačka laž koja izaziva momentalni revolt, to je laž koja se zapravo ‘mota’ oko istine, ali ukupno gledajući ona nije drugo nego li neistina. Jer, to da Tomislav Karamarko i HDZ imaju problema s medijima, da HDZ medijski ne reagira kako bi bilo prilično za čelnu oporbenu stranku, to je notorna stvar koja se ne da sakriti. Kao što se ne može sakriti da EPH na čelu sa Ninom Pavićem patološki mrzi Karamarka i HDZ i da se tu krše svi obziri. Ali, da mi imamo Vladu koja ruši sve rekorde nezaposlenosti, pa jedan od ministara otvoreno ističe da samo luđak ulaže u Hrvatsku a drugi ne skriva da smo u takvom stanju da više ni kamate nismo u stanju vraćati, da imamo Vladu koja na svakoj razini u zemlji otvara mini građanski rat, od odnosa prema crkvi do zabrane obilježavanja Bleiburga sve do toga da zabrani istraživanja žrtava komunizma, da dakle takvoj vladi po anketama popularnost stagnira ili je u laganom padu, a u isto vrijeme, nota bene u istoj anketi, glavnoj oporbenoj stranici dramatično pada rejtnig i to kao nikad nikome, e pa to ne može biti drugo nego li najobičnija – statistička laž!
A kruna te vrhunske statističke laži je detalj publiciran na svim mogućim medijima da je čelnik oporbe, šef HDZ-a, Tomislav Karamarko najnepopularniji političar u cijeloj državi! Gori od najgorih! Gori od aktualnog premijera koji po zapovjednoj odgovornosti potpisuje ovo stanje u zemlji! Gori od onog kleptomana što mu se sudi, koji je krao gdje god je stigao pa samo što po trgovačkim centrima nije krao mortadelu! Dakle, najgori od najgorih! Je li to uopće moguće? Na temelju čega bi jedan čelnik oporbe koji nema u ovom trenutku baš nikave prerogative vlasti tako iziritirao naciju da ga ona označi kao uvjerljivo najgore od najgoreg? Naime, što god mu zamjerili, kako god vam bio antipatičan, taj čovjek ne utječe ni na jedno pitanje koje danas muči naciju i on doslovno ni na koji segment standarda ili političkog života kojeg vlast uređuje realno ne utječe pa nema nikakve logike da je čelnik oporbe do te razine navukao gnjev građana da je on za njih mjera zla, osoba maksimalne odioznosti i krajnje negativnosti. Jer mediji vrište: najnepopularniji političar u zemlji je šef oporbe! Medijsko sotoniziranje HDZ-a i Karamarka koje se primarno obavlja u sklopu rata EPH-a i samog Karamarka nesumnjivo je potenciralo ukupnu medijsku sliku o Karamarku kao glavnom negativcu.
Ali da uz sve moguće realne negativce koji su istinski odgovorni i za loš standard i za loš ukupni rejtnig države, da dakle uz živu i zdravu vlast koja je realno odgovorna za stanje u državi, općenacionalnu alergiju izaziva čelnik oporbe koji je praktički tek jučer preuzeo stranku, do toga se može doći jedino uz pomoć – statističke laži! Tim prije jer neki drugi dijelovi istog tog istraživanja koji dakako nisu pušteni u medije sugeriraju nešto drugačije relacije. Naime, kod agencija za istraživanje javnog mnijenja stvar izgleda isto kao i kod hrvatskih medija: u pravilu se pokreću iz lijevih krugova, ali kod nas se vlasnička struktura agencija za istraživanje tržišta nikada ne istražuje (baš zato jer idu iz lijevih krugova!) kao što se ne istražuje kome zapravo odlazi najveći dio od 300 milijuna kuna koliko iz proračuna dobivaju nevladine udruge. Na tu temu se istraživačko novinarstvo ne angažira! Kao što se primjerice ne angažira kad istakne cifru koliko od države dobije Katolička crkva, pa istraživački duh nikad ne ode do toga da nacija dozna koliko dobiva Pravoslavna crkva, ili Islamska zajednica, a kamoli da se onda te brojke stave u neku matematičku relaciju s brojem vjernika pojedine konfesije. Činjenica da se te brojke prešućuju, da se stvari ne stavljuju u adekvatne relacije, a da se uporno ističe da Katolička crkva dobiva abnormalno veliki iznos, i to je vrlo blizu pojma – statističku laž! Na toj razini funkcionira i priča o rejtingu stranaka. Naime, elementarno pitanje koje se samo nameće je slijedeće: nije li nelogično da Vladi koja vodi zemlju dulje od godine dana i u svom mandatu postiže sve negativne rekorde od rasta nezaposlenosti do pada investicija i ulaganja, da dakle takvoj Vladi popularnost ili ne opada ili je u blagom jedva vidljivom trendu pada? Ima li tog fenomena bilo gdje na bijelom svijetu? Pogleda li se malo bolje ono što nam se dodatno servira u tim anketama otvara se pitanje na koje istraživačko novinarstvo isto tako ne traži odgovora: čemu se to ima zahvaliti uporni rast rejtinga laburista, koji su treća stranka po popularnosti?
Da li su lideri te fantstične laburističke stranke, lišene svake tradicije kod nas pa u tradiciji i navici ne možemo naći odgovor, ponudili i prezentirali bilo kakav, a kamoli spektakularni gospodarski program koji bi bio pristojan alibi za objašnjenje te fenomenalne popularnosti? Jesu li ponudili konkretno rješenje makar za jedan jedini recentni politički ili gospodarski problem pa da puna srca možemo reći: svaka čast, ovog se uistinu nitko nije sjetio osim laburista…..Posve je razumljivo da mediji svaki dan traže od HDZ-a da predoči svoj gospodarski program, ali je posve neobjašnjivo da nikad nitko ozbiljno ne traži isto od laburista.HDZ-u se zamjera da taj program nije publicirao,ali laburistima se ista stvar nikad ne zamjera. Ali se uporno i ponosno ističe da su laburisti treća stranka po svim anketama! I iz istraživanja u istraživanje popularnost im raste? Činjenica da HDZ praktički tri mjeseca prije izbora nema kandidata za Zagreb je nedopustiva i mediji s razlogom svaki dan traže ime kandidata glavne oporbene stranke za glavni grad Hrvatske. Ali, kao što nisu ponudili nikakav gospodarski program, a uporno im raste popularnost, isto tako ni laburisti nisu ponudili kandidata za gradonačelnika Zagreba, ali gle zanimljivosti: niti ih mediji to pitaju niti im mediji to zamjeraju!
Ne pomažu li mediji ne postavljanjem tih pitanja laburistima rastu te statističke laži koja se zove rast rejtinga laburista? Ta stranka bilježi porast popularnosti zacijelo samo zato jer ljudi iz očaja snatre o tome da valjda postoji netko u ovoj zemlji tko vodi računa o socijalnim pravima. Ali, ni mediji ni anketna pitanja ne šire vidike, niti tragaju za punom istinom. S druge strane agencija koja je plasirala informacije o rejtnigu stranaka radila je i neka druga istraživanja za koja, gle čuda, mediji nisu zainteresirani premda su podaci intrigantni! Primjerice, istraživanje o popularnosti političkih stranaka na razini hrvatske mladeži nedvosmisleno pokazuje da ta mladež veću perspektivu vidi u HDZ-u negoli u SDP-u. I to govori isto istraživanja iste agencije koja je oglasila da je Karamarko najnepopularniji političar u zemlji! Recentni podaci unutar tog istraživanja pokazuju da u dobnoj skupini od 18 do 30 godina mladi uvjerljivo u srazu HDZ:SDP, daju prednost HDZ-u. U Dubrovniku (21:.7%) u Šibeniku (24:18%) U Zadru (36:25%) u Osijeku (18:8%), U Bjelovaru (29:22%), u Gorici (38:18%) a još više u bjelovarsko-bilogorskoj županiji, šibensko-kninskoj, splitsko-dalmatinskoj i ličko-senjskoj. Koja profesionalnost i koji to istraživački duh nalaže medijima da ove podatke ne publiciraju, dakle skrivaju od očiju javnosti?
Što je šutnja o tim rezultatima istraživanja negoli podupiranje-statističke laži? Zašto istraživačko novinarstvo spava kad se govori o Milanovićevoj obitelji i kreditima Ljubljanske banke? Pa da nakon temeljitih istraživanja o kreditima obitelji Milanović napravimo anketu o ispitivanju popularnosti? Zašto primjerice nitko nije s onom akribičnošću s kojom se analiziraju riječi Karamarka ili nadbiskupa Bozanića analizirao što nam je ovih dana poručio glavni ravnatelj HTV-a, jedan od najmoćnijih medijskih ljudi u zemlji – Goran Radman? Na jasan upit novinara na čemu će se bazirati novi ustroj HTV-a Radman je jasno i glasno odgovorio: na etičnosti, lojalnosti i kompetentnosti. Baš tim redoslijedom. Ali, novinarsku etičnost i neetičnost valjda određuje novinarski kodeks zar ne? Lojalnost pak svakoj firmi određuje se i mjeri se odrađivanjem ili neodrađivanjem radnih zadataka, to je ujedno i jedini relevantni oblik utvrđivanja lojalnosti. No, ako izvan tih kategorija tražite i to na prvom mjestu etičnost i lojalnost vi zapravo uvodite novu, odnosno staru, moralno-političku podobnost. Jer, ne traži se na prvom mjestu stručnost odnosno kompetencija! Ona je na trećem, dakle zadnjem mjestu po Radmanu! Na prvom mjestu se traži etičnost i lojalnost. Prema kome?Prema politici kuće čijeg čelnika postavlja gola politika!
Dakle, traži se lojalnost prema jednoj politici. Da se traži samo stručnost, a etičnost procjenjuje po standardnom etičkom kodeksu novinarskog ceha to bi bilo normalno. Ali, stručnost staviti na zadnje mjesto a etičnost i lojalnost na prvo to znači vratiti se 30 godina unatrag: točno tamo gdje smo već jednom Radmana sreli kao partijskog šefa TV Zagreb. I tada je etičnost spram socijalizma i partije te lojalnost prema komunističkom svjetonazoru bila ispred kompetencije! Tako kad novinarka Karolina Krišto Vidović pusti prilog o seksualnom odgoju koji nije sukladan recentnoj politici SDP-ove Vlade ona se upravo unutar HTV-a proziva zbog neetičnosti! Obzirom da je ove vrednote Radman najavio u kontekstu restrukturiranja HTV-a, obzirom da tamo nužno slijedi smanjivanje broja novinara, njima je ovim poručeno po kojim kriterijima će se na HTV-u ostajati. Neće ostati najstručniji nego Radmanu i njegovom timu najlojalniji! Nije prema gledateljima etično uz Štulhofera pustiti i suprotstavljenu izjavu gospođe Reisman,nego je to neetično! Prema kome?Pa prema Jovanovićevoj i Milanovićevoj politici koja je uvela baš onakav seksualni odgoj.
Neetično je i nelojalno spomenuti da danas imamo problema s uvođenjem ćirilice u Vukovaru primarno zato jer je 2000 . godine Ivica Račan ničim izazvan promijenio ustavni zakon o manjinama u dijelu koji je do tada tražio da manjina na određenom području mora imati 50% nazočnosti svojih pripadnika na području uvođenja dvojezičnosti, na današnju odredbu da je za uvođenje dvojezičnosti dovoljno da ih bude jedna trećina. Premda je svjetski i europski standard 50%! Da poštujemo europski standard, Srbi ne bi imali pravo na uvođenje dvojezičnosti dok ih ne bi bilo u Vukovaru 50%! Premda kompetetivnost odnosno stručnost traži da se ovaj detalj istakne, lojalnost i etičnost spram vlasti to zabranjuje pa HTV o tome šuti. O svim ovim relacijama uporno se šuti, o moru grešaka vlasti jednako se šuti, a onda se u takvom neinformiranom puku rade istraživanja pa se onda samo dio rezultata stavlja na velika zvona. Ne svi podaci istraživanja! Što je to ako ne manipulacija? To da je mladež sklonija HDZ-u nego SDP-u ili laburistima, to ne smijete znati. Samo to da opada rejting HDZ-u i Karamarku! Što je to iz vizure ukupne istine drugo negoli – statistička laž?
RPŽ/Tihomir Dujmović/DH